Jedan od najpoznatijih novinara, ateist, mrzitelj katolika, samo je na minutu ušao u crkvu i doživio…

André Frossard, novinar, književnik i filozof, bio je prijatelj Ivana Pavla II, član Francuske akademije. Bio je jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih književnika i novinara u Europi. U lipnju 1935. doživio je nešto posve uznemirujuće za cijeli njegov život.

Majka mu je bila protestantica, otac komunist, a baka Židovka. Sve što je znao o katolicima bilo je da ih – mrzi. Ništa u njegovu životu nije moglo predodrediti ono što se dogodilo.

Kao dvadesetogodišnjak, tada vrlo ambiciozni novinar sprijateljio se s jednim katolikom kojem se,  što se vjere tiče, više ismijavao. On je bio tvrdokorni ateist i ništa ga tada nije moglo poljuljati.

Prijatelj ga je jednom pozvao na večeru. Vozili su se do centra grada, a onda su se zaustavili ispred jedne male crkve. Prijatelj ga je zamolio da pričeka nekoliko minuta jer ima važan posao u crkvi. Nakon nekog vremena, nestrpljiv od čekanja, Frossard je ušao u crkvu, prvi put samo na minutu da pozove prijatelja. Stao je otraga i, gledajući ljude koji su klečali, bezuspješno pokušavao pogledom pronaći svog prijatelja. Kad je pogledao prema oltaru – pozornost mu je privukao izloženi Presveti Sakrament. Nije znao što je to.

Prvi put u životu je vidio pokaznicu sa Presvetim Sakramentom. Odjednom, neobjašnjivo i potpuno neovisno o njemu, Frossard osjeti da u njegovu nutrinu prodire neka tajnovita snaga koja ga oslobađa duhovne sljepoće uzrokovane ateizmom i omogućuje mu da iskusi postojanje drugačijeg svijeta, stvarnijeg od onoga kojeg možemo upoznati svojim osjetilima.

Frossarda obuzima nadnaravna stvarnost koja zrači izravno iz Presvetog Sakramenta. Ovaj naš svijet je doživljavao kao blijede sjene u usporedbi sa drugim, stvarnijim svijetom. Shvatio je da je Bog Prisutnost i da je Osoba. Prije par trenutaka je poricao njegovo postojanje a sad ga je zaprepastila spoznaja da ON postoji. Da je Bog naš Otac. Doživljava nježnu Božju dobrotu i shvaća da je Božja dobrota sposobna transformirati svako ljudsko srce, i ono najtvrđe, najokorjelije.

Sve to izliveno je doslovno u Frossarda u jednom njegovom pogledu u Presveto.

“Ušao sam u kapelu kao ateist, a nekoliko minuta kasnije napustio sam kapelicu kao kršćanin – i svjedočio vlastitom obraćenju, punom čuđenja koje se nastavlja.”

Frossard naglašava da ovo iskustvo nije neko intelektualno otkriće, već fizičko i gotovo laboratorijsko.

“Bio sam ateist kad sam prošao kroz vrata kapelice … neka vrsta sunca sjala je duboko u kapelici. Nisam znao da je to Presveti Sakrament.

“I danas vidim dvadesetogodišnjaka kakav sam tada bio. Nisam zaboravio njegovu omamljenost kad se iznenada iz dubine ove skromne kapelice pojavio pred njim svijet, drugi svijet – s nepodnošljivim sjajem, čija je svjetlost otkrivala i istodobno pokrivala prisutnost Boga, istog Boga na kojeg bi se zakleo maloprije da postoji samo u ljudskoj mašti”.

„Kako je moguće“, pitao se sam A. Frossard, „da bi mladić, odgojen u ozračju ateističkih predrasuda neprijateljskih prema Bogu, kršćanstvu i Crkvi, u jednom trenutku mogao postati gorljivi katolik?

