On zna što je u nama
Postoje ljudi koji imaju životni vijek nalik romanu u nastavcima, što ne stane u jednu knjigu, a pogotovo ne u malu osobnu kolumnu, na stranicu teksta. Rijetke su duše koje u prolazu ovim svijetom nesebično daruju čovječanstvu sve svoje vrijeme, cijeloga sebe, promijene doslovno cijeli svijet i podignu ga na višu kvalitativnu razinu.
Kamo god prođu, ostave trag u svima koje putom sretnu. Jedan od tih bio je i sveti otac papa Ivan Pavao II. Ne-običan čovjek koji je slijedio svoj poziv „lovit’ srca na moru života, mrežom božanske Riječi”. Čuvši svoje ime, čista srca, predano, krenuo je zažarenim plamenom svoga srca činiti velika djela. Ostalo je povijest. U više tomova podebelih knjiga. Postoje takvi ljudi, koji svojim dlanovima i kapljama svoga znoja, iz svoje samoće, pomaknu čovječanstvo. Polako i strpljivo, podnoseći sve što mu je stajalo na putu, od svoje osobne tjelesne ljudske slabosti i bolesti, do najamnika zla koji su ga pokušali spriječiti u naumu, ali nisu uspjeli. Čistom vjerom promijenio je svijet. Bez uvrede bilo kome, ali danas na riječ „papa”, prva je asocijacija Ivan Pavao II. On je prva misao povezana s tim pojmom. A svi ostali „kako mu je ime”… ipak moraju pričekati u sjeni Svetoga Oca. Slično kao što se uz pojam „svetac” veže lik svetoga Leopolda Mandića.
Ponizni hodočasnik
Moram se ispričati, no o svetom ocu Ivanu Pavlu II. mogu misliti i govoriti samo u osobnom kontekstu, neslužbeno, ne u trećem licu. A to nije baš lako, kao što ne možemo govoriti ni o kome koga duboko i iskreno poštujemo i volimo, o onima s kojima živimo, s kojima imamo osobni odnos. Možda bi samo jedan široki smireni osmijeh bio sasvim dovoljan. A pri tom se spontano moram prekrižiti i lagano nakloniti s dubokim, dubokim poštovanjem. Volim ići u našu predivnu staru crkvu u Virovitici, što je vrlo živa, puna na misama, a tijekom cijeloga dana je u svako vrijeme bar netko tamo. Promatrala sam ljude koji dolaze prema oltarima, od Božjega Milosrđa, svetoga Josipa, svetoga Alojzija Stepinca, svetoga Jude Tadeja do svetoga Antuna, gdje se sasvim naprijed pored glavnoga oltara, uz svetoga Ivana Krstitelja i svetoga Jakova, nalazi velika slika svetoga oca Ivana Pavla II. pred kojom je klecalo. Svi, baš svi što dođu, nasmiješe se baš tim širokim smirenim osmijehom, lagano se naklone s dubokim, što dubokim poštovanjem i prekriže. Slika prikazuje Oca u već starijoj dobi, nasmiješenoga iz kontemplativne smirenosti. Kao kad je blagoslivljao. Slično tako stoji kip u prirodnoj veličini, u svetištu u Mariji Bistrici i mnogim drugima. A u Trsatu kod Rijeke sveti otac papa Ivan Pavao II. prikazan je kako kleči i moli se Gospi Trsatskoj. Naš Papa, ponizni hodočasnik. Tijekom života prošao je cijeli svijet i blagoslovio ga trideset puta.
Sjećam se prvoga dolaska u Hrvatsku, u vrijeme dok je još trajao rat. Uz stotine tisuća ljudi čekali smo taj susret od četiri sata ujutro na livadi kraj rijeke Save. Moram priznati da sam i danas zavidna svome bratu, koji je bio podalje od nas, što je prošao u neposrednoj blizini. Mi smo ga vidjeli samo izdaleka, a opet smo bili tako sretni. Zahvalna sam i danas na tom doživljaju. (Brat je valjda više zaslužio tu blizinu.)
Ribar ljudi
Nemam dojam da je prošlo već 15 godina otkako je preminuo jer je živo prisutan u povijesti svih nas svojim djelima, a danas, u ova čudna teška vremena, možda više nego prije. Svi ponavljamo njegove riječi: „Ne bojimo se jer On zna što je u nama.”
Naš sveti otac papa Ivan Pavao II., ribar ljudi, ponovno nas je, čvrsto i zauvijek, naučio kulturi života, vjerovati mladima na kojima svijet ostaje, a poštovati starije, prirodu, Božje djelo stvaranja, ljubiti Ljubav i ljudski život od početka do kraja. Bez obzira na svoju dob, nije se ustručavao prihvatiti nove tehnologije i pomoću njih evangelizirati. Znao je prepoznati brojne suvremenike na putu svetosti i potvrditi ih. Kao što je rekao: „Krist zna što je u čovjeku. Samo On to zna.” I zato se ne bojimo.
Izvor:Svjetlo riječi