Ponukan prizorom na Trgu sv. Petra kada su masoni mahali zastavom na kojoj je sv. Mihael pod nogama Lucifera, Kolbe je osnovao vojsku…
Ponukan bezbožnim prizorom na Trgu sv. Petra kada su masoni mahali zastavom na kojoj je sv. Mihael pod nogama Lucifera, Kolbe je osnovao Vojsku Bezgrešne …
Blagdan je sv. Maksimilijana Kolbea, apostola Bezgrešne, u čije se naručje vratio samo dan prije proslave Uznesenja BDM na nebo 1941. godine. Podsjećamo na jedno njegovo važno djelo, koje i danas donosi plodove po cijelome svijetu – Vojsku Bezgrešne!
Prije 105 godine svjetska je masonerija slavila dvjestotu obljetnicu Velike lože Engleske, koja je u međuvremenu postala Velika svjetska matična loža. I u Rimu je 17. veljače 1917. organizirana velika masonska povorka koja se dugo zaustavila na Trgu svetoga Petra, mašući pod papinim prozorom crnom zastavom sa slikom svetoga Mihaela Arkanđela pod Luciferovim nogama.
Fra Maksimilijana Kolbea, tadašnjeg studenta teologije u Rimu, ta je slika i bezbožna odvažnost masonâ snažno pogodila te je počeo razmišljati što poduzeti u obranu Crkve. Razmišljao je o marijanskoj udruzi čiji će cilj biti obraćenje grješnikâ, osobito masonâ, kao i posvećenje svih kršćana. Glavni je cilj bio oprijeti se tolikom širenju bezbožnosti, pokretima neprijateljski nastrojenima prema Crkvi, a koji su bivali sve glasniji, pri čemu se neizbježne usporedbe s današnjim vremenom.
Vojska bez oružja, ali s najmoćnijom Zaštitnicom
Tako je Vojska Bezgrješne – Militia Immaculatae, s kraticom M.I., utemeljena uoči blagdana sv. Margarete Marije Alacoque 16. listopada 1917. godine. Bilo je to osobito teško vrijeme za Crkvu, neposredno nakon Oktobarske revolucije u Rusiji i u vremenu pomutnje u Italiji nakon talijanske okupacije Papinske države 1870. godine.
Maksimilijan je predložio sljedeće razmišljanje: “Je li moguće da se naši neprijatelji toliko trude nadvladati, a mi da bismo ostali dokoni i zadovoljili se time da pojačamo molitvu, a da pritom ništa ne poduzmemo?”
Ne posjedujemo li jače oružje: zaštitu Neba i Bezgrješne Djevice? Ona koja je ‘bez ljage’, pobjednica i pokoriteljica svih krivovjerja, neće ustupiti prostora neprijatelju što podiže šiju. Ako pronađe vjerne službenike, poslušne Njezinim zapovijedima, donijet će nove pobjede, veće od onih kakve smo ikada zamišljali.
“Dakako, Gospi nismo potrebni mi, ali se udostojala poslužiti se nama kako bi i nama pripao dio zasluga, a pobjeda bila utoliko veličajnija budući da je izvojevana uz pomoć siromahâ i sredstava koja su u očima svijeta toliko neprikladna jer je riječ o duhovnom oružju, što ga svijet ismijava i prezire”, pisao je tada fra Maksimilijan s dubokom skromnošću.
Potrebno je da se, kao poslušna sredstva, predamo u Njezine ruke, služeći se pritom svim dopuštenim sredstvima: riječima, širenjem marijanskog tiska i čudotvorne medaljice te potkrjepljujući djelovanje molitvom i dobrim primjerom.
Vojska Bezgrješne kao prilika za obnovu vjere
“Stoga će sredstva marijanskog apostolata biti upis u svetu Vojsku s nakanom vojevanja pod stijegom Bezgrješne, noseći čudotvornu medaljicu kao znak raspoznavanja te svakodnevno moleći kratki zaziv kojim se traži Gospina zaštita za sve nas, a posebno moli za obraćenje masonâ koji su najgori i najokrutniji neprijatelji Crkve. U očekivanju njezina daljnjega širenja odabrano je ime Vojska Bezgrješne.”
