Opasnost za one koji religiju shvaćaju ozbiljno
Opasnost za one koji religiju shvaćaju ozbiljno! Isus razotkriva stav koji utječe na nas jednako kao i na njegove suvremenike: pretvaranje vjere u puki zbroj obreda, pravila i tradicija. Religiozne navike same nas ne mogu spasiti kada nam se nešto ozbiljno dogodi. One mogu biti samo čiste geste koje na kraju ometaju ono najvažnije: poznavanje i ljubav prema osobi Isusa Krista, Sina Božjega.
Ako post, molitva, religijska tradicija izgube iz vida svoj cilj, a to je njegovanje odnosa s Kristom, mogli bismo s vremenom postati religiozni stručnjaci, a pritom ostati ateisti u najegzistencijalnijem smislu te riječi – to jest, mogli bismo živjeti bez Boga.
Nikakva vjerska praksa ne smije zamijeniti živi odnos s Isusom. Ako neka zapovijed, čak i ona najviše hvale vrijedna, postane važnija od samog Isusa, onda to znači da smo postali licemjeri – isto licemjerje Isus osuđuje riječima proroka Izaije: “Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene; uzalud mi se klanjaju, naučavajući ljudske propise kao doktrine.”
Držati svoja srca blizu Njega naša je najveća briga. Podsjećam se na tolike zajednice, udruge ili crkvene pokrete koji često brane svoja stajališta, svoje tradicije i svoje hvalevrijedne navike do te mjere da ih idoliziraju. Oni riskiraju relativiziranje Krista umjesto relativiziranja sebe i vlastite tradicije. Uvijek moramo biti na oprezu; nitko nije imun na ovaj rizik.
