Mnoge obitelji se suočavaju s izborom: platiti režije ili kupiti hranu
“Prema nekim istraživanjima od ukupnoga broja osoba u riziku od siromaštva njih čak 4 posto radi – a ipak su siromašni. Kada se tomu dodaju poskupljenja energenata i hrane, jasno je s čime se sve te obitelji suočavaju. Mnogi od njih su pred izborom: platiti režije ili kupiti hranu.”
»Siromaštvo ima svoju definiciju, ali ima i brojna lica. Svi najlakše uočavamo materijalno siromaštvo i neimaštinu. S njima se susrećemo u našim gradovima i selima, u našim kvartovima i ulicama, u župama i obiteljima. Taj vid siromaštva nerijetko je i okidač za nasilje u obiteljima koje je svakodnevno u porastu.
Međutim, osim materijalnoga siromaštva jednako je prisutno, i osobno me puno više zabrinjava, duhovno siromaštvo, o kojem se jako malo govori. Naime, ljudi postaju sve zatvoreniji u sebe, sve izoliraniji i depresivniji, lutaju besmislom života i bespućima svakidašnjice tražeći smiraj i utjehu u materijalnom i ovozemaljskom, a odbacuju duhovne vrijednosti.«
Tim je riječima razgovor za Glas Koncila započela ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije s. Jelena Lončar kada smo je zamolili da nam uz šesti Svjetski dan siromašnih koji se obilježava ove nedjelje progovori o »skrivenu siromaštvu« i svim oblicima siromaštva s kojima se susreću u svojem karitativnom radu.
Nositi breme drugih
Caritas Zagrebačke nadbiskupije kao najveća karitativna institucija u Hrvatskoj s razgranatom mrežom djelovanja u različitim sferama svakodnevno se suočava s vrlo složenim izazovima siromaštva na koje njihovi zaposlenici i volonteri nastoje odgovoriti multidisciplinarnim pristupom, uslugama Caritasova obiteljskoga savjetovališta, ali i socijalne službe, pružajući konkretnu pomoć potrebitima. O tome ravnateljica zagrebačkoga Caritasa redovnica družbe Školskih sestara franjevaka Krista Kralja kaže: »Caritas kao bitni dio crkvenoga identiteta ne smije se zatvoriti u sebe, nego mora izići van i susresti se s onima koji žive na društvenim marginama te im donijeti pomoć i pružiti nadu.«
U tome veliku ulogu imaju volonteri Caritasa, ali i zaposlenici Caritasa koji osluškuju sredinu u kojoj žive i rade te uočavaju u njoj one koji su doista u nevolji, ali se srame zatražiti pomoć. Tako redovnica Lončar, po struci socijalna radnica i teologinja, kaže da do »rubnih siromaha« dolaze također u suradnji s brojnim organizacijama koje djeluju na lokalnoj razini, kao i preko mreže župnih Caritasa.
»Svjesni smo da postoji dio potrebitih koji se stide kucati na vrata Caritasa i tražiti pomoć. Karitativni rad stoga se ne smije shvaćati kao puki aktivizam, nego kao iskreno zalaganje i briga da se dođe do svakoga tko je u potrebi. U tom smislu veoma važnu ulogu imaju župnici i volonteri župnih Caritasa. Oni najbolje poznaju situaciju u svojoj župnoj zajednici i lako mogu doći do svakoga u potrebi. Djelujući po principu supsidijarnosti, župni Caritasi čine i poduzimaju ono što je u njihovoj mogućnosti. Pokaže li se da neka potreba nadilazi njihove resurse, uključujemo se mi kao nadbiskupijski Caritas, a po potrebi uključujemo i nacionalni Hrvatski Caritas.
Posljednjih godina imali smo više primjera gdje smo udruženim snagama uspješno pomogli obiteljima u nevolji. To je posebno bilo vidljivo na područjima pogođenim potresom. Ipak imam potrebu istaknuti jednu drugu stvar. Ponekad se može čuti kako je briga za siromašne zadaća župnoga, nadbiskupijskoga ili nacionalnoga Caritasa. Upravo zato nas papa Franjo u ovogodišnjoj poruci za Svjetski dan siromašnih upozorava da ‘nitko ne bi smio reći da se ne može približiti siromasima jer mu to ne dopuštaju obveze koje uvjetuju njegov način života’, te da se ‘nitko ne smije držati izuzetim od brige za siromašne i za socijalnu pravdu’.