Nepromišljeno je ušao u crkvu u kojoj je bio izložen Presveti Sakrament, a kad ga je napustio, obuzela ga je nevjerojatna radost pronalaska istine o postojanju Boga i entuzijazam da podijeli ovo nevjerojatno otkriće sa cijelim svijetom.

André Frossard naglašava da to nije bio san ili neka vrsta zablude, već objektivno iskustvo bez upotrebe mašte, bez stvaranja slika. Nakon mnogo godina napisao je:

“Radost je prešla preko mene poput vala svjetlosti neodoljivom, a opet osjetljivom silom (…). Vlastito obraćenje popratio sam iznenađenjem koje još uvijek traje “.

Ovo iznenađenje trajalo je do posljednjih trenutaka njegova zemaljskog života.

“Tog sam dana postao katolik od glave do pete, katolik izvan svake sumnje – ni protestant, ni musliman, ni Židov”, piše A. Frossard.

“Ni jedna institucija nije mi bila stranija od Katoličke crkve, čak bih mogao reći: nijedna neugodnija (…).Bila mi je udaljena poput Mjeseca ili Marsa. Voltaire mi nije rekao ništa dobro o njoj, a od moje trinaeste godine pročitao sam gotovo ništa osim Voltairea i Rousseaua. Odjednom sam bio odan Crkvi, predan i povjeren mi poput nove obitelji, zapovijedi da nastavim svoj život u njezino ime”

Nakon Frossardova obraćenja, sva stvarnost, svi događaji i ljudi bili su način otkrivanja Boga.

Nakon što je izišao iz crkve A. Frossard je ispričao prijatelju Villeminu što se upravo dogodilo. ispričao mu je o tom svom neobičnom izvanrednom iskustvu. Presretni Villemin dugo nije razmišljao i odmah ga je odveo do Anite i Stanisława Fumeta, gdje se skupina mladih ljudi koji su tek prešli na katoličanstvo, (uglavnom židovskog podrijetla), sastala na molitvu. Svi su oni u nekom trenutku svog života otkrili da kršćanstvo nije sustav ideja ili morala, već Osoba uskrslog Isusa Krista, koja živi i djeluje u svojoj Crkvi. Svi su ti obraćenici otkrili Isusa Krista i osobno ga upoznali, iskusili njegovu ljubav poput učenika iz Emausa (usp. Lk 24,13-31). Tijekom zajedničkih sastanaka razgovarali su samo o Isusu, jer im se svaka druga tema činila dosadnom i besmislenom. Ljeti su zajedno otišli na jedan u svetište La Salette, gdje se 1846. godine pojavila uplakana Majka Božja.

Nakon obraćenja, Frossard je nastavio raditi kao novinar, ali ga svijet nije zanimao.

Nakon krštenja, Frossard je bio u sretnom stanju dječje nevinosti. A. Fumet mu je postala kuma. Milost obraćenja i sakrament krštenja učinili su ga duhovno djetetom koje – kako je priznao – nikada prije nije bilo. Baš kao što je Isus rekao:

„Ako se ne obratite i ne postanete poput djece, nećete ući u kraljevstvo nebesko“ (Mt 18,3).

Sposobnost čuđenja i divljenja jedna je od bitnih osobina duhovnog djeteta. Za A. Frossarda postalo je očito da se Bog ne može naći ako se unaprijed isključi postojanje neizrecive ljepote, koju smo u stanju otkriti samo kroz duh i koju možemo iskusiti samo kroz duh.

Andréovu ocu je trebalo neko vrijeme da se pomiri s činjenicom da je njegov sin postao katolik i ponudio mu da vodi kolumnu u najnovijim novinama.

Frossard je tražio svoje mjesto u životu i put svog poziva. Nakon kratkog boravka u trapističkom samostanu u Citeauxu otkrio je da nema zvanje za ovaj red.

