Nakon zabrane Sv. mise u Bleiburgu 2019, slijedi li zabrana okupljanja? Neue Zürcher Zeitung

Bleiburg je lijep gradić u austrijskoj dubokoj provinciji. Smješten na samom jugu Koruške, ima šarmantan glavni trg, koji je nažalost prepun automobila. Ako idete glavnom cestom izvan grada, pored benzinskih crpki, trgovačkog centra i vojarne, za nekoliko minuta ćete se naći u Sloveniji. Lojbaško polje, neposredno pred samom granicom, lako je previdjeti, da na njemu neka tobože sakralna građevina s krivudavim krovom ne strši u nebu: ovdje se svake godine održavaju kontroverzne hrvatske proslave u spomen na „Bleiburški masakr“.

Na ovom prostoru se nalazi nekoliko spomenika koji podsjećaju na desetine tisuća ljudi koji su 19. svibnja 1945. bili prisiljeni u marševima smrti krenuti prema Jugoslaviji. To su bile postrojbe fašističke hrvatske ustaške države [NDH], pripadnici Wehrmachta, vojnici drugih bivših nacističkih vazala kao i brojni civili. Bježali su prema sjeveru od Titovih komunističkih partizana i predali se Britancima. Njihov zapovjednik je predao narod Titovim partizanima. Desetci tisuća poginuli su na marševima nasilja ili su ih partizani pobili u znak osvete za zločine tijekom rata na Balkanu.

Referentna točka desnih radikala

Stefan Visotschnig, gradonačelnik Bleiburga, bi radije razgovarao o nečem drugom – o ekonomskom procvatu njegove komune ili o umjetničkom muzeju Werner Berg, koji je poznat u cijeloj regiji. Međutim, ovo mjesto izaziva veliku medijsku pozornost kako nacionalno tako i internacionalno gotovo samo povodom komemoracije. Za socijaldemokrata Visotschniga ovo je okupljanje trebalo odavno biti zabranjeno: “Normalno bi bila komemoracija mrtvih s misom, ali ne trebaju nam ljudi koje se dovozi u autobusima, koji slave bučne fešte i pjevaju odnosne pjesme.”

Visotschnig aludira na nazočnost desničarskih radikala iz cijele Europe na tom komemorativnom događaju, koji su posljednjih godina privukli pažnju Hitlerovim pozdravima i fašističkim insignijama. Politički pritisak na državne vlasti raste i traži se da zaustave “najveći fašistički susret u Europi”, kako ga naziva Dokumentacijski arhiv austrijskog otpora (Dokumentationsarchiv des österreichischen Widerstands). Stručnjaci procjenjuju da je među 10.000 sudionika u 2019. godini bilo oko 40% rodbine žrtava, daljih 40% hrvatskih nacionalista i 20% desničarskih radikala. Ove godine susret je otkazan zbog koronske pandemije.

U Austriji se, međutim, desetljećima vodi spor oko toga tko je nadležan za zabranu i može li se takvu zabranu uopće provesti. “Republika je odgovorna”, kaže Visotschnig. Ali nikoga u Beču to ne zanima.

Dok se bivši ministar unutarnjih poslova Herbert Kickl iz FPÖ (Slobodarska stranka Austrije) uvijek izjašnjavao protiv zabrane, njegov nasljednik Karl Nehammer oklijeva. Njegova konzervativna Narodna stranka ÖVP i Zeleni, koji zajedno vladaju, odobrili su, nakon nekoliko tjedana taktičkih natezanja, 9. srpnja rezoluciju, koja je zatražila od ministra unutarnjih poslova da razmotri zabranu. Rasprava o tome koja bi državna razina bila odgovorna ponekad podsjeća na igru Crnog Petra. Međutim, situacija je zapravo teška: sloboda okupljanja velika je stečevina u Austriji. Hrvatska Katolička crkva uvijek je održavala misu na Lojbaškom polju tijekom komemoracija sve dok to 2019. nije zabranila biskupija Gurk-Klagenfurt koja je odgovorna za Bleiburg. Na temelju novog zakona više nije dopušteno nošenje ustaških simbola. Policija je stoga pozorno provjeravala sudionike prošle godine i bila je nazočna s velikim kontingentom od 450 časnika.

“Privatna” komemoracija

Međutim, sam spomenik je na privatnom vlasništvu, koje pripada bivšem predsjedniku službenog “Počasnoga bleiburškog voda”. Ova udruga, koju su osnovali hrvatski prognanici, održava komemoracije od 1953. godine i šezdesetih godina prošlog stoljeća postala je metom bombaških napada sa strane jugoslavenske tajne službe. Sjećanje na ratne zločine koje su počinili partizani nad ustašama bilo je tabu pod komunizmom, a dijelovi ljevice i dan danas se bore protiv priznanja tih zločina.

Za hrvatske nacionaliste, s druge strane, postali su ovi zločini temeljnim mitom za nacionalnu državu koja je nastala 1991. godine. Dok Hrvatski sabor financira komemoracije, u obzir se uzimaju i diplomatska razmatranja. Saborski su predstavnici redovito sudjelovali na komemoracijama, poglavari države iz desnog tabora posjećivali su spomenpodručje malo ranije – zadnji put 9. svibnja 2019. tadašnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Pri tome se osvrnula na “nevine žrtve”, ali ni jednom riječju nije spomenula narav ustaškog režima ili njegov genocid nad Srbima, Židovima i Romima. Isti diskurs kultivira se i na Lojbaškom polju: Spomenik u spomen na “žrtve križnog puta” koji su umrli “jer su voljeli narod i domovinu”.

Novi predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, socijaldemokrat, sada sve više razmišlja o premještanju komemoracija. O pitanju je li Bleiburg za to prikladan već se dugo raspravlja u državi, jer su se tamo dogodila samo pojedinačna pogubljenja. Masovne grobnice nalaze se na području bivše Jugoslavije – na putu prema Mariboru ili u krškim špiljama u planinskom području Kočevja. Prvobitni razlog eksternalizacije komemoracije u Austriju bio je taj što se ona nije smjela održavati pod Titom.

Zbog otkaza vezanog uz koronu, ove godine su se komemorativni događaji dogodili u Zagrebu i Sarajevu, što je dovelo do oštrih kontroverzi. U isto vrijeme, „Počasni bleiburški vod“ potpisao je ugovor o kupnji susjednih nekretnina, protiv čega postoji i politički otpor sve do nacionalne razine. Stoga je vrlo nejasno hoće li i u kojem obliku komemoracija još biti moguća u koruškoj zajednici 2021. godine.

U svakom slučaju, Stefan Visotschnig, gradonačelnik Bleiburga, nada se da će ublažiti problem s ugledom Bleiburga. Riječ je o otvorenom gradiću, koji je uspješno integrirao slovensku manjinu i ublažio jezični spor. Grad stoga na jesen planira “Bleiburške dane dijaloga” koji će kritički propitati kulturu sjećanja u svezi s Drugim svjetskim ratom. Komuna sebe vidi kao posrednicu između povijesnih tumačenja različitih strana i lokalnog stanovništva, kaže Visotschnig. Nada se da na ovaj način može pridonijeti razbijanju krute atribucije počinitelj-žrtva i promicanju razmjene znanja u godinama koje dolaze.

Ivo Mijnssen, dopisnik dnevnika Neue Zürcher Zeitung za Austriju i Istočnu Europu
Neue Zürcher Zeitung, 24.07.2020, br. 170, str. 4

www.medjugorje-news.com