Koji je i gdje živi najstroži crkveni red?

„Poglavita želja i cilj našeg zvanja je: u tišini i samoći naći Boga”, k tome jedinome cilju streme kartuzijanci na dva različita načina: kao patri (monasi u klaustru) ili kao braća (monasi – laici)

Kartuzijanci (Ordo Cartusiensis), rimokatolički je crkveni red nastao reformom pravila benediktinskog reda 1084. godine. Osnovao ga je sveti Bruno u blizini Grenoblea u Francuskim Alpama. Ondje i danas djeluje Velika Kartuzija, koja funkcionira kao matična kuća Kartuzijanskog reda. Sv. Bruno želio je ustanoviti samostane na osami i u tišini, gdje će se redovnici moći povući iz vreve svijeta i posvetiti se šutnji, samoći, te kontemplativnoj molitvi i liturgiji. Kartuzije se nalaze na tihim i izoliranim mjestima – uglavnom  u planinama i šumovitim područjima.

Na čelu kartuzijanskoga reda je generalni kapitul, na kojem se svake druge godine sastanu svi priori. Između dvaju kapitula red vodi general kojega bira zajednica Velike Kartuzije i koji je ujedno njen prior. Isto tako si i zajednice u drugim samostanima same izaberu priora. Jedinstvo reda jamče generalni kapitul i redovite vizitacije svih samostana.

KARTUZIJANCI O SEBI

Kartuzijanski red je bio ustanovljen na „hvalu slave Božje“, koja je u tome da nas „intimnom ljubavlju sjedini sa sobom“ i da tako donesemo mnogo ploda. To je inače cilj svakog kršćanskog života; no posebnost našega reda je u tome da nema nikakvih drugih ciljeva. K tome cilju je usmjereno svo uređenje života u kartuziji; i to zato da bi mogli „usrdnije tražiti, brže naći i savršenije posjedovati samoga Boga“, te tako dospjeti „do savršene ljubavi“ (Pravila). Zato se odričemo svega što ne pomaže k tome jedinome potrebnome.

Samoća

Isus kaže: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti“. On živi u nama svojim božanskim životom i po milosti posvećujućoj nas preobražava u Sebe. Samoća, na koju smo mi kartuzijanci pozvani, osigurava idealne uvjete za to intimno ujedinjenje. „U samoći se naime ostvaruje veliko otajstvo Krista i Crkve, kojega odličan primjer nalazimo u Blaženoj Djevici Mariji, i koje se također u cijelini skriva u svakoj vjernoj duši, a u moći samoće se dublje otkriva“ (Pravila).

Klauzura i ustaljenost

S izborom ograničenog životnog prostora (klauzure) nutarnjoj molitvi pridružujemo tijelo da bi molitvom Bogu iskazali potpuno štovanje svime na što on ima pravo. Osim toga, ustaljenost na određenom mjestu (lat. ‘stabilitas loci’) je po monaškom iskustvu nuždan uvjet da bi svoje misli i osjećaje ustalili u Bogu.

Udaljenost od svijeta

„Budući da je naša ustanova potpuno usmerena ka kontemplaciji, mora što savjesnije čuvati svoju udaljenost od svijeta. Izuzeti smo od bilo kakve dušobrižničke dužnosti, bez obzira na nužnost potrebe djelatnog apostolata, kako bi mogli ispunjavati vlastitu zadaću u Kristovom mističnom tijelu“ (Pravila).

Molitva

Mi kartuzijanci nemamo neki jedinstveni uzorak molitvenog života. Pustinjačko zvanje uključuje popriličnu slobodu i spontanost u prijateljskom odnosu s Bogom. Pored liturgijskih i drugih obvezatnih molitava, monah može slobodno crpsti iz bogate riznice katoličke duhovnosti što god mu pomaže većoj prisnosti s Bogom. Inače, u kontemlativnom životu nije toliko važno što mi činimo, već što Bog čini u nama. Zato neka se monah „navikne spokojno osluškivati srce, tako da Bog može ulaziti kroz sva njegova vrata“ (Pravila).

Poslušnost

Najveća zapreka u traženju Boga je sigurno vlastita volja, vlastito „ja“. Njega nastojimo žrtvovati poslušnošću, koja se mora – da bi bila savršena – protegnuti i na vlastitu prosudbu. Takvo korijenito ispražnjenje samoga sebe nam omogućava da se s jednostavnošću i opuštenošću djeteta otvaramo djelovnju Duha Svetoga, da se poistovjetimo s Božjim Sinom koji je došao da bi ispunio Očevu volju, a ujedno nas oslobađa i neuredne brige za se, te nemira i žalosti koji je prate.

