Profesor i ateist na samrti doživio je borbu prokletih za njegovu dušu – ono što je čuo bilo je užasno!
Profesor i ateist na samrti doživio je borbu prokletih za njegovu dušu, imao je 38 godina i nije bio zao čovjek, po svom sudu, zbog toga je ono što se dogodilo bilo zapanjujuće
U ljeto 1985. godine prof. Howard Storm, umjetnik sa suprugom i grupom učenika bio je u Europi, posjećujući najvažnija umjetnička središta. Posljednja faza njihova putovanja bio je Pariz. Uoči odlaska u SAD posjetili su izložbu suvremene umjetnosti u centru Georges Pompidou. To im je bio jedan od vrhunaca europskog putovanja. Sljedeće jutro Howard Storm osjetio je prodoran bol u trbuhu, kao da ga je pogodio metak.
Tolika je patnja bila da se nije mogao zaustaviti i doslovno je zavijao od boli. Pozvani liječnik dijagnosticirao je upalu dvanaesnika, dao injekciju morfija za ublažavanje boli i poslao ga na hitnu operaciju.
Po dolasku u bolnicu, rendgenski snimci pokazali su da se u dvanaesniku nalazi veliki otvor, najvjerojatnije uzrokovan čirovima. Bila je potrebna hitna operacija kako bi se spriječila smrt. S vremenom je morfij prestao djelovati.
Dok je čekao operativni zahvat, prof. Storm je intuitivno osjećao da su to bili posljednji trenuci njegova života. Bolničko osoblje očajnički je tražio pomoć. Budući da je bilo vrijeme godišnjeg odmora, a mnogi su liječnici bili na odmoru, Storm je na operaciju morao pričekati nekoliko sati. U iskustvu bolova , minute su se osjećale dugo kao sati.
Bio je šokiran nedostatkom interesa i ravnodušnošću osoblja. Pitao se što će se dogoditi s njegovom suprugom i dvoje djece, slikama, kućom, vrtom i svim njemu dragim stvarima ako umre. Prestrašila ga je pomisao na smrt, imao je samo 38 godina i bio je perspektivan umjetnik. Želio je živjeti pod svaku cijenu, ali brzo je gubio snagu, jedva je disao, podigao glavu i nešto rekao.
Nakon 10 sati boravka u bolnici, sestra ga je obavijestila da je kirurg otišao kući i da se operacija može obaviti tek sljedećeg jutra. Ove su informacije Stormu bile poput smrtne kazne. Osjećao je da do tada neće preživjeti. Sa suzama u očima oprostio se od supruge, rekavši da je jako voli. Zagrlila ga je i jecajući ga poljubila. Storm je bio siguran da je smrt kraj ljudske svijesti i postojanja. Nije vjerovao u postojanje Boga, a još manje u raj, čistilište i pakao.
Slomljen golemom patnjom, Storm je zatvorio oči i polako ga je počela zaokupljati zastrašujuća tama; osjećao je da pada u ponor uništenja. U jednom trenutku, iznenadio se kad je otkrio da je još uvijek živ i da ima izuzetno jasnu samosvijest i percepciju okolne stvarnosti. Bio je svjestan svojih želučanih problema, ali više nije osjećao bol, samo ga se živo sjećao.
Iznenadio se kad je otkrio da stoji pokraj svog kreveta u bolničkoj sobi i gleda vlastito tijelo kako nepomično leži. Njegova supruga Beverly sjedila je pokraj njega, pognute glave. Htio je s njom komunicirati pod svaku cijenu, ali bezuspješno, jer ona uopće nije reagirala, samo je mirno sjedila, zagledana u pod.
Bolnička soba činila mu se jarko osvijetljenom, mogao je sve vidjeti do najsitnijih detalja i, kao nikada prije, neobično oštro i svijetlo. Jako ga je nerviralo to što nije mogao uspostaviti kontakt sa suprugom.
U jednom je trenutku čuo glasove:
‘Smjesta odlazi odavde. Požuri. Dugo smo te čekali da ti pomognemo.’
Smatrao je da se, ako napusti ovu sobu, nikada više neće vratiti u nju. Tajanstveni glasovi inzistirali su: ‘Nećemo ti moći pomoći ako ne odeš odavde.’
Odlučio ih je poslušati. Imao je dojam da se nalazi u nečemu poput goleme maglovite dvorane koja je podsvjesno bila zastrašujuća. Nije mogao vidjeti detalje, ali mislio je da prelazi neki tajanstveni prostor.
U daljini je vidio mutne figure nalik ljudima. Bili su blijedi i odjeća im je bila sive boje. Želio im se približiti, ali pokazalo se nemogućim jer su se neprestano udaljavali od njega. Shvatio je da mora odmah na operaciju i da su mu ti ljudi jedina nada. Stalno su govorili da će, ako on krene s njima, svi njegovi problemi nestati.
