Mnogi vjernici kucaju u drvo za sreću a ne bi trebali,izaberimo radije svojim životom blagoslov,a ne prokletstvo
Mnogi vjernici kucaju u drvo za sreću a ne bi trebali,izaberimo radije svojim životom blagoslov,a ne prokletstvo Smije li vjernik ‘kucati o drvo’, ‘primiti se za gumb za sreću’ i činiti ostala praznovjerja?
Puno puta sam čuo kako oni koji se smatraju vjernicima kažu ‘da pokucam u drvo, u glavu…’ ili ‘zvoni mi u lijevom ili desnom uhu’ te ovo je ‘čuvar kuće’. Ili ‘bacit ću novčić za sreću’ ili ‘dodirnut ću ga za palac’ ili ‘primit ću se za gumb za sreću’ kad se sretne dimnjačar. I još puno toga sličnoga ima, da sad ne nabrajam.
Mnogi vjernici vjeruju Isusu, ali kucaju u slučaju da Isus iznevjeri. Sigurno je sigurno.
O horoskopu, što je pošast današnjice, je sve već tu rečeno. Što je tu onda važno reći!? Treba se zapitati, kad čujemo i vidimo sve ovo: kome vjeruju današnji vjernici.
Spomenut ću ovdje jednu legendu koja kaže da su nekoć davno ljudi vjerovali da dobri duhovi žive u drveću. I to najviše u hrastu. Vjerovali su da kucanjem u drvo, dodiruju sveto drvo, a time moli ‘moćnog stanovnika ‘ za pomoć. To vjerovanje vrijedi i danas. Možemo reći da mnogi vjernici vjeruju Isusu, ali kucaju u slučaju da Isus iznevjeri. Sigurno je sigurno.
No, tu treba reći da se Bogu i Isusu tim (ne)činom okreće leđa i šutke kao da Im kažemo ‘ne trebam Te’, a ni od drva nema pomoći, koliko god dugo kucali.
U Bibliji piše: Jeremija izjavio: “Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka… – Blagoslovljen čovjek koji se uzda u Gospodina!” (Jr 17,5.7) i Bog nam je zaklon i utvrda, pomoćnik spreman u nevolji. (Ps 46, 2). Po tome možemo zaključiti da Bog nikad ne zakazuje. Možda ne reagira kad bismo mi to htjeli, ali On zna kad pravi čas za reakciju.
Izaberimo radije svojim životom blagoslov, a ne prokletstvo.
Imajmo povjerenje u Boga. Njegovi su nam blagoslovi na raspolaganju ako ih sami ne odbacimo. Njegova ljubav i briga je uvijek na strani čovjeka, jer čovjek je najuzvišenije stvorenje. Kucanjem i drugim praznovjerjem (makar i u šali te izvršavanjem tradicije i običaja) zatvara se čovjek Božjim milostima. Predaje se (praznovjernim činom) nekome ili nečemu drugom ili nepoznatom da riješi naše probleme i naše strahove.
Trebamo stalno imati na pameti da je Isus visio na križu zbog ljudskih problema i strahova, a najviše grijeha. Za naše dobro. Otkupio čovjeka. A čovjek kuca ili radi druge praznovjerne čine. Ni jedno drvo nije umrlo za nas. Isus nam neće ništa uzeti već mnogostruko dati. Zato Mu povjerujmo. Izaberimo radije svojim životom blagoslov, a ne prokletstvo. Ako smo vjernici u duši, onda odbacimo praznovjerje, praznovjerne običaje, jer oni nas povuku i odvuku od Boga, Božje milosti te Božjeg djelovanja.
