Kad ukazanje završi, jasam još s njom i teško mi je vratiti se u ovaj svijet…
Kad ukazanje završi, jasam još s njom i teško mi je vratiti se u ovaj svijet… U jednom od intervijua koje je dao vidioc Ivan Dragičević, govorio je o svojim osjećajima u trenutcima kad Gospa poslije ukazanja odlazi u nebo.
Prije svega, moram reći da mi je vrlo teško govoriti o ovom iskustvu. Svi koji su bili prisutni tijekom Gospinih ukazanja mogli su primijetiti da su mi oči često zatvorene dok prenosim njezine riječi. Nakon što se ukazanje završi, još uvijek osjećam njezinu prisutnost i teško mi je ponovno se prilagoditi svijetu oko sebe. Oči mi se napune suzama jer još uvijek želim biti s njom. Iako je ne vidim, duboko u srcu osjećam tu želju. To je iskustvo koje je gotovo nemoguće opisati, baš kao i samo ukazanje, to vrijeme provedeno s Gospom.
Ljubav Majke ne može se dočarati riječima. Kada me gleda tijekom ukazanja, njezine oči, njezino lice — ponekad ispunjeno radošću koja se manifestira suzama — izazivaju osjećaje koje je teško opisati. Nedavno je na ukazanju bilo prisutno sto dva svećenika, i to je bilo zaista posebna prilika. Uvijek je posebno kada Gospa gleda svoje svećenike, svoje ljubljene. To je iskustvo koje ne mogu dovoljno istaknuti.
Gospa se mnogo moli za svoje pastire, da bi mogli čuvati svoje stado. Tako, kao što nam govori evanđelje, ona ponavlja: ako se izgubi jedna ovca, potrebno je ostaviti devedeset devet i potražiti izgubljenu. Gospa naglašava važnost molitve za svećenička zvanja u Crkvi. Međutim, zvanja ne može biti bez obiteljske molitve, jer Bog poziva unutar obitelji — svećenik se rađa u okrilju obitelji.
