Papa Franjo: “Kad kršćanin moli čak i smrt…”
Na katehezi na općoj audijenciji u srijedu 9. prosinca 2020 Papa Franjo je kazao da čak i smrt zadrhti kad kršćanin moli.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Nastavljamo sa katehezama o molitvi. Kršćanska molitva potpuno je ljudska: uključuje pohvale i prošnje. Kad je Isus svoje učenike naučio moliti, naučio ih je molitvu Očenaša. Na taj se način možemo staviti u sinovski odnos s Bogom i postaviti mu sva svoja pitanja. Boga molimo za najuzvišenije darove: posvetu Njegova imena među ljudima, dolazak Njegova kraljevstva, ispunjenje Njegove dobrohotnosti prema svijetu. Katekizam podsjeća: ‘U prošnji postoji stupnjevanje: najprije se traži Kraljevstvo, potom ono što je potrebno da se to Kraljevstvo prihvati i da se surađuje u njegovu dolasku’ (br. 2632). Ali, u Očenašu molimo i za najjednostavnije i najobičnije darove, poput ‘kruha svagdašnjeg’. To podrazumijeva zdravlje, dom, posao, a također i Euharistiju, nužnu za život u Kristu, te oproštenje grijeha, jer oproštenje nam je potrebno svakog dana a time i mir u našim odnosima; i na kraju da nam pomogne u kušnjama i oslobodi nas od zla.
Pitati, moliti. To je vrlo ljudski. Poslušajmo opet Katekizam: ‘Molitvom prošnje izražavamo svijest o našem odnosu s Bogom: kao stvorovi, nismo svoje počelo, niti smo gospodari nevolja, a nismo ni svoj posljednji cilj; štoviše, mi kršćani znamo da se kao grešnici udaljujemo od Oca. Sama prošnja već je povratak k njemu’ (br. 2629).
Ako se netko osjeća loše jer je činio ružne stvari, jer je griješio ako moli Očenaš već se približava Gospodinu.
Ponekad možemo vjerovati da nam ništa ne treba, da smo dovoljni sami sebi i da živimo u najpotpunijoj samodostatnosti. I to se ponekad događa ali, prije ili kasnije, ova iluzija nestane. Ljudsko je biće zaziv koji ponekad postane vapaj, često suzdržan. Duša nalikuje suhoj, žednoj zemlji (usp. Ps 63,2). Svi doživljavamo, u trenutcima svog postojanja, vrijeme melankolije, samoće. Biblija se ne srami prikazati ljudsko postojanje obilježeno bolestima, nepravdom, izdajom prijatelja ili prijetnjom neprijatelja. Ponekad se čini da se sve ruši, da je dosadašnji život bio uzaludan. U ovim naizgled bezizlaznim situacijama postoji samo jedan izlaz: vapaj, molitva: ‘Gospodine, pomozi mi!’ Molitva otvara tračke svjetla u najdubljoj tami.
Mi, ljudska bića, kao i sva stvorenja, vapimo za pomoć. Nismo jedini koji ‘molimo’ u ovom beskrajnom svemiru: svaki djelić stvorenoga u sebi nosi utisnutu želju za Bogom. Sveti Pavao to je ovako izrazio: ‘Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo…’ (Rim 8,22-23). Baš lijepo. U nama odjekuju raznovrsni jecaji stvorenja: drveća, stijena, životinja… Sve čezne za ispunjenjem. Tertulijan je napisao: ‘Svako stvoreno biće moli, mole životinje i zvijeri; mole se i prigibaju koljena; kad izađu iz staja ili brloga, podignu glavu prema nebu i ne ostanu zatvorenih usta, njihovi vapaji odjekuju u skladu s njihovim navikama. Pa čak i ptice, čim polete, podižu se prema nebu i rašire svoja krila kao da su ruke u obliku križa, cvrkućući nešto što zvuči poput molitve’ (De Oratione, XXIX).
To je poetski izraz kojim se objašnjava rečenica koju je sv. Pavao rekao kako sve stvorenje zajedno uzdiše i moli ali jedino mi, ljudi svjesno molimo znajući da se obraćamo Ocu, ulazimo u dijalog s Ocem.
Stoga se ne smijemo sablazniti ako osjećamo potrebu moliti, posebno kad smo u potrebi. Isus kada govori o jednom nepoštenom čovjeku koji treba podnijeti račun svome gospodaru kaže ovo: pitati, sramim se. I puno nas ima taj osjećaj, sramimo se pitati pomoć, pitati nekoga dan nam pomogne. A sramimo se pitati o Boga. No to ne smijemo, ne smijemo se sramiti pitati Boga: Gospodine, treba mi ovo jer sam u potrebi, trebam pomoć. Vapaj iz srca Bogu koji je Otac. Istina je: to bismo trebali naučiti činiti i onda kad smo sretni; zahvaliti Bogu za sve što nam je dano i ne uzimati ništa kao da se to podrazumijeva ili kao da je to dužnost: sve je milost. No, nemojmo gušiti prošnju koja se u nama spontano nameće. Molitva prošnje ide zajedno s prihvaćanjem naših ograničenja i naše ljudskosti. Možda se u Boga čak može i ne vjerovati, ali teško je ne vjerovati u molitvu: ona jednostavno postoji. Ona je kao vapaj, i svi se moramo nositi s tim unutarnjim glasom koji možda može dugo šutjeti, ali jednog se dana probudi i vikne.
Bog će odgovoriti. U Knjizi Psalama nema molitelja koji bi podigao svoj vapaj, a da ne bi bio poslušan. Bog uvijek odgovara, danas ili sutra ali uvijek odgovori, na ovaj ili onaj način. Biblija to ponavlja bezbroj puta: Bog čuje vapaj onih koji ga zazivaju. Čak i naša zamuckujuća pitanja, pa i ona koja su ostala u dubini srca, kojih se i sramimo pitati. Otac nam želi dati svoga Duha koji oživotvoruje svaku molitvu i koji sve preobražava. Pitanje je strpljenja – izdržati čekanje. Sada smo u vremenu Došašća, vremenu iščekivanja Božića. To se dobro vidi. I cijeli naš život je iščekivanje. U molitvi uvijek iščekujemo jer znamo da će Gospodin uvijek odgovoriti. Čak i smrt zadrhti kad kršćanin moli, jer zna da svaka osoba koja moli ima jačeg saveznika od nje: uskrslog Gospodina. Smrt je već poražena u Kristu, i doći će dan kad će sve biti dovršeno te se ona više ne će rugati našem životu i našoj sreći. Naučimo biti u iščekivanju Gospodina. Gospodina nas dolazi posjetiti. Ne samo u ovim velikim slavljima kao Božić, Uskrs. Gospodin nas posjećuje svakog dana u nutrini našeg srca, ako Ga iščekujemo. A puno puta ne primjećujemo da je Gospodin blizu, da kuca na naša vrata. I mi Ga puštamo da prođe. Bojim se Boga koji prolazi, govorio je sv. Augustin. Bojim se da će proći a ja Ga neću primijetiti. Gospodin dolazi, kuca ali ako su tvoje uši ispunjene drugim zvukovima nećeš čuti Gospodinov poziv. Braćo i sestre, trebamo biti u iščekivanju. To je molitva. Hvala.
www.medjugorje-news.com/bitno.net
