Povezanost svetog Dominika i Blažene Djevice Marije, zaštitnice Reda
Iako iza sv. Dominika nije ostalo nikakvih pisanih djela (osim nekoliko kratkih pisama), dominikanska baština je bogata raznim tekstovima i svjedočanstvima braće iz doba sv. Dominika koji nam daju uvid u duhovni život dominikanaca te njihov odnos prema Majci Božjoj.
Neki od najranijih pisanih tragova upućuju da je sam dominikanski red nastao intervencijom Majke Božje. Gerard de Frachet u svom djelu „Život braće“ još sredinom trinaestog stoljeća bilježi svjedočanstvo vizije jednog redovnika iz vremena prije osnutka dominikanskog reda u kojem Majka Božja moli za čovječanstvo ispred svoga Sina tražeći od njega da svijetu pošalje propovjednike koji će ga obnoviti. Naravno, ne možemo biti sigurni u autentičnost ove vizije, no ona nam puno govori o tomu koliko je Marija značila za karizmu dominikanskog reda.
Dominik je puno vremena provodio hodajući između gradova i sela gdje bi propovjedao. Brat Bonvisije, koji je bio jedan od svjedoka na Dominikovoj kanonizaciji, rekao je da je na putu često bilo nevrijeme koje bi Dominiku značajno otežavalo kretanje. U tim trenutcima Dominik je znao iz svega glasa zapjevati Zdravo zvijezdo morska i Dođi Duše Sveti čime je braći jasno dao do znanja pod čiju se zaštitu stavlja u tim trenutcima.
Sv. Dominik je 15.8.1217, upravo na blagdan Uznesenja blažene Djevice Marije na nebo iz dominikanskog samostana u Touluseu odaslao braću u veliki propovjednički pohod po Francuskoj i Španjolskoj čime je još jednom pokazao koliko je Majka Božja važna za poslanje njegovog Reda.
U prvim konstitucijama Reda definirano je da tekst koji izgovara brat prilikom polaganja zavjeta glasi: „Ja ____ polažem zavjet i obećavam poslušnost Bogu i Blaženoj Djevici Mariji i tebi ____ učitelju Reda Propovjednika“. Ovakvi su zavjeti bili jedinstveni za dominikance u odnosu na sve druge katoličke redove tog doba.
Uvjerenje da je Marija zaštitnica Reda proizlazi iz mnogo vizija od strane pojedinaca o kojima postoje zapisi i danas. Prema papi Benediktu 14., vizije često mogu sadržavati dio koji dolazi izravno od Boga, ali i dio koji proizlazi iz mašte pojedinca koji prima vizije. Ipak, takve vizije ne smijemo u potpunosti zanemariti budući da one ocrtavaju duhovno stanje tih ljudi kao i njihovu intuiciju.
Dvije takve vizije opisala nam je sestra bl. Cecilia Cesarini koja je sa 17 godina ušla u prvi samostan za sestre dominikanke koji je osnovao sv. Dominik. Iz ruku samog Oca Dominika ona je primila habit i pred njim dala svoje prve zavjete. Nekih sedamdesetak godina kasnije, kada je bila već na kraju svog ovozemaljskog života, sestra Cecilija je diktirala svoja sjećanja jednoj mlađoj sestri koja ih je zapisivala.
Prema Ceciliji, dok se jedne večeri Dominik molio u spavaonici svoga samostana, tri su žene ušle u sobu. Jedna je žena tada počeka škropiti svu braću svetom vodom rekavši Dominiku da svaki puta kada je braća zazovu kao svojom najvećom zagovornicom, ona pada ničice pred svojim Sinom moleći ga da čuva Red. Dvije žene koje su je pratile bile su sveta Cecilija i sveta Katarina Aleksandrijska.
Kada se nastavio moliti sv. Dominik je ugledao Gospodina s Marijom i redovnicima iz svih redova osim njegovog. Kada je vidio Dominikove suze, pitao ga je zašto plače, a on je rekao da je žalostan što s Gospodinom vidi redovnike iz svih redova osim njegovog. Tada mu je Gospodin rekao da je njegov Red povjerio svojoj Majci. Zatim je, na Gospodinov zahtjev, Marija otkrila svoj plašt i ondje su se nalazili braća redovnici iz Reda Propovjednika.