André je 1. rujna 1936. započeo profesionalnu službu u mornarici, u Parizu. Vodio je redovnički život u svijetu. Svaki dan u rano jutro sudjelovao je u svetoj misi u crkvi sv. Magdalena. U slobodno vrijeme na poslu je molio Brevijar (časoslov) za laike. U podne se sat vremena molio pred Presvetim sakramentom u crkvi, a zatim otišao u mali restoran na ručak. Poslijepodne, u pauzi od posla, molio je krunicu koja mu se uvijek činila prekratkom. Nakon radnog vremena čitao je Bibliju i djela sv. Terezije Avilske.

Ovaj je mladić provodio šest sati dnevno u molitvi, a ostatak slobodnog vremena posvećivao je duhovnom čitanju. Pitanja vezana uz Boga i duhovni život postali su mu sve.

– “Žali li se riba da guta previše vode?”

– ovako je odgovorio svima koji su mu rekli da je pretjerao.

U Lyonu je upoznao djevojku u koju se zaljubio i oženio. Nepunih godinu dana nakon vjenčanja, 1943., kada je njegovo prvorođeno dijete imalo tri mjeseca, Grossapo je Frossarda uhitio zbog zavjereničkih aktivnosti i zatvorio u njemački zatvor Ftluc.

Tijekom košmarnih mjeseci provedenih iza rešetaka shvatio je da čovjeku nitko ne može oduzeti duhovnu slobodu. Bio je jedan od rijetkih zatvorenika koji je preživio. Pušten je u proljeće 1945. godine.

Postoji Istina, a ta Istina je Osoba

O svom obraćenju je šutio sve do 1969. Tek nakon trideset i četiri godine intenzivnog rada, tek kad je već bio poznati novinar i književnik, kad je stekao određeni autoritet i smatrao da to neće biti shvaćeno kao neko ludo iskustvo – opisao je svoje obračenje u knjiziu Dieu existe, je l ‘ ai rencontré (“Bog postoji, ja sam ga susreo”).

Nakon što je pročitao knjigu, kard. Wojtyla se sastao s autorom i od tada je postao bliski prijatelj s Andréom Frossardom. Na početku svog pontifikata, Ivan Pavao II zamolio je Andréa Frossarda da ga intervjuira. Bio je to prvi intervju s Papom. To je dovelo do knjige N’ayez pas peur ( Ne boj se! ), Drugog svjetskog bestselera.

 Frossard je napisao  i djela o postojanju zagrobnog života i o postojanju vraga: ( 36 dokaza o postojanju vraga ).

“Što mogu učiniti kad Bog postoji, kad je kršćanstvo stvarno, kad postoji zagrobni život?” – rekao je u intervjuu za V. Messorija.

„Što mogu učiniti ovdje ako postoji Istina i ako je ova Istina Osoba koja želi biti poznata, koja nas voli i koja se zove Isus Krist?

Ne znam zašto sam odabran da budem očevidac onoga što se krije iza površine svijeta.

Znam samo da imam dužnost to dati drugima. Osuđen sam na govor, potaknut nježnošću da gorim o lekciji koju mi je Bog dao na tom šokantnom sastanku u ljeto 1935. godine u nepoznatoj kapeli u središtu Pariza.

Kad znate da Bog postoji, da je Isus njegov Sin, da nas očekuju nakon smrti, da na ovoj zemlji nikada neće biti druge nade osim Evanđelja; kad to znate, morate razgovarati o tome. Činio sam to i činit ću to sve dok ne odem zauvijek razmišljati o onome što sam mogao vidjeti tijekom onih minuta kada mi je vrijeme bilo zaustavljeno “

André Frossard je hrabro svjedočio svoje iskustvo Boga sve do svoje smrti 2. veljače 1995. Od tog trenutka zauvijek je ušao u stvarnost koju je prije iskusio i o kojoj čitamo u Bibliji:„Oko nije vidjelo, uho nije čulo, niti je srce čovjekovo razumjelo što je Bog pripremio onima koji ga ljube“ (1 Kor 2,9).

www.medjugorje-news.com/dnevno.hr