AKO STE SKLONI BIJESU Evo kako se nositi sa ljutnjom po primjeru sv. Jeronima
Kajemo li se za ljutnju koja nanosi bol drugima ili smo preponosni i nismo spremni priznati da smo pogriješili? Možemo učiti na primjeru svetog Jeronima i ispitati vlastiti život, pogotovo ako smo skloni bijesu.
Znalo se da je sveti Jeronim izbacivao ljude i izgovarao gnjevne komentare, ali spasilo ga je njegovo pokajanje. Ljutnja je osjećaj, a sama po sebi nije grešna. Moguće je čak da nas bijes potakne na nešto herojsko, primjerice da se zauzmemo za one koji su progonjeni. Međutim, puno je lakše pustiti da nas bijes pojede i tada naše riječi više ne odražavaju našu kršćansku vjeru, prenosi Aleteia.
Sveti Jeronim to je dobro znao jer je bio nadaleko poznat po svojoj pretjeranoj ljutnji. Nije bio ponosan na svoj bijes i često je žalio za svojim riječima odmah nakon što ih je izgovorio. Ljudski postupci mogli su ga lako izbaciti iz takta, a njegove rasprave s drugim učenjacima nisu bile ugodne. Zašto je onda sveti Jeronim kanoniziran za sveca, ako je bio toliko bijesan, nadaleko poznat po svojim uvredljivim riječima?
Svaki put kad bi pao, zavapio bi Bogu!
Papa Sixto V. prošao je pokraj slike svetog Jeronima kako drži stijenu i prokomentirao: “Dobro je što nosiš taj kamen, jer te Crkva inače nikada ne bi proglasila svetim”. Siksto je mislio na praksu svetog Jeronima da se tuče kamenom kad god je bio u iskušenju ili kao odštetu za svoje grijehe. Znao je da nije savršen i da će često postiti, moliti se i zazivati Boga za milost.
“Nalazeći se, takoreći, prepušten moći ovog neprijatelja, bacio sam se u duhu podno Isusovih nogu, zalijevajući ih svojim suzama, i krotio sam svoje tijelo postivši čitave tjedne. Ne sramim se otkriti svoja iskušenja, ali žalim što nisam sada ono što sam tada bio. Često sam se znao noćima plačući i uzdišući udarati u prsa dok se ne vrati željena smirenost. Bojao sam se same ćelije u kojoj sam živio, jer je bila svjedokom groznih prijedloga moga neprijatelja: bijesan i naoružan strogošću prema sebi, otišao sam u najskrovitije dijelove divljine i ako bih otkrio kakvu duboku dolinu ili krševitu stijenu, to je bilo mjesto moje molitve, tamo sam bacio ovu jadnu vreću svog tijela”, piše sv. Jeronim.
Ono što nas dijeli od svetaca nisu naše pogreške, već sposobnost traženja oprosta od Boga!
Pored ovih fizičkih muka koje je sebi nanio, posvetio se i proučavanju hebrejskog, kako bi ugušio mnoga iskušenja koja bi ga napala: “Kad mi je duša gorjela lošim mislima, kako bih mogao pokoriti svoje tijelo, postao sam učitelj redovnika koji je bio Židov, da bih od njega naučio hebrejsku abecedu”.
Sveti Jeronim borio bi se s bijesom ostatak svoga života, ali svaki put kad bi pao, zavapio bi Bogu i učinio sve što je mogao da poboljša svoj govor.
Možemo učiti na primjeru svetog Jeronima i ispitati vlastiti život, pogotovo ako smo skloni bijesu. Kajemo li se za ovu ljutnju koja nanosi bol drugima? Ili smo preponosni i nismo spremni priznati da smo pogriješili? Ono što nas dijeli od svetaca nisu naše pogreške, već sposobnost traženja oprosta od Boga i drugih. Ako to učinimo, imamo mnogo više zajedničkog sa svecima nego što bismo to mogli očekivati.
