PROROČANSTVO? Bog ostvaruje svoj naum
Svjedočanstvo je Svetog pisma jednodušno: skrb božanske providnosti konkretna je i neposredna; brine se za sve, od najmanjih stvari do najvećih svjetskih i povijesnih događaja
302 Stvorenje ima svoju vlastitu dobrotu i savršenost, ali iz Stvoriteljevih ruku nije izašlo posve završeno. Stvoreno je kao nešto “na putu” (“in statu viae”) prema nekom konačnom savršenstvu za koje ga je Bog odredio i koje još treba dostići. Raspored (plan) po kojem Bog vodi svoje stvorenje prema tom savršenstvu zovemo Božjom providnošću: Svojom providnošću Bog čuva i ravna sve što je stvorio; snaga joj se “prostire s jednoga kraja svijeta na drugi, i blagotvorno upravlja svemirom” (Mudr 8,1). Jer “sve je nago i razgoljeno pred njenim očima” (Heb 4,13), pa i ono što budu proizveli slobodni čini stvorova.
303 Svjedočanstvo je Svetog pisma jednodušno: skrb božanske providnosti konkretna je i neposredna; brine se za sve, od najmanjih stvari do najvećih svjetskih i povijesnih događaja. Svete knjige potvrđuju posvemašnje Božje vrhovništvo u tijeku događanja: “Naš je Bog na nebesima, sve što mu se svidi, to učini” (Ps 115,3). A za Krista je rečeno: “Kad on otvori, nitko neće zatvoriti, kad zatvori, nitko neće otvoriti” (Otk 3,7). “Mnogo je namisli u srcu čovječjem ali što Bog naumi, to i bude” (Izr 19,21).
304 Zato vidimo kako Duh Sveti, prvotni autor Svetoga pisma, često Bogu pripisuje čine, a da ne spominje drugotnih uzroka. Nije to primitivan “način govora”, nego dubok podsjećaj na Božje prvenstvo i na vrhovnu vlast nad poviješću i svijetom, kojim nas odgaja za pouzdanje u njega. Moljenje Psalama velika je škola toga pouzdanja.
305 Isus traži sinovsko predanje u providnost nebeskoga Oca koji vodi brigu i za najmanje potrebe svoje djece: “Nemojte, dakle, zabrinuto govoriti: `Što ćemo jesti?’ ili: `Što ćemo piti?’ (…) Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo nadodati” (Mt 6,31-33).
Providnost i drugotni uzroci
306 Bog je vrhovni Gospodar svoga nauma. Ali da ga ostvari, služi se i stvorovima. To nije znak slabosti nego veličine i dobrote Svemogućeg Boga. Jer Bog svojim stvorovima ne daje samo da budu nego također dostojanstvo da i sami djeluju, da budu uzrok i počelo jedni drugima i tako surađuju na ispunjavanju njegova nauma.
307 Ljudima Bog daje i moć da imaju slobodna udjela u njegovoj providnosti; povjerava im odgovornost da “podvrgnu” zemlju i ovladaju njome. Tako Bog daje ljudima da kao razumni i slobodni uzroci upotpune stvaralačko djelo, da mu usavrše sklad za dobro svoje i za dobro bližnjih. Iako su ljudi često nesvjesni suradnici volje Božje, mogu oni i promišljeno ući u božanski plan svojim činima, svojim molitvama, pa i svojim patnjama. Tada potpunoma bivaju “suradnici Božji” (1 Kor 3,9; 1 Sol 3,2) i suradnici njegova Kraljevstva.
Providnost i sablazan zla
309 Ako se svemogući Bog Otac, Stvoritelj uređenog i dobrog svijeta, brine za sve svoje stvorove, zašto postoji zlo? Na to pitanje koje se nameće i koje je neizbježno, koliko bolno toliko i tajnovito, nije dovoljan nikakav brz odgovor. Samo cjelina kršćanske vjere sačinjava odgovor na to pitanje: dobrota stvorenja, drama grijeha, strpljiva Božja ljubav koja dolazi ususret čovjeku svojim savezima, otkupiteljskim Utjelovljenjem Sina Božjega, darom Duha, okupljanjem Crkve, snagom sakramenata, pozivom u blaženi život, na koji su slobodni stvorovi pozvani da ga prihvate, ali koji, po nekoj strasnoj tajni, mogu i otkloniti. Nema nijednog dijela kršćanske poruke koji nije, pod nekim vidom, odgovor na problem zla.
310 Zašto Bog nije stvorio tako savršen svijet da u njemu ne mogne biti nikakva zla? Svojom beskrajnom moću Bog bi uvijek mogao stvoriti nešto bolje. Ipak u svojoj beskrajnoj mudrosti i dobroti Bog je htio slobodno stvoriti svijet “u stanju putovanja” prema konačnom usavršenju. Po Božjem naumu, taj razvoj uz nastajanje nekih bića uključuje nestajanje drugih, uz ono što je savršenije uključuje ono što je manje savršeno, uz izgradnju prirode također i razgradnju. Prema tome uz fizičko dobro postoji i fizičko zlo, sve dok stvorenje ne dostigne savršenstvo.
311 Anđeli i ljudi, razumna i slobodna stvorenja, moraju prema svome konačnom određenju putovati po slobodnom izboru i s najvećom ljubavlju. Oni dakle mogu i skrenuti s pravoga puta. I zaista, sagriješili su. I tako je u svijet ušlo moralno zlo, neizmjerno teže nego fizičko zlo. Bog nije ni na koji način, ni izravno ni neizravno, uzrok moralnoga zla. No, poštujući slobodu svoga stvorenja, dopušta ga i tajnovito zna iz njega izvući dobro: Budući da je savršeno dobar, svemogući Bog (…) ne bi nikada pustio da u njegovim djelima postoji ikakvo zlo kad ne bi bio dovoljno moćan i dobar da iz samoga zla izvuče dobro.
Katekizam Katoličke Crkve (www.hbk.hr)
