Posebno obraćenje u Međugorju. Osjetio sam Gospin poljubac na čelu…
Guy Murphy: Posebno obraćenje u Međugorju. Guy Murphy, 49-godišnji inženjer kemije iz Chicaga, SAD, koji se posvetio vođenju hodočasnika u Međugorje i druga svetišta, ponovno je početkom studenoga 2010. godine boravio Međugorju. “Od svih svetišta, najviše čuda i obraćenja događa se ovdje, što je zaista blagoslov za sve nas. Međugorje je dom za sve nas, iz cijeloga svijeta. No, nisam oduvijek tako osjećao, a danas sam izrazito sretan što mogu biti ovdje, zahvalan Gospi na njezinim riječima ohrabrenja kojima nas poziva,” kaže Guy.
Moje obraćenje dogodilo se 1989. godine. Netko mi je pripovijedao o Međugorju i čuo sam za razne znakove vezane uz vjeru. Rekao sam sebi da se moram uvjeriti u to. Kada sam odlučio posjetiti Međugorje, shvatio sam da moram mnogo čitati o svojoj rimokatoličkoj vjeri. Kada sam počeo čitati, iznenadio sam se kako, iako sam osam godina pohađao katoličku osnovnu školu, četiri godine katoličku srednju školu, i čak dvije godine na katoličkom fakultetu, nisam bio sposoban izreći niti jednu jedinu suvislu riječ o svojoj vjeri čak ni pomisliti na obraćenje. Shvatio sam da moram pažljivo slušati što svećenik govori u crkvi, ali još uvijek nisam bio u stanju ništa razumjeti. To me dovelo do spoznaje da napokon moram čitati Bibliju, a prva priča u Bibliji ostavila je snažan dojam na mene: Biblija nam daje smjernice kako prepoznati stablo života, što mi je dalo poticaj da idem dalje.
Kraj Knjige Otkrivenja govori o velikoj borbi koja se događa, predstavljajući ljude koji jedu plodove sa stabla života i doživljavaju mir. Tog trenutka sam završio s čitanjem Biblije, ali opet nisam mogao reći ništa o svojoj katoličkoj vjeri. Neki učitelji su nam govorili da je lijevi dio mozga za znanstvenike i matematičare, a desni za liberalne umjetnosti, pa sam pomislio da je vjera vjerojatno povezana s desnom stranom mozga, a da je nikada neću dokučiti. Tada sam shvatio da prilažem Međugorju na pogrešan način – ne mogu se približiti ni s vjerskog ni sa znanstvenog stajališta. Odustao sam od svojih dvojbi i odlučio s grupom hodočasnika posjetiti Međugorje ne slutivši da ću proći kroz obraćenje.
Mislio sam da sam oslijepio. U zrakoplovu su mi neki hodočasnici pričali o čudu sunca u Međugorju i objašnjavali da sunce ovdje na neki način pleše i vrti se. S obzirom na to da su to bili dobronamjerni ljudi, vjerovao sam im. Međutim, pomislio sam da ljudi iz zemalja Trećega svijeta nemaju razvijenu tehnologiju lasera i tome slično, pa zasigurno govore istinu. Kada sam stigao u Međugorje, počeo sam istraživati kako svjetlost dolazi ovamo i razmišljao koja bi to mjesta mogla koristiti lasere. Dok su moji suputnici tražili čudo sunca, ja sam tražio gdje bi mogli biti postavljeni laseri.
Prvi i drugi dan nisam doživio čudo prvi dio koji mi je dao obraćenje. Pomislio sam: “Kakva šteta, neću vidjeti čudo.” Onda sam se popeo na Križevac i tu prvi put izmolio molitvu kojoj je bila upućena Nebeskoj Majci. Imao sam svoj stav: “Molit ću se Bogu, što će mi Gospa?” Mislio sam da je krunica molitva za starije osobe. No, shvatio sam da i mi inženjeri trebamo molitvu. Tada sam čuo kako vidioci opisuju Gospu kao predivnu osamnaestogodišnjakinju sa dugom kosom, plavim očima i predivnim glasom. Sramim se danas priznati koliko sam bio arogantan prema njoj. Moja prva molitva upućena Gospi bila je: “Hej, Gospo, ovo sam ja, Guy iz Chicaga! Iskušaj me na najbolji mogući način, a onda ću ja iskušati tebe. Ako ti pobijediš, učinit ću sve što kažeš, a ako ja pobijedim, branit ću Međugorje.” Mislio sam da su poruke istinite, ali još uvijek sam bio zbunjen pitanjima o vjeri. Podigao sam krunicu i pomislio: “Što je bitno u tom smiješnom oružju?” Međutim, nešto mi nije dopuštalo da to izgovorim, što je bila prva zanimljiva stvar koja se dogodila. Osjetio sam kako je izazov prihvaćen.