Odmah sljedeće jutro Dominik je svojoj braći održao prelijepu propovijed u kojoj je svima prenio ono što mu se dogodilo noć prije te ih potaknuo na ljubav i predanost Djevici Mariji.
Također, postoje zapisi o bratu dominikancu koji je imao viđenje blažene Djevice u kojemu ona kaže da je od svoga Sina dobila obećanje da niti jedan od članova Reda neće dugo ostati u stanju smrtnoga grijeha.
Jordan Saski je govorio kako je sv. Dominik bio izrazito pobožan blaženoj Djevici budući da je znao koliko ona brine za razvoj Reda na čijem je on čelu. Također, Jordan Saski je braći predstavio pobožnost Blaženoj Djevici koja se sastojala od molitve pet psalama čija su početna slova sačinjavali Marijino ime. Iza svakog psalma molili su se Slava Ocu i Zdravo Marijo iz klecanje.
Osim toga, Jordan piše kako se molitva Zdravo Kraljice počela moliti poslije večernje nakon što je jedan od braće bio opsjednut i oslobođen napasti samog Nečastivoga. Također, prenosi riječi jednog brata koji je također imao viđenje Bogorodice u kojem je ona, nakon riječi „Svrni, dakle, zagovornice naša, one svoje milostive oči na nas, te nam poslije ovoga progona, pokaži Isusa, blagoslovljeni plod utrobe svoje“ klekne pred svoga Sina moleći ga za zaštitu i bdijenje nad cijelim Redom. U dominikanskoj tradiciji braća su se, u trenutku moljenja tog dijela Zdravo kraljice, škropila svetom vodom.
Otac Reginald, koji je pratio sv. Tomu Akvinskoga, imao je također viđenje Blažene Djevice prije nego je ušao u dominikance u kojemu mu je ona pokazala dominikanski habit i rekla da je to njegova budućnost. Kroničar iz 13. stoljeća Jacobus de Voragine u svojoj Zlatnoj Legendi, koju je napisao oko 1260., tvrdi da je sveti Dominik imao identičnu viziju kao i Reginald i od tada dominikanci nose habit, a prije toga su samo nosili stolu.
Brat Stephen Salanhac, koji je živio također u 13. stoljeću, u svojim je zapisima Bogorodicu opisao kao Radosnu odjevačicu Reda.
Vrlo je zanimljiv zapis Katarine Sijenske u svojem „Dijalogu“ gdje ona zapisuje riječi Boga Oca: „On je bio svjetlo svijetu kojeg sam darovao svijetu preko Marije i poslao u mistično tijelo Crkve kako bi iskorijenio hereze. Zašto sam rekao „preko Marije“? Zato jer mu je ona dala habit – zadatak koji sam joj povjerio“.
Peti učitelj Reda, Humbert, piše kako se braća svaku jutro, na znak buđenja, ustaju i mole jutarnju molitvu Bogorodici. Kaže da je ta molitva sigurno u stanju pospanosti, ali se pouzda u ljubav Majke koja to neće zamjeriti svojoj djeci. Također, kaže da to čine zbog toga kako bi braća imala više vremena za studij tijekom dana. Isto tako, dominikanci bi završavali dan s molitvom Bogorodici.
To su činili zbog toga što su znali koliko je ona pomogla sv. Dominiku na početku Reda, ali se i pouzdaju da će biti tu kada Red dođe svome blaženom kraju.
Još jedan razlog zbog kojeg su se Dominikanci voljeli moliti Djevici u rano jutro jest taj da je noć vrijeme snova i raznih misli koje nisu pod našom kontrolom i koje mogu biti nečiste u prirodi. Na taj način, odmah nakon buđenja, uz pomoć Djevice se suprotstavljamo tim nečistim mislima, rastjerujemo ih te si omogućavamo da dan provedemo u pobožnom duhu kako dolikuje redovniku.
Vrlo je važno naglasiti da je odanost Bogorodici kod dominikanaca Kristocentrična. Njihove pobožnosti Mariji ne odvraćaju pažnju od Krista, nego dapače, još povećavaju svijest o Kristovoj spasonosnoj ulozi. U Dominikanskim crkvama Marija se vrlo često ne prikazuje sama, kao u crkvama drugih redovničkih zajednica, nego s Isusom u naručju. Na taj način se naglašava kako je ipak Isus u centru pobožnosti, a Majka Božja naša pomoćnica koja nas približava svome Sinu.