Zadaća je svakoga čovjeka, posebno svakoga vjernika, da u uzajamnoj ljubavi, koja nas potiče da nosimo bremena drugih, učinimo sve što je moguće kako nitko ne bi bio napušten ili isključen«, kaže čelnica zagrebačkoga Caritasa.
Zbunjenost i izgubljenost mladih
Govoreći o tome kako u Caritasu Zagrebačke nadbiskupije prepoznaju slučajeve skrivenoga siromaštva, naša sugovornica s. Jelena Lončar ističe važnost mreže župnih Caritasa te da nadbiskupijski Caritas provođenjem karitativnih aktivnosti prati rad župnih Caritasa, ali i promiče kršćansku solidarnost u župama kako bi Caritas svojom pomoću došao do najpotrebitijih.
S. Jelena Lončar: »Karitativni se rad ne smije shvaćati kao puki aktivizam, nego kao iskreno zalaganje i briga da se dođe do svakoga tko je u potrebi. U tom smislu veoma važnu ulogu imaju župnici i volonteri župnih Caritasa.«
»Redovito savjetujemo volontere župnih Caritasa da budu u pratnji župnika u vrijeme pohoda obitelji i blagoslova kuća kako bi zajedno s njim prepoznali slučajeve skrivenoga siromaštva u svojoj sredini«, poručuje ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije.
Da siromaštvo ima brojna lica – bila je prva rečenica koju je izrekla s. Lončar, pa smo je zamolili da opiše oblike siromaštva s kojima se susreću u Caritasu Zagrebačke nadbiskupije, s kakvim su ljudskim sudbinama suočeni te kakav je profil današnjih siromaha. »Osamljenost je jedan od većih problema koji pogađa ne samo osobe starije životne dobi, nego je prisutna i među mlađim osobama.
Zbunjenost i izgubljenost mladih ljudi te njihova pretjerana ovisnost o virtualnom svijetu više je nego zabrinjavajuća. U dijelu društva prisutno je i siromaštvo koje se očituje u nemogućnosti pristupa određenim društvenim sadržajima i socijalnim kontaktima, koje najviše pogađa starije osobe i jednoroditeljske obitelji. Mnogi roditelji ne mogu svojoj djeci priuštiti sudjelovanje u športskim, obrazovnim i kulturnim aktivnostima, odlaske na izlete, različite tečajeve i edukacije, što ih dodatno stigmatizira i isključuje iz društvenoga života«, kaže s. Lončar.
Najgore je nezaposlenima
Budući da je na mjestu ravnateljice Caritasa Zagrebačke nadbiskupije posljednjih 14 godina, s. Jelena Lončar primjećuje kako globalna društvena kretanja, migracije i ratovi nose sa sobom i nove vrste siromaha i potrebitih. Tako su trenutačno u njihovu fokusu migranti, raseljene osobe, prognanici, obitelji čiji su članovi stradali u ratu ili tijekom migracije. »Sve su to novi izazovi i za društvo i za nas u Caritasu«, rekla je s. Lončar, ali i podsjetila na hrvatske specifičnosti siromaštva.
»U posljednje je vrijeme primjetno da je sve više obitelji koje žive u riziku od siromaštva i na rubu egzistencije. To su obitelji koje zbog niskih primanja sve teže uspijevaju pokriti osnovne egzistencijalne potrebe. U Hrvatskoj minimalna plaća iznosi 3750 kuna. Prema nekim istraživanjima od ukupnoga broja osoba u riziku od siromaštva njih čak 4 posto radi – a ipak su siromašni. Kada se tomu dodaju poskupljenja energenata i hrane, jasno je s čime se sve te obitelji suočavaju. Mnogi od njih su pred izborom: platiti režije ili kupiti hranu.
Nadalje, u vrlo tešku položaju su jednoroditeljske obitelji te mlade obitelji koje žive u podstanarstvu. Mnogi od njih, iako imaju nekakva primanja, opterećeni su ili stambenim kreditima ili visokim iznosom stanarine tako da im ne preostaje mnogo za život. Najgore je pak nezaposlenima koji zbog zdravstvenih teškoća ili svoje životne dobi više ne mogu konkurirati na tržištu rada. U Hrvatskoj je stopa rizika od siromaštva u 2021. godini iznosila 19,2 posto, od kojega je broja njih gotovo polovica nezaposleno – 46,6 posto«, kaže s. Lončar za Glas Koncila opisujući tešku i siromašnu sliku hrvatskoga društva.
