Papa Franjo: Sveti Franjo Saleški bio je „veliki čitač znakova vremena“
Na 400. obljetnicu smrti svetog Franje Saleškog, papa Franjo objavio je apostolsko pismo pod naslovom Totum amoris est – Sve se odnosi na ljubav, u kojemu podsjeća kako je u vremenu velikih promjena taj crkveni naučitelj bio sposoban pomoći ljudima tražiti Boga u ljubavi, radosti i slobodi
Izvrstan „tumač“ svoga vremena, koji je na nov način „žeđao za Bogom“ i bio „izvanredan upravitelj duša“, sposoban pomoći ljudima da traže Gospodina u svojem srcu i pronađu Gospodina u ljubavi – tako je papa Franjo opisao svetog Franju Saleškog u novom apostolskom pismu Totum amoris est – Sve se odnosi na ljubav, napisanom u povodu 400. obljetnice smrti crkvenog naučitelja, zaštitnika novinara i komunikatora te „prognanog“ ženevskog biskupa, piše Vatican News.
Papa je istaknuo da je važan poziv tog francuskog sveca, koji je rođen plemenitaškoj obitelji, u dvorcu svojih roditelja u Savoji, 21. kolovoza 1567., a preminuo u Lyonu 28. prosinca 1622., bio da se u svakoj situaciji u životu zapita „gdje se nalazi najveća ljubav“.
Stoga ne čudi, zaključuje papa Franjo, da ga je papa sveti Ivan Pavao II. nazvao „doktorom božanske ljubavi“, ne samo zato što je napisao tešku raspravu o toj temi, nego prije svega zato što je bio izvanredan svjedok te same ljubavi.
Papa objašnjava da je razmišljajući o ostavštini svetog Franje Saleškog za naše vrijeme, njegovu fleksibilnost i njegovu dalekovidnu viziju smatrao prosvjetljujućima.
U Parizu je, početkom 17. stoljeća, sveti biskup – kojega je papa emeritus Benedikt XVI. jednom nazvao „apostolom, propovjednikom, piscem, čovjekom od akcije i molitve“ – jasno uočio da se vremena mijenjaju. Možda nikada ne bi zamislio da te promjene predstavljaju tako veliku priliku za propovijedanje evanđelja. Riječ Božja koju je volio od mladosti sada je pred njim otvorila nove i neočekivane horizonte u svijetu koji se brzo mijenja.
Ta ista zadaća, kaže Papa, čeka i nas u našem dobu epohalnih promjena.
Pred nama je izazov da budemo Crkva koja je okrenuta prema van i oslobođena svake svjetovnosti, čak i dok živimo u na svijetu, dijelimo živote i putovanje ljudi u pažljivom slušanju i prihvaćanju. To je učinio Franjo Saleški kada je uz pomoć Božje milosti razaznavao događaje svojega vremena. Danas nas poziva da ostavimo po strani nepotrebnu brigu za sebe, za svoje strukture i za ono što društvo misli o nama, i umjesto toga razmotrimo stvarne duhovne potrebe i očekivanja naših ljudi.
Traženje Boga u srcu i u povijesti
Prema svetom Franji Saleškom, tumači Papa, iskustvo Boga svojstveno je ljudskom srcu.
Ta ideja, na kojoj se temeljio cijeli njegov život usmjeren na Boga, objašnjena je jednostavno i precizno u Traktatu o ljubavi Božjoj, i to konkretno ovim riječima: „Pri samoj pomisli na Boga čovjek u srcu odmah osjeti određeni ugodan osjećaj, koji svjedoči da je Bog – Bog ljudskog srca.
Te riječi su sinteza njegovih misli: U srcu i kroz srce, piše Papa, spoznajemo Boga i u isto vrijeme, same sebe, vlastito podrijetlo i dubine i naše ispunjenje u pozivu na ljubav. Tako otkrivamo da vjera nije pasivno i bezosjećajno prepuštanje doktrini bez tijela i povijesti, nego je prvo i iznad svega stav srca, koji se rađa iz kontemplacije Isusova života.
U školi utjelovljenja naučio je tumačiti povijest i pristupiti životu s povjerenjem.
Iskušavanje ljubavi putem razlučivanja
Sveti Franjo Saleški, primjećuje Papa, shvatio je da je želja u korijenu svakog istinskog duhovnog života, ali i uzrok njegova krivotvorenja. Zbog toga je prepoznao važnost stalnog iskušavanja želje kroz vježbu razlučivanja te u ljubavi pronašao krajnji kriterij za tu procjenu, pitajući se u svakoj situaciji u životu gdje se nalazi najveća ljubav.
Teologija uronjena u molitvu i zajednicu
Prema riječima pape Franje, svečevo razmišljanje o duhovnom životu je teološki iznimno važna, jer utjelovljuje dvije bitne dimenzije svake istinske teologije.
Prva dimenzija je duhovni život dok se druga dimenzija odnosi na sposobnost razmišljanja u Crkvi i s Crkvom.
Napisao je važna duhovna djela, poput Uvoda u pobožni život i Traktata o Božjoj ljubavi, te tisuće pisama poslanih samostanima, muškarcima i ženama na kraljevskim dvorovima, kao i jednostavnim ljudima.
Novi stil, pod motom optimizma
U njegovom duhovnom smjeru – objašnjava Papa – sveti Franjo Saleški govorio je na nov način, koristeći drugačiju metodu, metodu koja se odrekla svake grubosti i potpuno poštovala dostojanstvo i darove pobožne duše, bez obzira na njezine slabosti.
