Nekada profesionalni nogometaš, a danas redovnik!

„Ako te Bog zove, On zna što će s tobom!“ – ističe fra Tomislav Sabađija nekadašnji profesionalni nogometaš. Za svoj životni put i put ka redovništvu kaže da je pokazatelj kako Bogu ništa nije nemoguće. Ovaj član Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša u ljetnim je mjesecima položio svoje redovničke zavjete.

„U životu nema slučajnosti“ – ističe fra Tomislav Sabađija koji je rođen 1983. godine u Virovitici, a odrastao je u Prugovcu u župi sv. Benedikta i Žalosne Gospe – Kloštar Podravski. Odrastanje u malom podravskom selu između Đurđevca i Pitomače, na obroncima Bilogore, obilježila je dječja igra. „U mojoj generaciji bilo je deset dječaka i jedna djevojčica. Djetinjstvo je bilo veselo i razigrano. Otac je radio, devedesetih godina otišao je u policiju te završio u ratu, tako da se majka brinula o meni i sestri. Nisam se po ničem isticao od ostale djece. Puno vremena sam provodio na igralištu koje je bilo preko puta moje kuće. Išli smo na vjeronauk u crkvu u to vrijeme i pripremali se za sakramente. Ali, većinu vremena provodili smo na igralištu, glavni u selu je bio onaj tko je imao loptu“.

Dječja igra i ljubav prema nogometu omogućili su fra Tomislavu da se zaputi u profesionalne vode sporta. „Svi smo igrali u našem mjesnom nogometnom klubu. Kako sam malo odskakao od drugih otišao sam nakon godine dana u bolji klub Graničar iz Đurđevca, gdje se bolje treniralo, i iz toga kluba dalje kreće priča. Tu me je zamijetio NK Slaven Belupo i otišao sam u Koprivnicu nakon pola godine prvog razreda Prometne škole u Đurđevcu. Školovanje sam nastavio u Općoj gimnaziji za sportaše u Koprivnici, gdje sam se preselio i praktički samostalno živio sa svojim kolegama iz svih krajeva Hrvatske.

“Najviše razočara nepravda”

Nije bilo jednostavno napustiti roditeljski dom, ali je to bilo i privlačno. „Dijete ne razmišlja i privlačna je ta ljepota pripadnosti velikom klubu. Misliš da si malo posebniji. Ali, bilo je teško pogotovo kada ideš vikendom kući. Gledao sam da što češće idem kući pogotovo što nisam bio daleko svega tridesetak kilometara. Za pola sata bi bio doma, a i roditeljima je bilo blizu za doći ako bi se nešto dogodilo.

Kao dijete nisam razmišljao o važnosti potpisivanja stipendijskog ugovora, ali to je bila velika pomoć roditeljima. Jednom djetetu je bilo osigurano sve od školovanja, stana, hrane, knjiga, džeparca,… mi smo imali sve. Ako sam išao popodne u školu prijepodne bi bio na treningu i obrnuto. Ovom prigodom odajem priznanje tim ljudima koji su se brinuli za nas. Sada vidim da je velika odgovornost brinuti se za tuđe dijete. U ono vrijeme nisam razmišljao tako zato je i bilo svakakvih nepodopština“.

Školovanje uz sport krenulo je dobro, ali nije tako završilo. „U prve dvije godine bilo je dosta dobro pratiti i školski program i treninge. U trećoj godini gimnazije bio je potop i tu sam i završio svoje školovanje. Pao sam iz kemije i dalje nisam nastavio sa školom nego samo s nogometom. Pobjeda je donosila veliko oduševljenje, a s druge strane najveća razočaranja donosile su izgubljene utakmice. I sudci su ljudi, ali dijete to ne shvaća. Dijete najviše razočara nepravda. Uvijek kroz život imam s time problema i to je iz svijeta sporta ostalo u meni. Nepravdu smo doživljavali po tim turnirima. Možda mi i nismo bili bolji, ali smo u tome trenu kao djeca vidjeli nepravdu i nepravda je ta koja razočarava čovjeka“.

Fra Tomislav se osvrće i na razloge svoga napuštanja profesionalnog svijeta nogometa. „Brzo je došla osamnaesta godina. Bio sam tada posuđen Podravcu iz Virja u kojem sam brzo debitirao u drugoligaškoj utakmici. Nije to bila mala stvar, a i ja sam bio zadovoljan. Puno se treniralo, imali smo kvalitetne trenere i brojne selekcije koje su me dovele do NK Osijek. Bio sam na probi i vidio kako sve funkcionira, ali na žalost to nije uspjelo i nisam potpisao profesionalni ugovor. Ne žalim za tim. Kasnije sam igrao po trećoj nogometnoj ligi sve do svoje 33. – 34. godine. Kroz nogomet sam stekao jako puno prijatelja, uspio sam se i zaposliti. Bio je to jedan lijep način života i ne žalim za ničim. Bog ima svoje razloge zašto je tako završilo.“