Kako je vrijeme prolazilo, mrak se produbljivao i povećavao se broj zlonamjernih likova koji su kružili oko njega. Njihova prisutnost ispunila ga je sve većim terorom dok su odisali mržnjom, obmanom i lažima.
Storm, osvrćući se unatrag, mogao je vidjeti kako njegovo tijelo leži na bolničkom krevetu, a supruga je sjedila pored njega, nekoliko kilometara dalje.
Imao je neobičan osjećaj da mu je vrijeme isteklo, a ono što je proživljavao nije noćna mora već užasna stvarnost.
Tajanstvene figure koje su ga okruživale i dovele do nepoznatog cilja počele su mu izgovarati strašne psovke i uvrede. Uz podrugljiv osmijeh rekli su da će uskoro biti tamo s njima. Howard se našao u zastrašujućem, sablasnom okruženju. Shvatio je bezizlaznost situacije u kojoj se nalazi.
Te spodobe su izgledale strašno izbliza. Postajali su sve agresivniji, podvrgavajući ga svim vrstama mučenja usred bogohuljenja i psovki.
Ta su bića bila potpuno lišena samilosti, opsjednuta žudnjom za mržnjom i neobuzdanom okrutnošću. Storm je shvatio da su to prokleti ljudi koji su, dok su živjeli na zemlji, odbacivali i mrzili Boga, postali sto posto sebični.
Bezuspješno se pokušao obraniti od njih, ali to je s njihove strane izazvalo još veću agresiju i ruganje. Za Storma je to bila situacija jezive patnje i zastrašujućeg beznađa kakvo nikada prije nije doživio.
U jednom je trenutku začuo unutarnji glas koji ga je pozivao da se moli i da zamoli Boga za pomoć. Isprva je odbacio tu misao, ali poziv je postajao sve hitniji. Storm se nije molio čitav svoj odrasli život i stoga nije znao kako to učiniti. Ali sjetio se ulomaka iz molitve Oče naš i drugih jednostavnih formula iz djetinjstva i počeo ih ponavljati.
Na svoje iznenađenje, primijetio je da kad je pokušao moliti, odvratne su figure počele panično bježati. Vrištali su od velikog bijesa i govorili da nepotrebno moli, jer ga ionako nitko neće čuti, jer Bog ne postoji. Zaprijetili su da će se tek sada obračunati s njim, izražavajući strašno bogohuljenje protiv Boga i Svete Majke.
Storm je neprestano ponavljao riječi molitve i iskusio njezinu silu dok je vidio bijes kojim su zli dusi panično bježali od njega. Shvatio je da bi se, da se prestao obraćati Isusu, odmah vratili i tada bi ponovno nastala noćna mora duhovnih muka, koja je bila toliko strašna u svojoj okrutnosti da je fizička patnja koju je proživio u bolnici bila minimalna u usporedbi s njom.
Dok je Storm ponavljao riječi molitve, vidio se u istini i prosuđivao što je ispravno i krivo u njegovom prošlom životu. Shvatio je da je tijekom svog zemaljskog života podizao spomenik najvećem idolu, svojoj sebičnosti. Potpuno usredotočen na sebe, želio je postati poznat pod svaku cijenu i želio je da njegove slike gledaju i dive im se ljudi širom svijeta.
Sad je shvatio da je njegov stav prema skulpturama, slikama koje je imao u svojoj kolekciji, kao i prema obitelji i domu bio pogrešan i da je čitav sustav vrijednosti koje je slijedio u svom životu samo produžetak njegove sebičnosti. Njegova je usredotočenost na njega učinila da izgleda poput onih odbojnih bića koja su ga dovela u stvarnost nezamislive patnje. Sve što je do sada toliko cijenio i što mu je život osmislilo, više nije bilo važno.
Prevladao ga je veliki sram i žaljenje zbog odnosa prema Bogu i ljudima. Iako nije bio lopov, nije nikoga ubio, poštovao je zakon i nepisana pravila civiliziranog života, nije bilo dovoljno živjeti život dostojan čovjeka. Njegova religija i životni standard bili su sebičnost i nemilosrdni individualizam, a suosjećanje s drugima znak slabosti.
Također je shvatio da je cijeli život nosio skrivenu ljutnju i oklijevanje da oprosti ocu, te neprijateljstvo prema situacijama i stvarima koje nije mogao kontrolirati. Sad je bio potpuno nemoćan. Shvatio je da je blizu da postane stopostotan sebičnjak, poput ovih mrskih prokletih, i pridruži im se zauvijek.
Svijest o svom izgubljenom životu natjerala je Howarda da duboko žali zbog svega što je dobrovoljno pomislio i učinio pogrešno, što je proizašlo iz njegove sebičnosti i još ga više produbilo. Tada je čuo sebe kako pjeva u djetinjstvu. Bio je to beskrajno ponavljani refren:
“Isus me voli …..”
Kao dijete tako je često pjevao na satovima nedjeljne škole. U zastrašujućoj tami koja ga je sada okruživala, čeznuo je za nekim tko će ga bezuvjetno voljeti i brinuti o njemu.
