Smijemo li zakasniti na misu i nakon toga ići na pričest?
U euharistiji postajemo jedno tijelo s Kristom i s Crkvom. Zato je sudjelovanje u slavlju zajednice preduvjet sudjelovanja na pričest. Vjernicima koji se nađu u situaciji da, zbog kašnjenja, ne sudjeluju u čitavome slavlju, ili barem u njegovu najvećemu dijelu, savjetuje da nađu načina kao sudjelovati na nekoj drugoj misi te tako na dostojan i eklezijalan način slave Dan Gospodnji.
Veću poteškoću predstavljaju, ipak, oni vjernici koji ‘redovito kasne’ na nedjeljnu euharistiju. Njima je potrebno više govoriti o smislu i značenju slavlja negoli o uvjetima za ‘valjanu’ pričest.
Pročitajte objavu s Facebook stranice Gospa Sinjska:
Euharistija i sudjelovanje na misi je vrhunac crkvenoga života i ona mora imati posebno mjesto u srcu svakoga vjernika. Zato bi se svatko i trebao prema misi odnositi s dubokim poštovanjem, pa i daleko više nego s nekim drugim događajima iz života za koje pokazujemo brigu. Na primjer, na posao ne kasnimo (i ne smijemo kasniti), na nastavu u školi ili predavanja na fakultetu ne kasnimo (i ne smijemo kasniti), na poslovne sastanke odlazimo čak i ranije, kako bismo ostavili dobar dojam i iskazali poštovanje prema svomu sugovorniku. A kada je riječ o misi, onda se dogodi da kasnimo.
Neki čak i iz “navike”, jer “na misu se uvijek stigne”, jer nas “dragi Isus uvijek čeka”. I doista, to je tako, i nije potrebno “dramatizirati” ako nam se ponekad dogodi da nehotice i zakasnimo. No stvarati si naviku i kašnjenje pretvarati u “običaj” duboko je pogrješno stajalište koje treba mijenjati jer je euharistijsko slavlje vrhunac dana Gospodnjega koji započinje znakom križa i završava otpustom.
Tko želi primiti presvetu euharistiju neka se barem sat vremena prije pričesti uzdrži od bilo kakvoga jela i pića, izuzevši samo vodu i lijek.
Zato naši biskupi u “Direktoriju za pastoral sakramenata u župnoj zajednici” pozivaju i ističu da je i za uvođenje u slavlje euharistije potrebno primjereno odgajati “djecu, mlade i odrasle” kako bi živjeli “duboku liturgijsku duhovnost jer je liturgija Crkve (…) povlašteni izvor kršćanske svetosti”, a “smirenom i dostojanstvenom slavlju euharistije” potrebna je i dolična priprava: “Tko želi primiti presvetu euharistiju neka se barem sat vremena prije pričesti uzdrži od bilo kakvoga jela i pića, izuzevši samo vodu i lijek” (br. 102).
Već je i to dovoljan poticaj svakomu vjerniku da si osvijesti kako je potrebno uzeti si vremena, doći na misu ranije i duhovno se u molitvi pripremiti za slavlje, a tijekom mise za primanje euharistije za koje se očekuje i dostojanstveno držanje i raspoloženje tijela jer je riječ o susretu s Gospodinom Isusom u sakramentu: “Držanje tijela (kretanje, odjeća) izražavat će štovanje, svečanost i radost trenutka kada Krist biva naš gost” (br. 102), citiraju biskupi Katekizam Katoličke Crkve (br. 1387).
Vjernicima koji se nađu u situaciji da, zbog kašnjenja, ne sudjeluju u čitavome slavlju, ili barem u njegovu najvećemu dijelu, savjetuje da nađu načina kao sudjelovati na nekoj drugoj misi te tako na dostojan i eklezijalan način slave Dan Gospodnji.
Je li onda uopće dopušteno kasniti na misu i ići na pričest? “Pričest nije izdvojena iz slavlja i njegova obrednoga ritma, ali ni iz zajedništva u kojemu se liturgija slavi. Zbog toga nije moguće poduprijeti bilo koje određivanje ‘krajnjih granica’ u redu mise, u vidu preciziranja ‘nužnoga dijela’ na kojemu bi bilo ‘dovoljno’ sudjelovati za valjan pristup pričesti. Pojedini svećenici govore da bi navještaj evanđelja bio ‘granica’ iza koje ne bi imalo smisla priključenje slavlju zajednice, ali svako takvo određivanje prijeti krivim razumijevanjem samoga slavlja, a pojedince može, na neželjen način, voditi k zadovoljenju minimalnim oblikom sudjelovanja na misi.
Razumnije bi bilo govoriti o odgovornosti i brizi svakoga vjernika za sudjelovanje na čitavom slavlju, te o nedjeljnoj liturgiji u kojoj se ne ‘pričešćuje’ samo euharistijom, nego i ‘Kristovim mističnim tijelom’, Crkvom. U euharistiji postajemo jedno tijelo s Kristom i s Crkvom. Zato je sudjelovanje u slavlju zajednice preduvjet sudjelovanja na pričesti.
Vjernicima koji se nađu u situaciji da, zbog kašnjenja, ne sudjeluju u čitavome slavlju, ili barem u njegovu najvećemu dijelu, savjetuje da nađu načina kao sudjelovati na nekoj drugoj misi te tako na dostojan i eklezijalan način slave Dan Gospodnji. Veću poteškoću predstavljaju, ipak, oni vjernici koji ‘redovito kasne’ na nedjeljnu euharistiju. Njima je potrebno više govoriti o smislu i značenju slavlja negoli o uvjetima za ‘valjanu’ pričest.”
