Mistični razgovori s dušama u čistilištu: Evo kako pomoći bližnjima koji pate u čistilišnim mukama
Mistični razgovori s dušama u čistilištu: Evo kako pomoći bližnjima koji pate u čistilišnim mukama
Sveti Maksimilijan Kolbe ubijen je u njemačkom koncentracijskom logoru u Oświęcimu 14. kolovoza 1941. Odmah nakon smrti, pokazao se svojoj majci. Maria Kolbe opisala je ovaj neobični susret u jednom od svojih pisama.
Jednog jutra, nakon mučeništva svog sina, o kojem još nije ništa znala, probudila se i kleknula i počela moliti. U jednom je trenutku začula nježno kucanje na vratima; Okrenula se i začudila se vidjevši svog sina odjevenog u franjevački habit. Maksimilijan je bio radostan, nasmijan, izuzetno lijep i zračio je neobičnom sjajnošću.
Gospođa Kolbe, obuzeta radošću, upita: “Sine, jesu li vas Nijemci pustili van?”
Tada je franjevac prešao sobu, prišao prozoru i rekao: „Ne brini za mene, majko. Tamo gdje sam ja postoji potpuna sreća.“
Nakon što je izgovorio ove riječi, nestao je. Maria Kolbe odmah je shvatila da joj je sin umro i došao ju je o tome obavijestiti.
Natuzza Evolo (1924. – 2009.), poznata talijanska mističarka i stigmatičarka, imala je jedinstvenu karizmu kontakta s dušama i u čistilištu te s prokletima, koji su po izričitoj Božjoj zapovijedi morali svjedočiti o vječnoj kazni.
Bog je dao Talijanki ovaj poseban dar. Žena ih je najčešće vidjela pored ljudi koji su joj dolazili tražeći molitvu i duhovnu pomoć.
„Često se dogodi da kad mi čovjek dođe“, rekla je Natuzza, „pored sebe vidim drugu osobu; to može biti njegov brat, sestra, otac ili majka. A onda mi mi oni govore važne stvari koje prenosim njihovoj rodbini ili prijateljima.
Prepoznajem samo duše koje su na nebu jer zrače velikom srećom i lagano lebde iznad zemlje.
S druge strane, teško mi je razlikovati duše u Čistilištu od ljudi koji žive na zemlji. Mnogo puta sam im dala stolicu da sjednu, a onda su mi rekli: ‘Ne treba mi jer sam duša s drugog svijeta’.
Poruke koje su ove duše prenijele putem Natuzze odnosile su se, između ostalog, na supružnike i odgoj djece. Na primjer, 5. listopada 1947. godine od jedne preminule žene zabilježene su sljedeće riječi:
„Prvo kažem majkama: vodite brigu o odgoju svoje djece; bit će onakvi kakvima ćete ih vi odgajati. Teško majkama koje se kontracepcijom protive začeću, a rođenju djece suprotstavljaju se zločinom pobačaja. Ako se ne obrate, suočavaju se s vječnim prokletstvom u strašnoj patnji. Zašto želite ubiti najnevinija i neobranjiva ljudska bića? Zar ne znate da ih Bog poziva da žive, kako bi postali sveci? “
Duše u Čistilištu također su apelirale na redovito korištenje sakramenta pokore. Pozvali su nas da se odmah dignemo od svakog smrtnog grijeha i ostanemo u posvećujućoj milosti:
“Možda će netko pomisliti: zašto bih se ispovjedio svećeniku koji je možda veći grešnik od mene?” Rekla je jedna od duša u Čistilištu.
Odgovor je jednostavan: jer svaki svećenik u tajni ispovijedi predstavlja samog Boga i njegov je instrument. Sam Krist djeluje po sakramentu svećeništva i čini čudo oproštenja svih grijeha.
Zamolite Boga za oprost za sve vaše smrtne grijehe, kajući se i odlučivši se ispraviti. Nakon što ste počinili smrtni grijeh, odmah idite na ispovijed. Tražeći od Boga da oprosti vaše grijehe, zaštićeni ste od vječnog prokletstva.
Međutim, sve će se posljedice grijeha morati pokajati u Čistilištu, proživljavajući razne, ponekad vrlo velike patnje, ali već u izvjesnosti spasenja. “
Svatko tko je pitao Natuzzu za podatke o svojoj preminuloj rodbini, dobio je od njih, mistikom, tako konkretan i detaljan odgovor da je postao siguran da u trenutku smrti život nije prestao, već se samo promijenio i da postoji nebo, čistilište i pakao.
Poznati talijanski novinar i književnik Vittorio Messori marljivo je istraživao i opisivao nevjerojatan događaj. Bogati stanovnik Torina ozbiljno se razbolio i trebala mu je stalna profesionalna njega. Stoga je nazvao samostan časnih sestara tražeći da mu pošalju njegovateljicu koja će ga čuvati.