Pjevanje Isusu u čežnji da ga voli postala je njegova molitva i najveća želja cijelog njegova bića. Čitavim je bićem osjećao da mu je u ovoj bezizlaznoj situaciji Isusova ljubav jedini spas. Zahvaljujući ovoj molitvi, u njemu se počelo buditi svjetlo nade.
Prvi put u svom odraslom životu, gorljivo je želio dokazati da ga Isus voli, pa je stoga počeo cijelim svojim bićem vapiti: “Spasi me, Isuse!”
U jednom je trenutku primijetio sićušno svjetlo u tami koja ga je okruživala, poput jedva vidljive zvijezde, koja je polako postajala sve sjajnija i veća. Činilo se da mu se približava velikom brzinom.
Fasciniran njenim sjajem, nije mogao skinuti pogled s nje. Svjetlost je bila sjajnija od sunca ili munje i ljepša od svega što je ikada prije vidio. Kad ga je pogodilo, shvatio je da nije zvijezda, već živa Osoba koja je emitirala nevjerojatnu svjetlost ljubavi. Bio je to uskrsli Isus Krist, Spasitelj i Gospodin cijelog svemira.
Howarda Storma obuzela je Njegova ljubav. U njegovom svjetlu vidio je teret svojih grijeha, svo zlo koje je prouzročio njegov ateizam, ali unatoč bolnoj istini o sebi, osjećao je da je kao izgubljeni sin voljen s ljubavlju koja oprašta sve grijehe, liječi najveće rane i vraća izgubljeno dostojanstvo Božjeg djeteta. Shvatio je da je jedini nužni uvjet da se to dogodi povjerenje i pristanak čovjeka kako bi ga Krist mogao voljeti i liječiti.
Howard je Božju ljubav i milosrđe iskusio na tako intenzivan način da uopće nije našao riječi ili usporedbu koja bi izrazila svoje iskustvo na ljudskom jeziku. Plakao je od sreće i tuge za svojim grijesima. Osjećao se voljeno, prihvaćeno unatoč mnogim grijesima. Isus Krist uzeo ga je u naručje kako bi ga izveo iz one mračne i strašne stvarnosti koja je vodila ravno u pakao.
Storm se osjećao kao da je Spasitelj prešao beskrajnu udaljenost između svjetla i tame, ljubavi iz mržnje, istine iz laži, slobode od potpunog porobljavanja.
U ovoj novoj, nezamislivo lijepoj stvarnosti u kojoj je život ljubav, Storm se osjećao vrlo zastrašeno i posramljeno svojim ljudskim stanjem. Pred Božjom svetošću osjećao se poput odvratne krpe koju se mora baciti u smeće.
Mnogo puta u svom životu ne samo da je poricao već se i rugao istini da Bog postoji i da je Ljubav. Tisuću je puta koristio Božje ime kao prokletstvo. Želio je biti jedino središte cijelog svemira i sam odlučiti što je ispravno i zlo, vođen samo sebičnošću.
Svjestan ovih i drugih grijeha koje je počinio, pomislio je da je ovdje zabunom. A onda je čuo Isusove riječi upućene izravno u njegov um:
“Ovo nije pogreška, ovdje pripadaš. Još se moraš pripremiti, sazreti i očistiti.
Na Isusov se zahtjev pojavila svijetla bića koja su zračila radošću i ljubavlju. Bili su čisti duhovi, anđeli koji su komunicirali izravnim prijenosom misli. Što god je Storm mislio, oni su to odmah znali.
Njegov neposredni čuvar, Anđeo čuvar, rekao mu je da se mora vratiti zemaljskom životu, da još nije spreman prijeći u vječnost. Također ga je osvijestio da je Bog svim ljudima dao sposobnost da prihvate ili odbiju Njegovu ljubav, koja je potpuno besplatan dar, pa je stoga može dobiti samo u potpunoj slobodi, s povjerenjem i iskrenom molitvom.
Iz tog bi razloga ljudi trebaju puno moliti. Anđeo čuvar također je objasnio Stormu da, ljubeći, ne mora očekivati nikakvu nagradu ili druge koristi, već željeti samo jedno – da će prihvatiti i ispuniti Božju volju u potpunoj slobodi, jer će samo tako postati dijete Božje i koračati najravnijim putem do neba.
Kad je Anđeo čuvar završio s govorom, Howard je shvatio da je u krevetu i da je operiran, a sestra mu je prala kiruršku ranu na trbuhu.
Ovo iskustvo bliske smrti potpuno je promijenilo Storma, cijelu njegovu hijerarhiju vrijednosti i način razmišljanja. Od ateista je postao čovjek žive vjere i molitve.
Do danas, Howard Storm nastavlja svjedočiti da samo povjerenjem i vjerom u Boga čovjek postaje istinski slobodan i sposoban za nesebičnu ljubav te da samo kad se sjedini s Bogom kroz vjeru koja djeluje kroz ljubav, čovjek postiže istinsku sreću.