Traženje i pronalazak cilja

Gospodin je traženja, kroz koja je fra Tomislav tada prolazio, doveo do cilja. „U svojoj 25. godini zaposlio sam se na benzinskoj pumpi. Pošto sam u noćnoj smjeni radio sam i imao puno vremena kratio sam vrijeme čitajući. Tako su mi pod ruku došle teološke knjige. Redovito sam išao u crkvu, ali nikada nisam razmišljao o tome da bi jednoga dana mogao biti redovnik ili svećenik. Ali kada sam tada počeo razmišljati o Bogu posvećenom životu mogu reći da su i mene te misli iznenadile. Ni sam ne znam odgovor kako mi je ta misao došla u glavu, i kako se ta iskra pretvorila u plamen… Jednostavno kao da se to rodilo u meni. I sada kada sagledam cijeli svoj život moram biti Bogu zahvalan do neba koliko mi je svega pokazao u životu i na kraju me doveo u svoju kuću. I meni čak neke stvari nisu jasne, a kamoli ljudima oko mene.“

Uslijedilo je vrijeme dvojbi. „Sam sebi sam znao reći kako ću s trideset godina starosti ići u svećenike. Što će ljudi reći, što će selo reći,… Tu je, pak, bilo i pitanje škole – kako ću bilo kome doći i reći da imam dva i pol razreda srednje škole. Čudo je bilo da sam se i zaposlio na benzinskoj pumpi bez završene srednje škole. Tada je na našu župu u Kloštar Podravski došao kapelan fra Tomislav Vrsaljko. Upoznali smo se i u jednom razgovoru sam mu se povjerio da bi i ja mogao biti svećenik da sam o tome ranije razmišljao i da sam završio školu. On mi je rekao da to nije problem i da ima primjera ljudi koji su stariji od mene krenuli putem svećeništva i redovništva.“

Fra Tomislav je tada upisao i završio komercijalnu večernju školu, te sa tom diplomom došao u franjevački samosta na Ksaver u Zagrebu. Pojasnio je kako se odlučio za franjevce trećoredce. „Od kada znam za sebe, znam i za franjevce trećoredce. Oni djeluju u mojoj župi i krstio me je sadašnji ksaverski gvardijan fra Iko Paponja. Za smeđe fratre praktički nisam znao, osim što sam ih vidio na televiziji jer ih nema kod nas u okolici“.

Kao nevjerojatnu stvar fra Tomislav ističe i upis na fakultet s diplomom o završenoj večernjoj školi. „Kada sam došao na Ksaver imao sam godinu dana da se pripremim za državnu maturu iz hrvatskog i engleskog jezika, matematike i vjeronauka. Tajnik Provincije fra Zvonimir Brusač pripremao me je za hrvatski i vjeronauk, a za engleski i matematiku pomagale su mi profesorice. Radio sam od nule, od prvog razreda srednje škole. Sve lektire koje nisam pročitao sada su došle na red, ali sam uz rad uspio položiti maturu i upisao sam Katolički bogoslovni fakultet. Sada na fakultetu osjećam hendikep zbog završene večernje škole i moram puno više raditi od ostalih kolega koji su redovno završili klasičnu gimnaziju. Sve ću nadomjestiti svojim radom, jer ako me je Bog pozvao onda zna što će samnom.“

“Bog ne bira idealne”

Prvo vrijeme boravka u franjevačkoj zajednici obilježili su i teški osobni trenuci – fra Tomislavu je umrla majka. „U vrijeme moga odlaska u samostan otkrivena je teška bolest kod moje majke. Bio je to šok svima u obitelji koja nije velika, jer su moji roditelji jedinci, a ja imam samo sestru. Krenuli smo u borbu i majka se nakon prve operacije dobro oporavila, gotovo do zdavoga. Ali, liječnici su mi rekli da je bolest preteška i da tu nema pomoći, pitanje je samo koliko će majka to moći nositi. Nakon tri godine borbe majka je umrla kada sam bio na drugoj godini fakulteta. Bilo je teško koliko god smo se pripremali za to. Sigurno da je meni bilo malo lakše nego sestri i ocu jer sam se nakon sprovoda i pokopa vratio u zajednicu gdje me je čekalo deset fratara, moje subraće, s kojima mi je bilo lakše prebroditi te teške trenutke.“

S posebnim emocijama fra Tomislav je doživio svoje redovničke zavjete. „Velike emocije su bile prisutne, pogotovo jer tu su prijatelji, otac i sestra,… U tome trenutku izricanja prisjetio sam se cijeloga svog života i pokojne majke. Redovničke zavjete nije teško živjeti u današnjem vremenu ako je srce otvoreno i ako gori za Gospodina. Samostanski život je stvarno lijep i ako su nakane osobe prave onda ništa nije teško. Ako ima pitanja i ako dođu kušnje sigurno da nije lako, ali treba moliti jer molitva spašava u teškim tenucima i Gospodin je taj koji nam stvarno priteče u pomoć.“

Ljudima koji se traže fra Tomislav poručuje: „Da mi je netko prije pet godina rekao da ću biti redovnik ne bi mu vjerovao. Bogu je sve moguće. Bog ne bira idealne. Poruka svima koji nešto osjete i promišljaju o Bogu posvećenom životu je da se slobodno odazovu i da se ne boje, jer ako te Bog zove on zna što će s tobom. Dođi i bit će ti dobro!“.