Velika Kartuzija/Foto: Floriel via Wikimedia Commons

Vjera

Naš život se odvija u tami i svjetlosti vjere. U samoći možemo ući u dubinu naše vjere, koju smo primili od Crkve. Tama, u kojoj počnemo svoje putovanje u vjeri, se postupno promijeni u svjetlo vjere, ako se otvaramo susretu s Isusom kao živom osobom te dopustimo da nas potpuno obuzmu On i njegovo Evanđelje. To što vjerujemo ne vidimo, pa ipak nam sadržaj vjere postane tako nazočan da možemo živjeti iz njega. Kada se odrečemo svega što nije u skladu s vjerom, spoznajemo dubinu i sijaj toga što živi u našim srcima.

Radost

„Koliko koristi i božanske radosti donose svojim ljubiteljima samoća i tišina u pustinji, znaju samo oni koji ih poznaju iz vlastitog iskustva. Tu se krjepki ljudi mogu sabrati u sebi koliko žele i u sebi ostati; marljivo gojiti klice kreposti te se sretni hraniti s rajskim plodovima. Tu zadobiju ono oko, kojega jasni pogled s ljubavlju ranjava Zaručnika; oko koje je – čisto i bistro – zagledano u Boga. Tu svetkuju u razgibanom mirovanju i počivaju u umirenom djelovanju. Tu dijeli Bog svojim atletima željenu plaću za naporni boj: mir koji svijet ne poznaje i radost u Duhu Svetom“ (Sv. Bruno, osnivač kartuzijanskog reda).

Jedinstvo s Kristom

Mi kartuzijanci smo pozvani na život koji je potpuno posvećen kontemplaciji. Naša jedina zadaća je da razvijamo onaj Božji život koji smo primili na krštenju dok ne dosegnemo „mjeru uzrasta punine Kristove“, kad s Apostolom možemo reći: „Živim – ali ne više ja, nego Krist živi u meni“. 

Skriveni apostolat

S time ujedno ispunjavamo ulogu koja nam je povjerena u Crkvi: da poput arterija širimo taj Božji život cijelim mističnim tijelom. „Udaljeni od sviju, a združeni sa svima, stojimo pred živim Bogom u ime sviju“ (Pravila). Naš apostolat je u tome da se u potpunosti darujemo Bogu radi Njega samoga. „Kako bi onda mogli, pa i samo za trenutak, posumnjati u to da takav izraz čiste ljubavi rađa u kartuzijanskom životu nekom izvanrednom misionarskom plodnošću?“ (bl. Ivan Pavao II)

Svjedočenje

Naš život mora biti i svjedočenje. „Po našim zavjetima težimo k Njemu koji Jest i tako svjedočimo svijetu, previše zapletenom u zemaljske stvarnosti, da osim Njega nema Boga. Naš život otkriva da su nebeska dobra nazočna već na ovom svijetu, unaprijed navješćuje uskrsnuće i na neki način već ostvaruje obnovu svijeta“ (Pravila).

Dva različita puta

„Poglavita želja i cilj našeg zvanja je: u tišini i samoći naći Boga“ (Pravila). K tome jedinome cilju streme kartuzijanci na dva različita načina: kao patri (monasi u klaustru) ili kao braća (monasi – laici).

Samoća patara

Patri žive u svojim ćelijama uzduž križnog hodnika, koje napuštaju samo u određenim časovima zborne liturgije ili u rijetkim prilikama zajedničke razonode. Vjernost ćeliji je u kartuzijnskom životu od odlučujućeg značaja. „To je sveta zemlja, mjesto na kojem se, kao čovjek s prijateljem, često razgovara Gospodin sa svojim slugom. Tu se vjerna duša često sjedinjuje s Riječju Božjom, zaručnica sa Zaručnikom; tu se nebesa dotiču sa zemljom, božansko s ljudskim“ (Pravila).

Ćelija patra je zapravo jednokatna kućica s malim vrtom. U prizemlju je radionica opremljena s oruđem potrebnim za rad, jer patri i ručni rad obavljaju u ćeliji. Na katu je predsoblje koje zovemo „Ave Marija“, mala kupaonica te spavaonica (cubiculum) gdje monah proživi većinu svojega vremena: tu moli, uči, jede i spava.

Foto: Wikimedia Commons

Hrana i post

Monah dobiva hranu kroz prozorčić pored ulaza dvaput na dan, osim u zimsko vrijeme, kada je dobiva samo jednom, a za večeru blaguje kruh i piće. Hrana je dobro pripremljena i obilna. Meso, osim ribljega, monasi nikada ne jedu. Jednom tjedno, obično u petak, imaju „apstinenciju“ kada prežive dan o kruhu i vodi. U došašću i korizmi se odriču i mliječne hrane. Ta posna pravila zahtijevaju doduše nemalo odricanja, nikako pak nisu štetna za zdravlje. Naprotiv, kartuzijanci nerijetko dožive duboku starost. Novaci se postu privikavaju postupno, pod vodstvom magistra novaka.

