Je li kremiranje pokojnika grijeh?
Kremiranje (spaljivanje) pokojnika drevni je čin: u Aziji, osobito u Indiji, taj se običaj očuvao tisućljećima. Na zapadu, pak, jedini način ukopa bilo je pokapanje u grob. Tek u 19. stoljeću u Europi se počinje s kremiranjem, a neke su zemlje tada donijele i propise o tome činu. Glavni razlog za to je »praktične«, higijensko-zdravstvene naravi.
No, neke udruge i sekte propagiraju ga s protuvjerskim i protukršćanskim duhom; žele, naime, pokazati da smrću »sve završava«, to jest da duša nije besmrtna i da ne postoji uskrsnuće. U tome kontekstu treba razumjeti i zabrane Katoličke Crkve. Ne osuđuje se kremiranje u sebi, već protuvjerska i protukršćanska ideologija koja ga je pratila. Osim toga, Crkva je uvijek u nuždi dopuštala kremiranje (npr. u doba kuge ili ratova) i nikada nije izjavila da je u suprotnosti s besmrtnošću duše i uskrsnućem mrtvih.
Posljednjih desetljeća s velikim se poštivanjem govori o kremiranju i priznaje se da se danas često traži ne zbog mržnje protiv Crkve ili protiv kršćanskih običaja i navika, već zbog higijenskih, ekonomskih ili nekih drugih razloga javne ili privatne naravi (usp. Instrukcija Kongregacije Sv. Uficija, Kremiranje pokojnika, 1963). I Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgija ponovio je da je kremiranje način pokopa koji poštuje dostojanstvo pokojnika, isto tako kao i ukapanje u grob.
Kremiranje ne dira dušu, koja je neraspadljivi dio osobnoga ja, već samo brzo uništava raspadljivi dio, to jest u nekoliko sati ostvaruje ono što narav izvrši u više godina. Osim toga, nove prilike prisiljavaju da se taj način pokapanja mrtvih sve više uzima u obzir i zbog nedostatka prostora na grobljima te zbog zaštite okoliša i javnoga zdravlja. U promijenjenom kulturnom ozračju Crkva potvrđuje i preporučuje pokapanje u grob, no ne zabranjuje kremiranja: »Crkva usrdno preporučuje da se čuva pobožni običaj pokapanja tijela preminulih; ipak ne zabranjuje spaljivanje, osim ako je izabrano zbog razloga protivnih kršćanskom nauku« (ZKP, kan. 1176, par. 3).
Valja dodati i to da kremiranje nije prošireno u Hrvatskoj, no može se predvidjeti da će se svakako broj povećati, osobito u gradskim središtima koja se sve češće suočavaju s nedostatkom prostora za proširenje groblja. Budući da u Hrvatskoj nema zakonskih zapreka za kremiranje, ono se redovito provodi i ureduje prema određenim kriterijima, među kojima je ponajprije izražena volja samoga pokojnika, potvrđena prije smrti pred njegovim najbližima da mu se tijelo spali. Taj obred u sebi ima veliko dostojanstvo. No, pogrešno bi bilo kada bismo o kremiranju tijela govorili kao o tobožnjoj »velikoj civilizacijskoj stečevini«, jer pokapanje tijela u grob, koje je i danas u većini slučajeva, ima svoju vrlo vrijednu tradiciju i bogatu simboliku koju ne treba površno »gurnuti u drugi plan«.
U svakom slučaju, ukop pokojnika, bilo u formi pokapanja bilo u formi spaljivanja tijela pokojnika, prosvijetljeno je riječju Božjom o budućoj sudbini pokojnika. Kršćanska vjera ne naviješta samo besmrtnost duše već i povratak u život osobe u njezinu jedinstvu tijela i duše. »Izričaj ‘tijelo’ (doslovno ‘put’, meso) označuje čovjeka u stanju slaboće i smrtnosti. ‘Uskrsnuće tijela’ znači da poslije smrti neće živjeti samo duša, nego da će i naša ‘smrtna tijela’ (Rim 8, 11) oživjeti« (KKC, br. 990).
Izvor: Glas Koncila
