Predivno svjedočanstvo : “Kako sam po zagovoru sv.Josipa izmolila posao”

Moje štovanje sv. Josipa počinje krajem 2010. godine, u studenom, kada sam nakon diplome molila za prvi posao koji mi je sveti Josip izmolio. Krajem 2020. godine napunilo se deset godina zajedničkog hoda.

Nakon što sam diplomirala 2009. godine (u vrijeme kada je počela velika ekonomska kriza u našoj zemlji) nisam uspjela naći posao koliko sam se god trudila i volontirala… svi su mi obećavali dok sam bila još apsolvent da ću imati posao samo da diplomiram, ali to se nije dogodilo. I to mi je bio još jedan dokaz kako se u ljude ne može pouzdati i osloniti, samo u Boga!

Počela sam u studenom 2010. godine moliti prvi put tridesetodnevnu pobožnost svetom Josipu. Dok sam molila tu pobožnost sanjala sam svetog Josipa kako plače i to su bile velike suze (jer ne mogu dobiti posao), ali sam prvi put bila smirena i nisam se bojala jer sam znala da sada on moli i traži za mene, a ja sam do tada plakala i brinula. Znala sam, u njegovim sam rukama i ne trebam više brinuti.

Preko moje nevolje, nemogućnosti pronalaska posla, našla sam nešto drugo – više, bolje i trajnije.

Nakon što sam dva puta izmolila tridesetodnevnu pobožnost dobila sam prvi (pravi) posao. Nakon isteka ugovora nadala sam se da će sveti Josip pomoći zagovorom da mi se produži ugovor jer sam mu se na tu nakanu cijelo vrijeme molila, ali sam doživjela suprotno, sve za što sam molila nije se ostvarilo. To su mi bili najteži dani. Ništa mi nije bilo jasno. Zašto se to događa kada mi treba posao i kada ta moja želja nije ništa loše. Što je loše u tome sto želim raditi, pitala sam se.

Nastavila sam se još više moliti. Htjela sam na silu izmoliti novi posao, ali to tako ne ide kod Boga. Tada to nisam znala. U to vrijeme upoznala sam Molitvenu zajednicu svetog Josipa u župi Duha svetog u zagrebačkom Jarunu. Bio je početak nove godine i velika devetnica svetom Josipu, moj novi početak u vjeri i o vjeri koju sam mislila da sam do tada imala i poznavala. Zapravo, preko moje nevolje, nemogućnosti pronalaska posla, našla sam nešto drugo – više, bolje i trajnije.

Tada to nisam znala, ali sada znam, sve to je bilo potrebno kako bi se preko te moje muke, kušnje, križa… kako god to nazvala, preko svetog Josipa još više približila Gospodinu, proširila vidike i učvrstila vjeru! Kako bi me Gospodin bliže k sebi doveo! Kako bi mi On otkrio srž života i Njegova pravila, putove i namjere, a ne moje, prema kojima trebam gledati na život i Njemu pustiti da vodi moje želje i puteve kojima ću hoditi.

Kod Gospodina ne postoje nikakvi datumi ni brojevi, nema vremenskih ograničenja, Njemu se nigdje ne žuri. Tada to nisam znala i teško sam to prihvaćala, stalno misleći nemam vremena, kasnim, ali Bog tako nije mislio. S vremenom sam to pravilo usvojila i prihvatila iako mi je teško išlo.

Počela sam postiti svaku srijedu svetom Josipu za novi posao. To je bila najveća žrtva za mene. Post je za mene bio najteži zahtjev, ali nisam htjela odustati. Svaka srijeda je bila u isto vrijeme i radost i teška borba da se izdrži taj dan u postu. Nakon godine dana dobila sam drugi put novi posao. Na tu sam priliku bila posebno ponosna. Bila je baš po svetom Josipu isprošena! Tako se nastavilo moje štovanje svetog Josipa, zapravo, moje druženje sa svetim Josipom. Ja bih molila i postila, a on bi mi pronalazio posao.

