PAPA FRANJO ‘Oslobodimo se mehaničke vjere koja nameće lažnu sliku Boga računovođe, a ne oca’
Danas se možemo zapitati: „Gdje je moja vjera? Živim li je još uvijek mehanički, kao odnos dužnosti ili interesa s Bogom? Sjetim li je se nahraniti dopuštajući Isusu da me pogleda i zavoli? I privučen Njime, odgovaram li zahvalno?, poručio je papa Franjo.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Današnja liturgija stavlja pred nas susret između Isusa i čovjeka koji je “imao velik imetak” (Mk 10,22) i koji je ušao u povijest kao “bogati mladić”. U stvarnosti, današnje Evanđelje govori o njemu kao o “nekom”, ne spominjući njegovu dob i ime, sugerirajući da se svi možemo vidjeti u tom čovjeku. Njegov susret s Isusom omogućuje nam da napravimo pravi i iskreni ispit vjere.
Taj čovjek počinje pitanjem: “Što mi je činiti da baštinim život vječni?” (r. 17). Primjećujemo glagole koje upotrebljava: trebam činiti – da bih imao. Ovoje njegova religioznost: trebam činiti da bih imao; “Činim nešto da dobijem ono što mi treba”. Ali ovo je komercijalni odnos s Bogom, kao do ut des (dajem da bih primio). Vjera, s druge strane, nije hladan i mehanički obred, “trebam-činim-dobivam”. To je pitanje slobode i ljubavi. Evo prvog ispita: što je za mene vjera? Ako je to prvenstveno valuta razmjene, na krivom smo putu, jer je spasenje dar, a ne dužnost, besplatan je i ne može se kupiti. Prvo što trebamo učiniti je osloboditi se komercijalne i mehaničke vjere koja nameće lažnu sliku Boga računovođe i kontrolora, a ne oca.
Isus – u drugom koraku – pomaže tom čovjeku pokazujući mu pravo Božje lice. Zapravo – kaže tekst – “Isus ga pogleda” i “zavoli ga” (r. 21). Evo gdje se uvijek nanovo rađa vjera: ne iz dužnosti, ne iz nečega što treba učiniti, već iz pogleda punog ljubavi koji prihvaća. Tako kršćanski život postaje lijep, ako se ne temelji na našim sposobnostima i našim planovima, već na Božjem pogledu. Je li tvoja vjera umorna i želiš li je osnažiti? Traži Božji pogled: klanjaj se, dopusti da ti u ispovijedi bude oprošteno, stanipred raspelo. Ukratko, dopusti mu da te voli.
Nakon pitanja i pogleda slijedi – treći i posljednji korak–Isusov poziv, koji kaže: “Jedno ti nedostaje”. Što nedostaje tom bogatašu? Dar, besplatnost: “Idi i što imaš prodaj, podaj siromasima” (r. 21). To je ono što možda i nama nedostaje. Često radimo minimum, dok nas Isus poziva da činimo što je više moguće. Koliko puta se zadovoljimo dužnostima – propisima i pokojom molitvom – dok Bog, koji nam daje život, traži od nas ushite života!
Ovdje možemo jasno vidjeti ovaj prijelaz od dužnosti do dara, s Isusom koji započinje podsjećajući na zapovijedi: “Ne ubij, ne učini preljuba, ne ukradi …” (r. 19) – sve stvari koje se ne smiju činiti! – i dolazi do pozitivnog prijedloga: “Idi, prodaj, podaj, idi za mnom!” (usp. r. 21). Vjera se ne može ograničiti na ne, jer je kršćanski život da, da ljubavi.
Draga braćo i sestre, vjera bez dara i zahvalnosti je lijepa, ali nepotpuna. Mogli bismo ga usporediti s bogatim i hranjivim jelom kojem nedostaje okusa, ili s dobro odigranom igrom, ali bez golova, što ne pomiče poredak. Vjera bez dara, bez besplatnosti, bez djela milosrđa na kraju nas čini tužnima: poput onog čovjeka koji se, čak i nakon što ga je s ljubavlju gledao sam Isus, vratio kući “žalostan” i “smrknut” (r. 22) . Danas se možemo zapitati: „Gdje je moja vjera? Živim li je još uvijek mehanički, kao odnos dužnosti ili interesa s Bogom? Sjetim li je se nahraniti dopuštajući Isusu da me pogleda i zavoli? I privučen Njime, odgovaram li zahvalno?
Neka Djevica Marija, koja je Bogu rekla potpuni da, da bez ali, pomogne i nama iskusiti ljepotu života kao dara.