Mariologija je bila u fokusu i Alberta Velikog te sv. Tome Akvinskog, prvenstveno kroz istraživanje Svetog Pisma te patrističkih tekstova. Posebno su se dotaknuli pitanja bezgrješnog začeća u kontekstu trenutka kada duša ulazi u tijelo. Bilo je pitanje kada slaviti blagdan bezgrješnog začeća: da li na dan kad je Gospa začeta ili dan kada je primila dušu (bila posvećena). Sve do 1622. Dominikanci su ovaj blagdan nazivali blagdan Marijinog posvećenja uz papino odobrenje.
Sveti Dominik i prvi dominikanci su prakticirali moljenje ‘Zdravo Marijo’ po običaju koji potječe još iz 11. stoljeća. Potom su se po samostanima, među braćom, proširile i brojanice koje su se nazivale ‘očenaši’ pomoću kojih se lakše mogao pratiti broj izgovorenih molitava. Po ugledu na 150 psalama, bilo je propisano moliti tri puta po pedeset ‘Očenaša’ s popratnom ‘Zdravo Marijo’ kako bi svi, pa i nepismeni, imali pristup Kristovoj molitvi.
Dominikanci, kao i kartuzijanci, kao sastavni dio svoga habita nose punu krunicu na pojasu koja broji punih stotinu i pedeset zrnaca za svaku ‘Zdravo Marijo’ u svakoj od 15 desetica u tradicionalnoj Krunici. Ovako nošena krunica simbolizira snagu marijanske molitve u koju je osnivač dominikanskog Reda, sv. Dominik, toliko vjerovao, kao i u presudnu Marijinu ulogu u povijesti spasenja. Noseći krunicu na isti način kao i sv. Dominik, svi su dominikanci kroz stoljeća nasljedovali svojeg utemeljitelja u istom uvjerenju i svjedočenju.
Dominikancu Jakovu Sprengeru (+1496.) pripisuju podjelu otajstava, a dominikanac Alan de la Roche (+1478.) predložio je da se moli u tri dijela po pet otajstava s razmatranjima o radosti, žalosti i slave Isusova otkupiteljskog djela, za koja kaže da su “duša te molitve”, pa ga drže utemeljiteljem današnje krunice.
Dominikanac, papa Pio V., tumači i potvrđuje 1569. godine ovakav oblik krunice, koji je očuvan sve do naših dana. Kod Dominikanaca postoji legenda o postanku Krunice. Predaja govori da se Majka Božja ukazala godine 1208. u bukonskoj šumi blizu Toulusee Dominiku, utemeljitelju Reda propovjednika.
Gospa mu je rekla neka propovijeda i širi molitvu Krunice, koja će biti štit strijelama neprijatelja, bedem Crkvi, te da će molitelji u svako doba steći velike milosti, jer će Nju uvijek naći spremnu za pomoć i obranu. U izvješćima dominikanskih redovnica iz krugova mistike XIV st. uz rijeku Rajnu u Njemačkoj, zvanu “rajnska mistika”, stoji da se u moljenju krunice držalo tri pedesetice, to jest. 150 Zdravomarija.
Sv. Pio V., papa, dominikanac, – molio je s narodom krunicu za vrijeme bitke kod Lepanta 1571. godine i pobjedu kršćanskog brodovlja nad turskom velesilom pripisao Blaženoj Djevici Mariji. U znak zahvalnosti za ovu veliku i važnu pobjedu kršćanstva, koja se zbila u Prvu nedjelju listopada, tada sa nadnevkom 7. listopada, Papa Pio V. je 1572. ustanovio blagdan GOSPE OD POBJEDE, a njegov nasljednik papa Grgur XIII. 1573. godine preimenovao je blagdan te se sve do danas slavi i naziva “Blagdan Kraljice sv. krunice”.
A isti papa Papa Pio V. (1566-1572) Apostolskim pismom (Breve) Inter desiderabilia od 29. lipnja 1669. odredio je da nitko ne smije osnivati bratovštine sv. Krunice osim Vrhovnog Učitelja dominikanskog reda ili onih kojima on to povjeri. Tako je apostolat Krunice Crkva službeno povjerila Redu propovjednika i taj polog je za dominikance karizmatski dar.