Svi ti križevi naučili su me da kada se uzdaš u Gospodina i kada, kao u mom slučaju, preko svetog Josipa šalješ Gospodinu svoje molitve i zahvale, nemaš razloga za zabrinutost

Posao koji imam je na neodređeno vrijeme, i po Božjoj volji mi poslan, a za kojeg nikome ne dugujem osim svetom Josipu koji mi je ovu priliku izmolio kod našeg nebeskog Oca kojem zahvaljujem na svemu što mi je darovao: život, zdravlje, dom, obitelj, prijatelje, posao za koji sam molila, baš SVE! Svi ti križevi naučili su me da kada se uzdaš u Gospodina i kada, kao u mom slučaju, preko svetog Josipa šalješ Gospodinu svoje molitve i zahvale, nemaš razloga za zabrinutost iako svaki novi dan nosi svoje brige i svako novo jutro puno je pitanja sto mi nosi ovaj novi dan…

Tada Duh Sveti šapne: “Vidi, pogledaj kroz prozor i reci Hvala ti, Gospodine, što mi daješ ovaj novi dan, živa sam i zdrava, hodam, govorim, vidim, čujem. Moje tijelo i moj um funkcioniraju samostalno. Ne trebam tuđu pomoć, ne trebam lijekove, sve mogu sama. Moja obitelj i jutros je ustala. Svi su živi i zdravi i sada mogu ići na posao. O, pa imam i posao i redovitu plaću svaki mjesec. Toliko toga imam! Gospodin me toliko voli! A netko se i jutros probudio u bolničkom krevetu ili na klupi u parku… netko je i danas gladan, netko ne može disati svojim plućima, ni izaći vani na svježi zrak, hodati svojim nogama, gledati svojim očima, netko je živ samo dok pazi što jede ili ide na dijalizu i ne može nigdje putovati jer je ograničen iz zdravstvenih razloga… nekome je dom srušen u potresu… A ja to sve imam i više od toga!”

Mislila sam da sve znam jer sam rođena i odgajana u obitelji u kojoj su svi vjernici. O vjeri sam učila od malih nogu, u obitelji, u crkvi, u školi… Sada kada sam odrasla osoba i kada sam trebala početi raditi i osamostaliti se doživjela sam po prvi puta teške oluje koje su me dobro potresle i fizički i psihički, kojima se nisam nadala jer sam mislila da su moje molitve i želje ispravne. Nikome ne želim ništa loše i ne želim ništa što je tuđe, tako sam razmišljala. No,  Gospodin je znao ono što ja nisam ni vidjela ni očekivala. Ono što sam iskusila čini me drugom i drugačijom, jačom i strpljivijom osobom. Ono što sada znam je poput Božjeg recepta za svakodnevni život, to su novi blagoslovi, a rezultat toga je snaga i novi pogled na život za svaki novi dan koji mi pruža i u kojem se borim sa svojim problemima i poteškoćama. Tu su sada novi izazovi i borbe, ali kada ujutro sve prikažem Gospodinu i zazovem svog savjetnika i zaštitnika, svog najboljeg prijatelja, svetog Josipa, znam da nisam sama i da nemam razloga brinuti. Ako bi i pošlo gore nego što je bilo prije molitve, znam da je On još jače sa mnom i da slijede samo još veći blagoslovi nakon što se Oluja smiri i kiša stane. Sunce će izaći!

Eto tako je to sa svetim Josipom i našim živim Bogom koji nas uči svaki dan dok hodamo ovozemaljskim stazama. Samo treba imati otvoreno i zahvalno i ponizno srce jer takvo srce Gospodin prihvaća, u takvo srce ulazi. Želim svima vama koje ćete ovo pročitati srce koje će još više, jače i dublje Gospodin dotaknuti i u njega ući!

www.medjugorje-news.com/hkm.hr