Sljedećeg dana, 8. prosinca, dolazeći u crkvu na englesku misu, vidjeli smo čudo sunca. Pogledao sam i pomislio da za to mora postojati logično objašnjenje. Istraživao sam tlo tražeći žice koje uzrokuju ples sunca, misleći da je to samo laserska igra. Približio sam se svojoj grupi i stavio naočale. Bilo je 13 sati, i nisam mogao gledati. To mi je bio zagonetno, jer sam iz zakona fizike znao da ne postoji ništa što bi moglo zaustaviti sunčeve zrake da ti ne ožare oči ako gledaš izravno u sunce. Pomislio sam: “Ja sam jedini koji gleda u sunce, ostali sigurno žmire.” Otišao sam ispred njih i pogledao ih u oči. Njihove su oči bile širom otvorene. Možda postoji nešto što blokira sunčeve zrake da ne dopru do njihovih očiju? Pogledao sam prema suncu, opet me je zaslijepilo. I svaki put kad bih ponovno pokušao pogledati u sunce, bilo bi me zaslijepilo. Bio sam zbunjen. Nakon mise otišao sam na Križevac. Neprestano sam ponavljao svoje ime i adresu stanovanja, jer sam bio toliko zbunjen. Zaključio sam da će moji suputnici oslijepjeti, jer dugo gledaju u sunce, a i ja bih trebao biti slijep s obzirom na to koliko sam gledao u sunce ne očekivavši obraćenje. Upao sam u neku udubinu na putu. Hvatala me nesvjestica i logično sam mislio da sam oslijepio. Moji roditelji i prijatelji odvraćali su me od puta u Međugorje, pa sam, razmišljajući, zaključio da, kada se vratim kući i pitaju me kako je bilo, morat ću im reći da sam slijep. Bio sam ljut jer sam – mislio sam – trebao znati da se u sunce ne smije gledati.
Odlazio sam prema Brdu ukazanja, a moj vid se nije vraćao. Počeo sam strahovati. Molio sam Boga da mi vrati vid, a ja ću učiniti sve što od mene bude tražio. Razmišljao sam o tome što se dogodilo pred crkvom, i u mom srcu počelo se događati nešto čudno: u dubini srca osjetio sam kako Gospa pita želim li pomoć. Rekao sam “da”, svakako. U tom sam trenutku osjetio nešto poput poljupca na svom čelu. Kada gledate u sunce, ne samo da će vam oči zaslijepiti nego ćete osjetiti i bol iznad nosa. Ta bol bila je toliko jaka da sam osjećao kao da me netko udario bejzbolskom palicom u čelo. No kada sam osjetio taj poljubac, osjetio sam opuštanje. U jednom trenutku vratio mi se vid, pa sam, presretan, strčao niz Brdo ukazanja doživivši obraćenje.
Vrativši se kući, Guy je osjećao potrebu podijeliti svoje iskustvo s prijateljima inženjerima, pa je napisao pismo u kojem je govorio o svemu što je doživio.
Shvatio sam da trebam početi živjeti Gospine poruke. Problem je bio u tome što nisam sumnjao da je Međugorje istina, ali još uvijek sam bio uvjeren da je krunica molitva za starije osobe. Dok sam molio krunicu, ponavljanje molitava mi je smetalo. Kada bih izgovarao riječi “Zdravo Marijo, milosti puna”, osjećao sam da je to uvreda za moju inteligenciju. Dok sam molio, ponavljao se osjećaj potpune poniženosti kakvu sam doživio kada su moje oči bile zaslijepljene od sunca. Konačno sam shvatio: to je nebo činilo. Po povratku iz Međugorja, shvatio sam da kada se penješ na Križevac, ne raspravljaš s Gospom. Osim toga, ono što je vidjelica Vicka podijelila s nama je – iako to možda ne mislimo – Isus i Marija su svakome od nas vrlo blizu. To mi je bilo očito, ali još nisam prihvaćao krunicu. Tek nakon tri mjeseca možda sam uspio izmoliti jedan desetak krunica kao istinsku molitvu, a onda bih opet proživio ono iskustvo poniženja i zazvao Gospu nadajući se da je blizu mene.
Kao da se svjetlo upalilo, sjetio sam se kako je vidjelica krunicu nazvala oružjem. Dok sam držao križ i krunicu, govorio sam: “Poniznost je ono što si mi učinila u Međugorju.” Rekao sam: “Bože, pogodio si me u glavu kao što je David pogodio Golijata.” Kada sam pogledao krunicu, vidio sam je kao Davidovu praćku i znao sam da je onih pet kamenova koje je David uzeo iz potočića zapravo pet desetaka Gospine krunice, što znači da je krunica pravo oružje. Tada sam pomislio da znam tri stvari o svojoj vjeri. Tijekom cijelog procesa svojeg obraćenja, prije nego što sam došao u Međugorje, mislio sam da sam dobra osoba i da ću, ako umrem, ići u raj. No prava istina je da sam u Međugorju prvi put nakon deset godina otišao na ispovijed; moja je duša dakle deset godina bila u stanju smrtnoga grijeha. Tijekom obraćenja shvatio sam da su mnoge stvari koje sam ranije radio bile grješne, bio sam na krivom putu. Znao sam da je Gospa dobra i da radi sa svojom djecom, i na tome sam joj zahvalan. Trebalo mi je nekoliko godina da prihvatim da je krunica pravo oružje.