U tom pristupu, navodi se u dokumentu, nalazimo „salezijanski optimizam“, trajni biljeg u povijesti duhovnosti koji je procvao sa svetim Ivanom Boscom dva stoljeća kasnije.
Pred kraj života, sveti Franjo Saleški je ovako vidio vrijeme: „Svijet postaje tako delikatan da ga se, još malo, nitko više neće usuditi dotaknuti osim baršunastim rukavicama, ili njegovati rane mirisnim zavojima“.
To – primjećuje Papa – nije bila pobožna fraza ili izraz rezignacije pred porazom. Naprotiv, bila je to spoznaja da se svijet mijenja i znak potpunog evanđeoskog osjećaja potrebe da se odgovori na sve te promjene.
Čovjek dijaloga
Tako je sveti Franjo Saleški, čak i suočavajući se s protestantima, uz potrebu teološke rasprave sve više uviđao učinkovitost osobnih odnosa i milosrđa. U raspravi s kalvinistima bio je „vješti kontroverzist“, ali i čovjek dijaloga, izumitelj izvornih pastoralnih običaja, poput glasovitih plakata, kratkih proglasa koji su posvuda bili izlijepljeni, pa čak i progurani pod kućna vrata, te je zato izabran za zaštitnika novinara.
Bez nametanja
Drugi dio apostolskog pisma razmatra ostavštinu svetog Franje Saleškog za naše vrijeme, preispitujući neke od ključnih odluka koje je donio, kako bismo mi s naše strane mogli odgovoriti na današnje promjene mudrošću rođenom iz evanđelja.
Prva od tih odluka bila je tumačiti i predložiti svakom muškarcu i ženi novu ljepotu odnosa Boga s ljudskim bićem.
Božanska providnost privlači naša srca Božjoj ljubavi – piše – bez ikakvog nametanja, bez „željeznih okova“, nego pozivima, privlačenjem i svetim nadahnućima. Ta uvjerljivost – napominje Papa – poštuje našu ljudsku slobodu.
Drugi ključni izbor svetoga Franje Saleškoga bio je pristup pitanju pobožnosti. I tu je, kao i u naše dane, svitanje novog doba potaknulo brojna pitanja.
Na početku Uvoda u pobožni život, sveti biskup pojašnjava značenje pobožnosti, napominjući da ako ne možemo razlikovati pravu pobožnost, možemo pasti u zabludu i gubiti vrijeme trčeći za nekom beskorisnom i praznovjernom pobožnošću.
Francuski svetac navodi nekoliko primjera lažne pobožnosti, od onih koji svoj život posvete postu i vjeruju da su pobožni jer ne jedu i ne piju, ali se ne ustručavaju natopiti svoj jezik krvlju svojih bližnjih ogovaranjem i klevetom, onih koji mrmljaju niz molitava, a ne daju težinu zlim, oholim i uvredljivim riječima koje će njihov jezik nabaciti svima. Ima i onih koji su voljni udijeliti milostinju siromasima, ali ne mogu iz svojega srca izvući ni mrvicu milosti kako bi oprostili svojim neprijateljima.
Istinska pobožnost, s druge strane, za svetoga Franju Saleškoga nije ništa drugo nego istinska ljubav prema Bogu, očitovanje milosrđa; dakle, ništa apstraktno, pojašnjava papa Franjo.
Zbog toga su u velikoj zabludi oni koji misle da je pobožnost ograničena na neko mirno i osamljeno okruženje. Pobožnost je namijenjena svima, u svakoj situaciji, i svatko je od nas može prakticirati u skladu sa svojim pozivom, istaknuo je Sveti Otac.
Živjeti usred svjetovnog grada njegujući unutarnji život, spojiti želju za savršenstvom sa svakim životnim stanjem i otkriti unutarnji mir koji nas ne odvaja od svijeta nego nas uči kako u njemu živjeti i cijeniti ga, ali i zadržati odgovarajući odmak od njega. To je bio cilj Franje Saleškog i ostaje vrijedna lekcija za muškarce i žene našega vremena.
Kršćanski život otkriva radost ljubavi
U posljednjem poglavlju apostolskoga pisma, naslovljenom Ekstaza života, papa Franjo sažima misli svetoga Franje Saleškog o kršćanskom životu, koji nije „intimno povlačenje“ u vlastito srce ili „tužna i siva poslušnost“ zapovijedima, jer tko si umišlja da se uzdiže prema Bogu, a ne živi ljubav prema bližnjemu, vara sebe i druge. Kršćanski je život, naprotiv, život koji je ponovno pronašao izvore radosti, jer tko živi istinsku ljubav susreće slobodu ljubavi, a izvor te ljubavi koja privlači srce jest Isus Krist koji je dao svoj život za nas.
Kršćanski život nikada nije bez ekstaze, ekstaza je neautentična bez istinski kršćanskog života. Doista, život bez ekstaze riskira biti sveden na slijepu poslušnost, evanđelje lišeno radosti. S druge strane, ekstaza bez života lako postaje žrtvom iluzija i prijevara Zloga. Velike suprotnosti kršćanskog života ne mogu se razriješiti i ukloniti. Ako ništa drugo, jedno od njih čuva autentičnost drugoga. Istina, dakle, ne postoji bez pravde, užitak bez odgovornosti, spontanost bez zakona i obrnuto.
