Na vidiku raskol između crkve u Njemačkoj i pape Franje. U ožujku 2013. papa Franjo je govorio o tome koliko bi želio „siromašnu Crkvu za siromašne“. Na njegovu osmu obljetnicu, najbogatija od svih mjesnih crkava prijeti da proždre cijeli njegov pontifikat.
Sveti Otac je započeo devetu godinu pontifikata s još jednim pokušajem obuzdavanja pobunjene Crkve u Njemačkoj. U nedavnom dokumentu Kongregacije za nauk vjere stoji da Crkva nema moć blagoslivljati istospolne zajednice. (“Crkveni raskol”)
Kardinal Blase Cupich, glavni tumač pastoralnih prioriteta Svetog Oca u američkom episkopatu, rekao je da u dokumentu Kongregacije za nauk vjere nema „ništa novo“. Ipak je stvorena pobuna u Njemačkoj, sa stotinama teologa i nekoliko biskupa koji su izrazili svoje neslaganje. U Sjedinjenim Državama bunu protiv Kongregacije za nauk vjere je predvodio isusovački časopis Amerika.
Uistinu, dopisnik časopisa Amerika iz Rima, Gerard O’Connell, potrudio se zakomplicirati, sugerirajući da papa Franjo zapravo nije mislio ono što je Kongregacija za nauk vjere objavila, unatoč tome što je papa dao svoju javnu i službenu „suglasnost“ za objavljivanje dokumenta. (“Crkveni raskol”)
Napori O’Connella postali su pomalo komični kada je tvrdio da zabrana privatnih misa, od 12. ožujka, u bazilici svetog Petra zasigurno odražava ono što je papa Franjo pobožno želio, premda se na njega uopće nije pozivao; dok bi u izjavu Kongregacije za nauk vjere (od 15. ožujka) trebalo sumnjati, unatoč tome što je Sveti Otac izričito pristao na to. O’Connell je faktički stenograf papinskog dvora, koji pouzdano prenosi konsenzus onih oko pape Franje.
Ponuđena proturječna objašnjenja ukazuju na razinu anksioznosti u tim krugovima. Tjeskoba raste jer se čini da veliki progresivni napredak pontifikata Pape Franje nije uspio. (“Crkveni raskol”)
Kada je u početku izrazio želju za „siromašnom Crkvom za siromašne“, Sveti otac je slijedio dugo željenu agendu bogatih Crkava.
Otvorio je tri ključna pitanja bogatih europskih crkava, među kojima prednjači Njemačka: sveta pričest za civilno rastavljene i ponovno vjenčane; autoritet nad liturgijskim prijevodima; i ojačani doktrinarni autoritet za nacionalne biskupske konferencije. Sva su tri ključna pitanja napredovala pod zastavom „Sinodalnosti“. Sva su tri pitanja definitivno riješili sveti Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., u dokumentima Familiaris Consortio, Liturgium Authenticam i Apostolis Suos, no većinski liberalno krilo njemačkih biskupa nije bilo zadovoljno konačnim rješenjem. Rastuće lokalne Crkve na globalnom jugu – stvarno siromašne Crkve – imaju mali interes za orijentiranje prema njemačkoj agendi. (“Crkveni raskol”)
Papa Franjo se ponadao da bi, unapređujući agendu „bogate Crkve za bogate“, možda mogao udahnuti evanđeoski život umirućim europskim Crkvama. Stoga je šutio čak i na postupke koji otvoreno krše cjelokupni koncept siromaštva, poput njemačke prakse uskraćivanja sakramenata, uključujući crkveni sprovod, onima koji ne plaćaju godišnji crkveni porez. U 2019. godini taj je potez Crkvi u Njemačkoj donio gotovo osam milijardi dolara prihoda.
Njemački episkopat je očito prilagodljive geste pape Franje ocijenio preslabima nakon trideset i pet godina suočavanja s čvrstim stavovima Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Pristali su na ustupke koje im je dopustio Sveti Otac i odlučili se za maksimalni pritisak. Rezultat toga je „Sinodalni put“, koji je trenutačno u tijeku (u Njemačkoj). Nema tajni da put voditi prema promjeni crkvenog učenja o braku, razvodu, homoseksualnosti i kontracepciji; promjeni u učenju o svetom redu; i smanjivanja ovlasti biskupa u upravljanju Crkvom. (“Crkveni raskol”)
Sveti Otac je svjestan da riskiranje s njemačkom Crkvom očito nije uspjelo. Vodio ih je otvorene ruke i zauzvrat dobio stisnutu šaku. Ne želi ići smjerom kojim ide većina njemačkih biskupa.