Najviše me raduje ljubav koju doživljavamo i dobivamo od Isusa i Marije. Na drugo hodočašće u Međugorje, sa mnom je pošao još jedan inženjer, moj prijatelj. Obojica smo doživjeli čudo sunca. Činilo se kao pomrčina sunca, ali izgledalo je kao bijela hostija. Zašto to cijenim beskrajno? Dok učim o vjeri, slušam poruke koje Gospa daje preko vidjelaca. Gospa kaže: “Vrijeme svete mise je najsvetiji trenutak; u tom trenutku živi Isus dolazi među nas i mi ga primamo u svoja srca.” Iako sam prošao katoličko školovanje, to nikada prije nisam čuo. Mislio sam, je li to simbol, neki znak? To mi je bila zagonetka i, na neki način, uvreda, jer inženjeri moraju nešto učiniti, moraju postaviti ravnotežu između mase i topline. Shvatio sam da nešto mnogo jače ulazi u moj život – sam Bog; nisam imao pojma o tome. Pomislio sam, kako sam mogao biti toliko glup da to ranije nisam shvaćao. Počeo sam čitati o svetoj euharistiji i tek sam tada shvatio što naučava Katolička Crkva – da je u hostiji živi Isus. Zato sada, kada sam u Međugorju i vidim hostiju, shvaćam da je Bog u hostiji, mnogo jači i od samoga sunca.
Moj prijatelj i ja vratili smo se u svoju sobu, a on je počeo hodati gore-dolje. Rekao je, razočaran, da nismo vidjeli čudo. Dodao je: “Kad smo kod kuće, ne gledamo u sunce, a ovo što se dogodilo, dogodilo se jer su se naše oči navikle na svjetlo.” Bilo je 18:40, vrijeme Gospina ukazanja, i on je kazao: “Sunce je već počelo zalaziti i zato je izgledalo kao hostija” te ponovio da to mora vidjeti tijekom dana. Rekao je: “Prije ću oslijepjeti nego povjerovati.” Sljedećeg dana otišli smo u crkvu, bilo je vrijeme ukazanja. Prijatelj mi je rekao: “Idemo vidjeti to čudo sunca.” Odgovorio sam mu da ide, a ja ću moliti. Kada sam izišao iz crkve, našao sam ga pognutog pokraj klupe, držao je ruku na očima. Na pitanje kako se osjeća, odgovorio je da vjeruje i da su svi vidjeli to čudo. Sunce ga je zaslijepilo.
Kada smo se vratili kući, imao sam obnovljeni poticaj vjerovati da preko Gospe idemo Bogu te da je Gospa prenositelj Božje poruke i naša Majka koja nam dolazi pomoći. Pitao sam: “Gospe, a što s drvom života?” U dubini srca osjećao sam da mi je odgovor uvijek bio: “Moli.” Nije mi se svidio odgovor, ali sam počeo moliti radosna otajstva. Prvo radosno otajstvo bilo je dobro, ali drugo – Gospa u pohod Elizabeti – pokušavao sam meditirati da sam s Gospom na tom pohodu i razmišljati o drvetu života. Pitao sam se što sam propustio, u čemu je posebnost svega toga, koje je to voće o kojem je riječ. To je, vjerojatno, neko posebno voće. Otajstvo krunice ponovno se vratilo, a Elizabeta je kazala: “Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!” Majko Božja, ti si to stablo života. A plod, koji trebamo jesti da bismo vječno živjeli, jest Isus Krist. Tada sam razmišljao o tom Božjem otajstvu – to je moje obraćenje. I nakon dvadeset i jedne godine, Gospa još uvijek intenzivno radi sa mnom. Iako pokušavam biti njezin dobar suradnik, osjećam da imam još mnogo padova.
Dolaskom u Međugorje primamo brojne milosti i obraćenje od Boga. Nadam se da će Gospa ostati još dugo s nama, jer postoji mnogo ljudi kojima je, kao i meni, potrebna njezina pomoć i obraćenje. Ono što me najviše raduje jest ljubav koju doživljavamo i dobivamo od Isusa i Majke Marije. Kroz jedinstvo u molitvi osjećamo ljubav i mir koji dolaze od Isusa. Jednostavna škola ovdje je: molitva, post, ispovijed, čitanje Svetog pisma.
