Papa Franjo: Dar i opraštanje bît su Božje slave
Riječ je o “vrlo različitim kriterijima od onoga što vidimo oko sebe, pa čak i u sebi”, rekao je papa Franjo u podnevnom nagovoru, potičući na razmišljanje, dok se približavamo Velikom tjednu, o značenju Kristove konačne žrtve. „Proslaviti sebe, po njemu, znači darovati samoga sebe“, pojašnjava Papa, „ponuditi svoju ljubav. To ima svoj najviši izraz na križu”. Prijevod Papina nagovora donosimo u cijelosti
PAPA FRANJO
ANGELUS
Trg Svetog Petra
Nedjelja, 17. ožujka 2024.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Danas, na Petu korizmenu nedjelju, dok se približavamo Velikom tjednu, Isus nam u Evanđelju (usp. Iv 12, 20-33) govori nešto važno, što nam kaže?: da ćemo na križu vidjeti slavu njegovu i Očevu (usp. rr. 23.28).
Ali kako je moguće da se slava Božja očituje upravo tamo, na križu? Moglo bi se pomisliti da se to događa u uskrsnuću, a ne na križu, koji je poraz, neuspjeh! Umjesto toga danas Isus, govoreći o svojoj muci, kaže: „Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji“ (r. 23). Što nam time želi reći?
Time nam želi reći da slava, za Boga, ne odgovara ljudskom uspjehu, slavi ili popularnosti: slava, za Boga, nema u sebi ništa samodostatno, nije veličanstveno očitovanje moći praćeno pljeskom javnosti. Za Boga, slava je ljubiti do točke davanja vlastitoga života. Proslaviti se, po njemu, znači darovati samoga sebe, učiniti se pristupačnim, ponuditi svoju ljubav. To ima svoj najviši izraz na križu, upravo tamo, na križu, gdje je Isus iskazao Božju ljubav u najvećoj mjeri, objavljujući u punini njegovo milosrdno lice, darujući nam život i opraštajući onima koji su ga raspeli.
Braćo i sestre, s križa, „Božjega prijestolja“, Gospodin nas uči da je istinska slava ona koja ne blijedi i koja nas čini sretnima, sazdana od dara i praštanja. Dar i opraštanje bît su Božje slave i za nas su put života. Dar i opraštanje: vrlo različiti kriteriji od onoga što vidimo oko sebe, pa čak i u sebi, kad razmišljamo o slavi kao o nečemu što se više prima nego daje; kao nešto što treba posjedovati, a ne nuditi. Ne, svjetovna slava prolazi i ne ostavlja radost u srcu; čak i ne vodi do dobra sviju, nego do podjele, nesloge, zavisti.
Možemo se, dakle, zapitati: kakva je slava koju želim za sebe, za svoj život, koju ja sanjam za svoju budućnost? Je li to ostavljanje dubokog dojma na druge svojom bravuroznošću, svojim sposobnostima ili stvarima koje posjedujem? Ili pak put darivanja i praštanja, put Isusa Raspetoga, put onih koji se nikada ne umaraju ljubiti, uvjereni da to svjedoči Boga u svijetu i daje da u životu zablista ljepota? Koju slavu želim za sebe? Sjetimo se, naime, da kad dajemo i opraštamo, u nama sja Božja slava. Upravo tada: kada dajemo i opraštamo.
Neka nam Djevica Marija, koja je vjerno slijedila Isusa u času njegove Muke, pomogne da budemo živi odrazi Isusove ljubavi.
