Onaj osjećaj koji imate prije ispovijedi nije nervoza, to je Sotona…
“Onaj osjećaj koji imate prije ispovijedi nije nervoza”, rekao je jednom moj svećenik za mlade. “To te Sotona pokušava zaustaviti.”
Trljao sam znojne dlanove o traperice dok mi je nelagoda u trbuhu rasla. Bio sam sljedeći na ispovijedi i moja borba ili bijeg bila je potpuno aktivirana. Tamjan u crkvi dizao se s mojim otkucajima srca; svijeće kao da su treperile u ritmu s mojim pulsom. Od mog prvog sakramenta pomirenja prije 15 godina, svaki put je tako: apsolutni teror. “Onaj osjećaj koji imate prije ispovijedi nije nervoza”, rekao je jednom moj duhovnik za mlade. “To je Sotona koji te pokušava zaustaviti. On zna koliko je sakrament moćan i pokušava spriječiti vaše pomirenje s Bogom.”
Bio sam na ispovijedi stotinu puta otkad sam čuo ove riječi, i još uvijek ih se moram redovito podsjećati. Sotona mrzi sve sakramente, ali posebno mrzi pomirenje. Etimologija sakramenta dolazi od latinskog concilium, što znači trepavica; u najdoslovnijem smislu riječi, pomirenje znači biti povezan s Bogom trepavicu do trepavicu. Sotona će pokušati zaustaviti to jedinstvo pod svaku cijenu, naime uz pomoć paralizirajuće tjeskobe prije ispovijedi. Sotona mrzi sve sakramente, ali posebno mrzi pomirenje.
Čak i izvan crkve, stalno se moram prisjećati da duhovna borba – ovaj sumnjivi osjećaj s kojim se suočavamo na putu spasenja – nije obeshrabrenje, već ohrabrenje. To je dokaz da smo na pravom putu prema Bogu i da nas Sotona pokušava skrenuti s njega. On će nas pogađati negativnim osjećajima koji nikada ne bi mogli biti od Gospodina (strah, sumnja, obeshrabrenje, iskušenje, krivnja, sram, itd.), a ipak ih prikriva kao da su od Boga. Paradoksalno, ti su negativni osjećaji vrlo pozitivna stvar: mogu se čak smatrati komplimentom.
Duhovno ratovanje bilo je previše poznato na mom putu vjere. Neprijatelj se vukao za mnom u mom hodu s Bogom, pokušavajući se infiltrirati u moj život iz svih kutova. Osobito u mojoj mladoj odrasloj dobi, Sotona me stalno pokušava utjerivati strahom i sumnjom u slijeđenju svog poziva, obeshrabrenjem i iskušenjem u potrazi za izvrsnošću, te krivnjom i sramom u vezi s mojim grijesima. Svaki dan mi je kao bitka, ali ovo je dokaz da sam sve bliže Bogu. Sotona ne bi išao za onim što nije vrijedno, zar ne?
Kad se osjećam duhovno ranjivo, prisjetim se riječi koje mi je moj duhovnik uputio prije toliko godina. Uzimam ove negativne osjećaje od neprijatelja kao priliku da se nasmijem Sotoninim slabim pokušajima i nastavim putem prema spasenju.
