Kako se sveta Terezija nosila s usamljenošću kao dijete
Sv. Terezija je teško sklapala prijateljstva, ali postojala je jedna prijateljica na koju je uvijek mogla računati.
Roditelji prirodno žele da njihova djeca imaju ugodno djetinjstvo, ispunjeno jakim prijateljstvima koja pomažu da se njihova djeca osjećaju voljeno i cijenjeno. Ipak, ne sklapa svako dijete lako prijateljstva i to može biti uznemirujuće.
Sveta Terezija iz Lisieuxa bila je sramežljivo dijete koje je odrastala u Francuskoj u 19. stoljeću, i dok je uživala u vremenu koje je provodila sa svojim sestrama i rođacima, nije nalazila puno radosti s drugom djecom. Terezija nije bila poput većine djece i često je više uživala u razmišljanju nego u igricama. Ona objašnjava u svojoj Priči jedne duše: “Tijekom rekreacije često sam se predavala ozbiljnim mislima, dok sam iz daljine promatrala svoje drugove u igri. To je bilo moje omiljeno zanimanje.” Ipak, pokušala je steći prijateljstva, ali nije uvijek išlo kako je planirala, “U to vrijeme sam odabrala za prijateljice dvije djevojčice mojih godina; ali kako su plitka srca stvorenja! Jedna od njih morala je ostati kući nekoliko mjeseci, dok je bila odsutna, često sam razmišljala o njoj, a kad sam se vratila, pokazala sam koliko mij je bilo drago što je vidim. Međutim, sve što sam dobila bio je pogled pun ravnodušnosti – moje prijateljstvo nije bilo cijenjeno.
Njen stalni pratilac
Ponekad je to Svetu Tereziju dovodilo do osjećaja usamljenosti, ali je u svojoj usamljenosti znala da postoji jedna prijateljica na koju uvijek može računati. Bila sam tako sramežljiva … nisam imala posebnog prijatelja … s kojim sam mogla provesti mnogo sati kao i drugi stari učenici. Tako sam u tišini radila do kraja sata, a onda sam, kako se nitko nije obazirao na mene, otišla na tribinu u kapelicu dok tata nije došao po mene kući. Ovdje, tijekom ovog tihog posjeta, našla sam svoju jedinu utjehu – jer nije li Isus bio moj jedini prijatelj? Samo Njemu sam mogla otvoriti svoje srce; sav razgovor sa stvorenjima, čak i o svetim temama, zamorio me. Istina je da sam se u tim razdobljima samoće ponekad osjećala tužno i često sam se tješila ponavljajući ovaj redak prekrasne pjesme koju me tata naučio: “Vrijeme je tvoja barka, a ne tvoje odredište.” Kako sam bila mlada, te su mi riječi vratile hrabrost, pa i sada, iako sam prerasla mnoge pobožne dojmove djetinjstva, simbol broda uvijek me veseli i pomaže mi da podnesem progonstvo ovoga života.
Ova mala priča iz života svete Terezije podsjeća nas da nikada nismo istinski sami. Možda osjećamo tu oštru bol usamljenosti, napušteni od strane obitelji i prijatelja, ali dobra je vijest da nam je Isusovo prijateljstvo uvijek otvoreno. Možda se ne može igrati s nama, ali može razgovarati s našim dušama i dati nam mir koji nikada neće prestati. Ako se osjećate usamljeno ili ako je vaše dijete razočarano nedostatkom prijatelja, obratite se Isusu koji nas nikada neće iznevjeriti, piše Aleteia.
Što više razvijamo to prijateljstvo, to ćemo postati sigurniji u sebe. Nećemo ovisiti o drugima za svoju konačnu sreću i shvatiti da prijatelji, čak ni dobri, nikada ne mogu u potpunosti zadovoljiti našu želju za ljubavlju. Prijatelji nam mogu pomoći da podnesemo ovo životno progonstvo, ali na kraju, naše krajnje povjerenje mora biti u Boga, našeg najboljeg i najvjernijeg prijatelja od svih.