Cilj Vojske Bezgrješne odredio je sam otac Kolbe: ‘globalno viđenje katoličkoga života u novome obliku, koji se sastoji u povezanosti s Bezgrješnom, našom svekolikom Posrednicom kod Isusa’ (SK 1220). Vojska Bezgrješna ima i svoju “municiju”, kako ju naziva Maksimilijan Kolbe. To je Čudotvorna medaljica po kojoj je Marija posredovala mnogobrojne milosti onima koji su je s vjerom nosili.
Vojska Bezgrješne je opća i međunarodna udruga koja prema svojim članovima vrši prije svega obrazovnu zadaću, vodeći ih prema svetosti: “Cilj je učiniti da svi postanu sveti. Nastojati oko djela obraćenja grješnikâ, krivovjeraca, shizmatika itd., no nadasve masonâ, kao i oko djela posvećenja svih, pod zaštitom i posredovanjem Bezgrješne.” Mogu joj pristupiti sve kategorije vjernikâ: svećenici, redovnici, laici; muškarci i žene, djeca, odrasli, starci, zdravi i bolesni; kršćani predani kontemplaciji, kao i oni posvećeni djelovanju (akciji).
Neumoran apostol
S prolaskom godina, uključen u živi apostolat, o. Kolbe iznosi i druge, dublje i općenitije ciljeve: trijumf Bezgrješne, slava Božja te puno ostvarenje njegova Kraljevstva, ujedinjenje i pomirenje čovječanstva. S tom je nakanom u Poljskoj, a kasnije i u japanskom Nagasakiju, ustanovio Grad Bezgrješne – Niepokalanow.
Imajući to na srcu, dao se u svestrani apostolat putem medija, pa subraći konventualcima iz Nagasakija piše: “Izumi trebaju služiti prije svega Bezgrješnoj, a tek potom gospodarstvu, industriji, športu, itd. dakle tisak, a danas – zašto ne? – i radio, filmovi te općenito sve ono što bi u bilo kojem vremenu još moglo biti otkriveno kako bi rasvijetlilo umove i zapalilo srca.
Takav Niepokalanow tada može i sam pronaći najsuvremenija i najučinkovitija sredstva. Čini mi se kako je neophodno da oni koji će se služiti olovkom, mikrofonom, ekranom ili bilo kojim drugim sredstvom, izađu van zidova Niepokalanowa i putuju; osobno se približe dušama preko duhovnih vježbi, misija, predavanja… Među ostalim, braća će posvuda krenuti s primjercima lista i medaljicama, već prema potrebama pojedinih regija.”
Smrt u naručju Nebeske Majke
Naravno da netko tko je toliko radio za Boga i duše nije mogao kroz ratni vihor i okorjela i mržnjom zaluđena ljudska srca proći mirno i slobodno.
Ovozemaljski život Kolbe je završio, kako je poznato, u bunkeru gladi logora Auschwitz, kao dragovoljna žrtva umjesto Franje Gajowniczeka, oca višečlane obitelji koji je prvi bio određen za bunker.
Nakon desetak dana ubijen je injekcijom karbolne kiseline, jer je ćelija koju je pretvorio u molitveni cenakul i koju je dijelio s još devet zatočenika, bila potrebna za druge žrtve. “Sam je, s molitvom na usnama, pružio ruku svome krvniku” – pripovijeda jedan od svjedoka. “Pronašli su ga nekoliko sati kasnije, naslonjena na zid, glave naklonjene ulijevo, te neobično sjajna lica. Oči mu bijahu otvorene i usmjerene ka jednoj točci. Činilo se kao da je u ekstazi”. Bilo je to uoči svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije, koju je oduvijek ljubio, nazivajući je “Nježnom Majkom”, 14. kolovoza 1941. godine.