Nakon ovog poziva, svake je večeri u bolesnički dom dolazila časna sestra koja se o njemu brinula kao medicinska sestra. Nakon nekoliko mjeseci liječenja, Torino se oporavio, a zatim je sa suprugom otišao u samostan zahvaliti sestri koja ga je čuvala.
Možete zamisliti njihovo zaprepaštenje kad su čuli da je sestra koju su tražili umrla mnogo godina ranije. Kako je supružnicima bilo teško povjerovati, sestre su ih odvele na groblje. Tek tada, vidjevši fotografiju preminule na nadgrobnom spomeniku, uvjerili su se da je riječ upravo o istoj sestri kojoj su došli zahvaliti.
Spoznaja da je preminula redovnica nekoliko mjeseci bila njegovateljica natjerala je supružnike da se pomire s Bogom u sakramentu pokore i počnu usrdno moliti i sudjelovati u euharistiji.
Blažena Marija Eugenija de Smet, još kao dijete pomagala je dušama u Čistilištu, a jednom prigodom izjavila je svojim prijateljima:
“Ako bi netko od naše mlade male braće i sestara bio zatvoren u zatvor u kojem je vatra, a mi bi trebali reći samo jednu riječ da ih iz tog mjesta muka oslobodimo, zar ne bi trebalo reći tu riječ? To je slučaj sa siromašnim dušama u Čistilištu.
One se nalaze u plamenom zatvoru, mi ih možemo iz toga osloboditi, ali smo mi nemarni da to učinimo.” Nemojmo više biti nemarni! Božja ljubav i milosrđe je ogromno, On se raduje kad se molimo za pokojne duše jer tada pokazujemo svoju nesebičnost, suosjećajnost i milost prema svojim bližnjima te time i ljubav prema Njemu samom.
Isus je rekao: “Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!” (Mt 5,7) A samim time obećao nam nagradu: “Mjerom kojom mjerite, mjerit će vam se.” (Mt 7,2). Budimo milosrdni! Duše u Čistilištu se još nazivaju i siromašne duše s razlogom, one same sebi ne mogu pomoći. Njihova mogućnost za dobra djela je bila na Zemlji, one sada trpe da bi se u potpunosti očistile od svojih grijeha (uključujući i one za koje su dobile oprost na ispovjedi) i žude za Božjom prisutnošću.
Te duše stalno mole i trpe, ali nisu u mogućnosti moliti za sebe te zato žude za našom pomoći na Zemlji da mi kroz molitvu, prikazivanje misa, posta, dobrih djela i žrtava, Pričesti, pomažemo njima, a one će zauzvrat moliti za nas. Siromašne duše tada budu radosne i sa velikom zahvalnošću nas zagovaraju kod Gospodina.
Sveta Katarina Bolonjska čije neraspadnuto tijelo počiva u crkvi klarisa u Bologni je izjavila:
“Često sam morala dugo čekati da me uslišaju Sveti u Nebu, ali odmah sam postigla ono što sam molila po zagovoru duša u Čistilištu.”
Drugom zgodom je rekla: “Ako sam htjela sigurno postići neku milost tada bi se obratila molbom dušama u Čistilištu da one tu stvar prenesu našem nebeskom Ocu i odmah sam osjetila da njihovom zagovoru imam zahvaliti na brzom uslišanju onog što sam molila.”
Razmišljaš li možda kako nemaš vremena za molitvu, Gospodin je mislio i na to te je rekao svetoj Gertrudi: “Jedna jedina riječ izrečena iz dubine srca ima veću moć i učinak za spasenje duša iz Čistilišta nego izgovaranje velikog broja psalama i molitava bez skrušenosti.”
Možemo primijetiti da je Isus svojim odabranim dušama govorio o Čistilištu, neke duše imale su milost od Boga doći na Zemlju i zamoliti odabrane Božje sluge da mole za njih.
Duše u čistilištu imale su posebno mjesto i u životu Padre Pija; svakodnevno ih se sjetio u molitvama i prikazivao svete mise za njih. Jednom, tijekom razgovora u samostanu, subraća kapucini priupitali su ga koliko je važna molitva za pokojnike.
“Više duša iz čistilišta negoli onih živih uspinju se na ovu planinu da dođu na svete mise i zatraže”, rekao im je svetac.
Nije, stoga, nimalo čudno da je Padre Pio ponavljao da “svojim molitvama možemo isprazniti čistilište” te da je naša dužnost moliti za duše pokojnih jer “ne možemo zamisliti koliko one mogu učiniti iz zahvalnosti za molitve i trpljenja koja prikažemo za njih”.
