Kako podnositi patnju po uzoru na Padre Pija?
Rane Padre Pija su se gotovo doslovno suobličile s Kristovim. Dobivši stigme, Padre Pio nam je postao pravo svjedočanstvo kako svoju patnju i bol nositi zajedno s Isusom te kako ljubav preobražava patnju.
Život svetog Pija iz Pietrelcine, ili kako ga također poznajemo, Padre Pio, nije uobičajen za današnja vremena. Kada je bio kanoniziran, sveti Ivan Pavao II. istaknuo je kako je Padre Pio pretvarao teškoće i boli u prilike za rast u svetosti. Jedna od najpoznatijih činjenica koje znamo o Padre Piju je to da je imao stigme te je supatio s Kristom, piše Ascencion.
Bježimo od križa, dok ga je Padre Pio uzljubio.
Međutim, današnji svijet promovira što više zadovoljstva, a što manje patnje. Izbjegavamo bol i poteškoće u tolikoj mjeri da neprestano tražimo kako ih umrtviti kada se pojave. Bježimo od križa, dok ga je Padre Pio uzljubio. Možda je upravo to razlog zašto je toliko popularan. Ako smo iskreni sami sa sobom – nismo posve uvjereni da se patnja i smrt mogu izbjeći.
Stigme Padra Pija svjedočanstvo su patnje. Vidimo kako ono nije nešto beznačajno i uzaludno. Kako nas uči i samo Sveto Pismo, patnja je sastavno iskustvo življenja katoličke vjere. Život Padre Pija nas podsjeća kako patnja može biti otkupljenje ako je povezana s Kristom.
Dakle, kako možemo, po uzoru na Padre Pija, povezati našu patnju s Kristom?
- Upoznajte i nadvladajte sobom
Baš kao što roditelji moraju odgojiti dijete kako bi bilo radosno, moramo i mi naučiti kako ispravno ljubiti sebe. Sekularno poimanje “self-carea“, odnosno brigu o sebi, promašuje bit. Ne trebamo biti pretjerano strogi prema sebi, no ne treba izbjegavati izazove. Moramo dobro upoznati gdje smo skloni padanju. Treba upoznati i boriti se protiv naših slabosti, grijeha i izgovora.
Kada naučimo kako se s ljubavlju, hrabro mučiti, tu patnju možemo prikazati zajedno s Kristovom patnjom.
Često se okrećemo grijehu kako bismo se nosili s patnjom. No ovakav način borbe ne samo da ne pomaže, već nas vodi u samoću, sebičnost i mrak. Kada naučimo kako se s ljubavlju, hrabro mučiti, tu patnju možemo prikazati zajedno s Kristovom patnjom.
- Nemojte brinuti
Srce koje je ujedinjeno s križem je ujedinjeno s nadom i molitvom. Zbog toga ono ima nutarnji mir i povjerenje u Boga. Onaj koji je zaista nadvladao sobom je onaj koji sebe istinski voli te je u miru. Kako raste naše povjerenje u Boga, tako naša tjeskoba jenjava i patnja postaje podnošljiva.
- Sjetite se da vjera nije “osjećaj”
Makar svi ovo znali, nismo u to posve uvjereni. Često smo poput onog muškarca koji je Isusu poručio: “Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!” (Mk 9, 24). Kada se ujedinimo s Kristovom patnjom, nećemo uvijek imati prekrasan doživljaj i osjećaje. U trenutcima prave patnje moramo odlučiti vjerovati. Naša djela vjere su vidljiva kroz molitvu, služenje i žrtvu.
Vjera je nutarnji čin, ne nutarnji osjećaj.
Stoga, naše patnje i teška vremena ne trebaju biti izvor krivice. Brojni nam sveci svjedoče kako je vrijeme duhovne suhoće i tame sastavan dio našeg životnog putovanja. Vjera je nutarnji čin, ne nutarnji osjećaj.
- Nemojte očekivati savršeno veselje u ovome životu
Svi smo na neki način pod utjecajem uvjerenja kako moramo stvoriti “raj na zemlji”. Žudimo za iskustvima i gledamo unaprijed, govorimo si “kada se to i to dogodi, bit ću sretan”.
Ne trebamo očekivati savršeno veselje ovdje na zemlji jer se ono može pronaći samo u raju. Ipak, to ne znači da ne bismo trebali biti radosni. Upravo suprotno. Naša je nada u tome da postoji nešto više. Zadovoljstvo na zemlji nije potpuno jer je obilježeno nesavršenostima i prolaznošću. Ipak, ono nam je također znak da nas još ljepše stvari čekaju. Ta nam misao pomaže i kada se nalazimo u poteškoćama.
- Živite od ljubavi
Jednostavno svjedočanstvo svakog sveca je da je Krist taj koji ih drži i nosi. Ljubav preobražava patnju. O tome nam svjedoče i suvremeni sveci kao što su sv. Maksimilijan Kolbe, sv. Terezija iz Lisieuxa, sv. Damien iz Molokaija, sv. Terezija iz Kalkute, sv. Jozefina Bakhita i naravno, sv. Pio iz Pietrelcine.
Kako su oni mogli izdržati životne patnje? Najprije su znali da ih Bog neizmjerno ljubi (pogledaj 1 Iv 4, 19) Drugo, tu neizmjerno ljubav su također nastojali pružiti Bogu svim svojim srcem, a to se odrazilo i na njihove bližnje. Njihove su se rane suobličile s Kristovim.
www.medjugorje-news.com/hkm.hr