Sada smo nadomak dugo pribojavane i izbjegavane postkoncilske katastrofe: raskola. U previranjima koja često prate ekumenske koncile, a koja su se sastojala od socijalnih i kulturnih previranja kasnih 60-ih, izazov s kojim su se suočili sveti Pavao VI., sveti Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. bio je sprječavanje raskola. Bojali su ga se od „progresivne“ strane, s obzirom na „ključanje“ strastvene energije. Nizom vještih i hrabrih odluka, od Humanae Vitae i Solemni hac liturgia, do Katekizma Katoličke Crkve i Veritatis Splendor, kormilari su održavali Crkvu jedinstvenu u Kristovoj istini, tijekom oluja. (“Crkveni raskol”)
Jedina podjela bila je manja po pitanju brojeva, kada su sljedbenici nadbiskupa Marcela Lefebvrea prešli u iregularnu, ali ne raskolničku, kanonsku situaciju. Ta je situacija velikim dijelom praktički riješena velikodušnim gestama Benedikta XVI. i pape Franje.
U međuvremenu, germansko progresivnog neslaganja je bilo strpljivo, čekajući (možda) papu s „kraja zemlje“ za kojeg su procijenili da bi mogli s njim manipulirati i zastrašiti ga. (“Crkveni raskol”)
Ali papa Franjo nije budala. Zna koji je ulog i da njegov cjelokupni plan i naslijeđe njegova pontifikata vise o koncu. Ako do raskola dođe dok je u službi, njegovi prioriteti „sinodalnosti“ i „razlučivanja“ bit će temeljito diskreditirani u praksi, čak i ako nije u potpunosti odgovoran za njemačku pobunu. Papa, za čijeg je pontifikata došlo do raskola je neuspjeli papa pred presudom s kojom se mora suočiti kao vrhovni svećenik Crkve.
Zbog toga je papa Franjo potpuno jasno stavio do znanja da je njemački „Sinodalni put“ neprihvatljiv i da se mora napustiti kako je izvorno formuliran. Sveti Otac je napisao u lipnju 2019. opsežno i odlučno pismo za Crkvu u Njemačkoj, upozoravajući ih da će njihov put završiti „umnožavanjem i njegovanjem zla koje želi prevladati“. (“Crkveni raskol”)
Nakon toga je uslijedilo pismo kardinala Marca Ouelleta, prefekta Kongregacije za biskupe, njemačkim biskupima u rujnu 2019. godine, odlučno navodeći da sinodalni planovi nisu „crkveno valjani“. Papinsko vijeće za zakonodavne tekstove je u isto vrijeme presudilo da je navodna „obvezujuća priroda“ njemačkog projekta pravna mašta, koju joj nitko nije mogao dati, a još manje je ta vlast data „Sinodalnom putu“.
Godinu dana kasnije, s obzirom da Nijemci uopće nisu obraćali pažnju na prigovore Svetog Oca, predsjednik Papinskog vijeća za jedinstvo kršćana, kardinal Kurt Koch, je otkrio kako Sveti Otac izražava ozbiljnu zabrinutost zbog općeg usmjerenja Crkve u Njemačkoj. (“Crkveni raskol”)
Sada se Kongregacija za nauk vjere oglasila o praksi blagoslivljanja istospolnih zajednica, koja se već nezakonito događa u nekim njemačkim župama, i zasigurno će biti jedna od odluka „obvezujućeg Sinodalnog puta“.
Papa Franjo je tako u bitku za Njemačku uložio popriličan trud. Voditelji njemačkog „Sinodalnog puta“ tretirali su njegove intervencije s prezirom i ismijavanjem te su potpuno ignorirali njegove molbe za katoličko jedinstvo u doktrini i disciplini. Deveta godina Franjinog pontifikata će biti preokupirana posljedicama te tvrdoglavosti.
Otac Raymond J. de Souza je osnivač i glavni urednik časopisa Convivium.
