Nakon tragične smrti supruga i djece izbacila je križ iz kuće a onda se dogodilo ovo…
Nakon tragične smrti supruga i djece izbacila je križ iz kuće a onda se dogodilo ovo… U austrijskim Alpama živjela je sama Suzana u svojoj kući. Udomila je jednoga planinara i kad su se malko upoznali, upita je planinar za slike koje su visjele na zidu oko križa.
I ona poče pričati: “Na onoj prvoj slici moj je muž koji je poginuo na planini u šumi kao drvosječa jer je na njega palo deblo.
Na onoj drugoj slici moja je kći koja je umrla od leukemije u 20. godini života. Na onoj trećoj slici moj je sin koji je umro od raka u 23. godini života. I tako sam sada sama. A onaj mi je križ darovao jedan planinar što ga je napravio dok je bio ovdje na odmoru. A bilo je to ovako:
‘Ispričala sam mu tragediju svoje obitelji i moju gorčinu prema Bogu. Rekla sam mu kako više ne mogu vjerovati u Boga koji je takvo nešto dopustio. Kad mi je muž poginuo, još nekako sam za nj molila, ali kad su mi djeca umrla, onda je u meni nastupila gorčina, grč, hladnoća, nijemost i bijes na Boga.
Taj je čovjek sve to mirno slušao i očito suosjećao sa mnom. Onda je izrezbario ovaj križ. Ja to nisam vidjela, ali mi je na polasku darovao ovaj križ. Vrisnula sam i rekla mu nosi to iz kuće i ne vrijeđaj me jer ću ga polomiti.
A on me preklinjao, stavi ga na stol i svaki dan ga samo malo pogledaj. Nakon dugoga uvjeravanja pristala sam. Ostavila sam ga ovdje na stol i svaki dan bi ga malko pogledala. Prvih je dana bila gorčina, plač, pitanja pa mi onda sve više i više postade simpatičan.
I najednom kao da čuh Isusov glas s križa: Pa zar ne vidiš da s tobom trpim? I osjetih neku toplinu u srcu. Zagrlih križ i poljubih ga, dugo sam ga gledala, a u meni je glas govorio: Tvoj Bog s tobom trpi, njegova bol je još veća nego tvoja.
Od toga trenutka počela sam moliti, svaki dan ga stavim na stol i molim pred njim. I sada imam mir u duši, ali i sigurnost da je Isus umro i za moje pokojne. Svojom smrću pobijedio je i njihovu smrt.’“
Evo nam poruke i primjera kada patimo od različitih križeva: bolesti, neuspjeha, razočaranja u obitelji i braku, od hladnoće u međuljudskim odnosima itd. Sad možemo razumjeti zašto Gospau jednoj od svojih poruka kaže:
“Želim vam reći neka ovih dana u središtu bude križ. Molite se napose pred križem iz kojeg dolaze velike milosti. Sad obavite u svojim kućama posebnu posvetu križu. Obećajte da ne ćete vrijeđati Isusa ni križ i nanositi mu pogrde.” (12. rujna 1985.)
Budimo svjesni da kršćanin, pa i svaki čovjek, ne može živjeti bez križa. “Kršćanska budućnost je budućnost Raspetoga, a to znači raspeta budućnost!”(W. Kasper) Stoga svoj osobni križ povežimo s Kristovim križem da s Kristova križa prijeđe spasiteljska snaga za otkupljenje nas ljudi. Pretvorimo svoj križ u molitvu pa ćemo ga lakše nositi i podnositi. (Znanstvenici tvrde da osobe koje prihvate svoj križ imaju dublje brazde u moždanoj kori, što kao posljedicu ima osobe vrlo osjećajne, profinjene i spremne druge razumjeti i drugima pomoći). Istovremeno, taj isti čovjek svjestan je da ne može pobjeći svojoj osobnoj patnji. Stići će ga na ovaj ili onaj način. Kako onda ljudi na to reagiraju? Nitko nema dostatan odgovor na patnju. Ostaju nam stalna pitanja: zašto baš ja, zašto meni, što sam skrivio? Neki počnu piti, drugi traže drogu, treći postaju apatični, frustrirani i rezignirani. Neki krive drugoga, pa i samog Boga s kojim onda prekidaju odnos. Ali, je li to rješenje? U Kristovu križu naše je spasenje
Filip Neri plakao bi gledajući križ.
Sveti bi Augustin govorio: „Kad pogledamo križ,
čini nam se da je Bog poludio od ljubavi prema čovjeku!“