Samoća braće

Braća žive pravim samotničkim životom, iako je njihova samoća manje vezana uz ćeliju. S radom podupiru samostansku zajednicu u onim potrebama koje su im posebno povjerene (npr. praonica, krojačnica, kuhinja, povrtnjak, razni poslovi održavanja itd.). Zbog njihove pomoći se patri mogu nesmetanije zadržavati u tišini ćelije. Braća posvećuju ručnom radu više vremena negoli patri, no ne više od sedam sati dnevno. Njihov rad je raspoređen tako, da svatko sam, koliko je moguće, radi u tišini. „Duhovna sabranost pri radu vodit će brata ka kontemplaciji… Život brata je prvenstveno usmjeren k tome da, sjedinjen s Kristom, ostaje u njegovoj ljubavi. Neka se dakle, s pomoću milosti svojega zvanja, sa svim srcem trudi, da njegova misao bude uvijek kod Boga, bilo u samoći, bilo u svojim poslovima” (Pravila). Braća žive u posebnom dijelu samostana u dvosobnim ćelijama s kupaonicom. 

Hrana i post

Hrana je dobro pripremljena i obilna. Meso, osim ribljega, monasi nikada ne jedu. Jednom tjedno, obično u petak, imaju braća – koja to žele – „apstinenciju“, kada prežive dan o kruhu i vodi. U došašću i korizmi jedu samo jednom dnevno i odriču se i mliječne hrane. U dane kada obavljaju neko teško djelo smiju doručkovati. Zbog više fizičkog rada je posno pravilo braće manje zahtjevno od patrovskog. Novaci se postu privikavaju postupno, pod vodstvom magistra novaka.

Zajednička liturgija

Radnim se danima patri u crkvi sastaju triput dnevno: noću k jutarnjoj molitvi i pohvalama, koje zajedno traju 2-3 sata, ujutro k zbornoj misi te popodne k večernjoj. Zajedničko bogoslužje je na latinskom jeziku, uvijek je pjevano i bez instrumentalne pratnje. Naš gregorijanski koral je od davnine trajni dio naše baštine. Iz iskustva naime znamo kako blagotvorno utječe na duhovnu ravnotežu. Braća su radnim danima nazočna na jutarnjoj molitvi i svetoj misi. Nisu dužna sudjelovati s pjevanjem, već se mogu s tihom molitvom pridružiti oficiju patara. Nedjeljama i svetkovinama se patri i braća više puta okupe na zajedničkoj liturgiji.

Liturgija u samoći i osobna molitva

Zajedničku molitvu slijedi molitva u samoći, s kojom Bogu darujemo najosobniji hvalni prinos koji nadilazi svaku riječ. U trajnom nastojanju da bi bio sjedinjen s Gospodinom, monah u sebi ostvaruje smisao cijelog bogoslužja, tako da se sav njegov život preoblikuje u jedno samo bogoslužje. Male dnevne časove (prvi, treći, šesti i deveti čas, te povečerje) obavljamo sami u ćeliji. Kada zazvoni na molitvu, svi se sjedinjujemo u jednu samu kuću molitve, u jedinstveni hvalospjev Bogu.

Nedjelje i svetkovine

Nedjeljom i svetkovinama u većoj mjeri dolazi do izražaja bratsko zajedništvo. Zbornu misu svećenici mogu koncelebrirati, a treći, šesti i deveti molitveni čas pjevamo zajedno u crkvi. Nakon sekste (šestog molitvenog časa) imamo u refektoriju (blagovaonici) zajednički ručak koji blagujemo u šutnji, dok netko istovremeno glasno čita duhovna štiva. Nakon none (devetog molitvenog časa) sastajemo se u kapitulu, a nakon toga patri imaju zajednički razgovor do večernje molitve; braća imaju takav razgovor dvaput do triput mjesečno, a inače se kroz to vrijeme zadržavaju u ćeliji.

Šetnja

Jednom tjedno patri imaju dužu šetnju izvan samostanskih zidina. Idući u parovima, mijenjaju se tako da svatko ima priliku govoriti sa svakim. Takvu šetnju imaju braća jednom mjesečno, ako to žele. Osim tih šetnji i drugih nužnih izlazaka (npr. odlazak k liječniku), monasi samostan nikad ne napuštaju. Roditelji i rodbina mogu ih posjetiti jednom godišnje na dva dana ili dvaput godišnje na jedan dan. Telefon i internet ne koristimo za osobne potrebe.

Dnevni red radnim danom

Kartuzijanci danas

Danas na svijetu živi približno 380 kartuzijanaca i kartuzijankâ u 22 samostana, od kojih je 5 ženskih. 5 samostana je u Francuskoj, 4 u Španjolskoj, 3 u Italiji, 2 u Južnoj Koreji, po 1 u Engleskoj, Argentini, Brazilu, Njemačkoj, Portugalu, Sloveniji, Švicarskoj i SAD-u.

Više o kartuzijancima možete pročitati u knjizi Tko su i kako žive kartuzijanci.

Izvor: Kartuzije Pleterje