Je li svadba u Kani zapravo bila svadba sv. Jude?
Znamo da je Isus otišao na svadbu u Kanu i pretvorio vodu u vino. Znamo da je njegova majka također bila tamo, kao i njegova “braća”. Ivan nam ne govori tko se vjenčao, ali sudjelovanje Marije i Isusa u vjenčanju
Prema Nikeforu Kalistu, grčkom proučavatelju crkvene povijesti iz 14. stoljeća, zaručnik na vjenčanju u Kani mogao je biti sveti Juda apostol. Kalistov se rad u velikoj mjeri temeljio na djelima koja više ne postoje, pa je vjerojatno da je došao do ovog zaključka iz izvora i razmišljanja koji nam više nisu dostupni.
U konačnici to znači “jednostavno ne znamo”, ali svakako je zanimljivo o tome razmišljati. Bez obzira je li Juda bio zaručnik u Kani ili ne, Sveto pismo nam govori da je on bio jedan od Gospodinove “braće” (usp. Mt 13,55) i apostol. I on je štovani svetac Crkve. Blagdan mu je, uz Šimuna apostola, 28. listopada. Znamo da je Isus otišao na svadbu u Kanu i pretvorio vodu u vino. Znamo da je njegova majka također bila tamo, kao i njegova “braća”. Ivan nam ne govori tko se vjenčao, ali sudjelovanje Marije i Isusa u vjenčanju čini vjerojatnim da je zaručnik bio blizak prijatelj ili rođak.
Pretposljednja knjiga Biblije – Judina poslanica – pripisuje se svetom Judi. On je također jedan od apostola koji se izravno citira u samim Evanđeljima: „Juda, a ne Iškariot, reče mu: ‘Učitelju, što se dogodilo da ćeš se objaviti nama, a ne svijetu?’ Isus mu odgovori i reče , ‘Tko mene ljubi, čuvat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti, i k njemu ćemo doći i u njemu se nastaniti’” (Ivan 14,22-23).
Nakon Isusove smrti, sveti Juda je počeo propovijedati radosnu vijest u Judeji, ali je ubrzo pronašao put do stranih zemalja. Rečeno je da je bio u Iraku već 37. godine, pomažući lokalnoj mezopotamskoj crkvenoj zajednici koju je sveti Toma Apostol nedavno osnovao. Također je pomogao u osnivanju Armenske crkve i evangelizirao Libiju, Tursku i Perziju (današnji Iran). Vjeruje se da se sveti Šimun pridružio Judi u Iraku, ostao s njim tijekom njegovih putovanja i ubijen s njim u Libanonu oko 65. godine. Njihovi su ostaci zajedno položeni u Bazilici svetog Petra.
Sveti Juda možda je najpoznatiji u zapadnoj Crkvi kao svetac zaštitnik izgubljenih i beznadnih slučajeva. Prema jednoj tradiciji, postao je poznat kao takav jer dijeli ime s Judom Iškariotskim. Legenda kaže da su ljudi mrzili izgovarati ime “Juda” zbog njegove povezanosti s Judom Iskariotskim i, kao rezultat toga, malo je ljudi zazivalo svetog Judu Tadeja, apostola. Ako netko i jest, to je bio znak da je očajan, a sveti Juda, koji je pohranio mnogo milosti koje nisu bile tražene, stoga je bio vrlo velikodušan sa svojim zagovorom u beznadnim slučajevima.
Sveti Juda bi mogao biti jedno te isto što i Juda iz Edese, također poznat kao Addai. Juda iz Edese dijeli više od imena s Judom Tadejem: zvali su ga i “Addai” (aramejska izvedenica od Thaddeus), također je igrao ulogu u ranoj crkvenoj zajednici u Iraku, a nazivan je “jednim od 72. ” Ove sličnosti snažno ukazuju na vjerojatnost da su njih dvoje ista osoba, iako to nije definitivno dokazano. Addai, ili Thaddeus iz Edese, snažno je povezan s Kaldejskom katoličkom crkvom i Asirskom crkvom Istoka, a smatra se da je izvor jedne od najstarijih euharistijskih molitvi: anafore Addai i Mari, čija je verzija još i danas koriste Kaldejci.
