Izvanredno otkrivenje mističarke: Evo kako je izgledao trenutak Marijina uznesenja na Nebo
Izvanredno otkrivenje mističarki omogućuje nam da saznamo što se doista dogodilo u tom svečanom trenutku uznesenja Marijina
Riječ je o Mariji Agredi, redovnici koja je imala dar brojnih viđenja, koja je zapisala u raznim djelima. Među njima i “Mistični Božji grad”, gdje joj je uz mnoge epizode iz života Blažene Djevice Marije otkriven kontekst u kojem se dogodilo i njezino Uznesenje na nebo.
Marija od Isusa od Ágrede, rođena kao María Coronel y Arana (Ágreda, 2. travnja 1602. – Ágreda, 24. svibnja 1665.), španjolska je redovnica i mističarka. Pripada redu franjevaca koncepcionista i marijanska je mističarka i spisateljica. Za nju je u tijeku postupak proglašenja blaženom.
Preminuće i Uznesenje Presvete Marije na nebo
“…Od trideset treće godine nije pretrpjela nikakve promjene na svom tijelu i na svom licu, svetom i najčednijem, niti je osjetila posljedice starosti, niti je ikada imala bore, niti je oslabila , niti je izgubila na težini, poput budućih ostalih Adamovih potomaka, koji gube snagu i izobličeni su u usporedbi s onim kako su bili u mladosti ili u zrelosti. Ta je nepromjenjivost bila njezina jedinstvena povlastica, kako zato što je odgovarala stabilnosti njezine najčišće duše, tako i zato što je proizlazila iz njezine imunosti na istočni grijeh, čije je posljedice nisu dotakle.
Marijine preporuke […] Ona se na isti način oprostila od svakog od apostola i od nekih učenika, a potom i od mnogih koji su je okruživali. Nakon što je to završila, ustala je i proglasila: «Bili ste stalno urezani u moje srce i nježno sam vas ljubila žarom koji mi je prenio moj Isus, kojega sam uvijek vidjela u vama kao u svojim izabranicima i prijateljima. S njegovim odobrenjem odlazim u nebeska prebivališta, gdje obećavam da ću vas imati u najjasnijem svjetlu Svemogućeg, čije promatranje čeznem i sa sigurnošću čekam. Preporučam vam crkvenu zajednicu, uzdizanje Svevišnjega, širenje Evanđelja, poštovanje i uvažavanje Otkupiteljevih nauka, sjećanje na njegova djela i njegovu strast i provođenje njegovih propisa.
Ljubite Crkvu i ljubite jedni druge onom vezom milosrđa i mira koju ste naučili od svoga Učitelja. I u tvoje ruke, o pape [rekla je okrećući se Petru], pohvaljujem Ivana i ostale.” Šutjela je i njezini su izrazi lica, poput strelica božanske vatre, prodirali u srca razrjeđujući ih; svi su, izbijajući u demonstracijama nesadržive boli, padali ničice na zemlju i svojim jecajima duboko dirnuli najslađu Djevicu. I ona je plakala, ne prisiljavajući se oduprijeti takvim gorkim i primjerenim jaucima, a zatim ih je potaknula da se okupe u tišini u molitvi s njom i za nju.
Isus dolazi pratiti put Blažene Djevice Marije u Nebo
U ovoj spokojnoj tišini utjelovljena Riječ je došla na prijestolje neizrecivog sjaja, praćena svim svecima ljudske naravi i mnogim anđelima iz svakog zbora, ispunjavajući kuću gornje sobe svjetlom. […] Širio se opojan miris koji se zajedno s glazbom čuo s ulice; štoviše, svi su vidjeli prekrasan sjaj koji je obavijao to mjesto i Njegovo Veličanstvo je uredilo da, kako bi svjedočili takvom čudu, toliko ljudi požuri okupirati ulice. Kad je začula melodiju, Marija je legla na svoju platformu, s tunikom kao da je bila spojena s njom, sklopljenih ruku i pogleda uprtog u svoga Sina, potpuno obasjana žarom. Na riječi „Ustani, prijatelju, ljepotice moja, i dođi! Jer evo, zima je prošla, kiša je prestala, nestala je”. Marija je potom izrekla riječi svoga Sina s križa: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj”. Zatim je zatvorila svoje prečiste oči i izdahnula.
Bolest koja je za nju bila kobna bila je ljubav, bez bolesti i slabosti, a njezin odlazak dogodio se kada je moć Stvoritelja obustavila čudesni zahvat kojim je sačuvala svoje snage da ih ne rasplinu plamenovi izazvani njezinim žarom. Njezina iskrena duša napustila je najčednije tijelo i u trenu se s neizmjernom čašću stavila uz Isusa. Odmah su se nebeske note počele povlačiti u zraku, jer je ta svečana povorka krenula prema carstvu. Sveto tijelo, koje je bilo hram i šator živoga Boga, ostalo je puno sjaja i namirisano do te mjere da su oni oko njega bili ispunjeni unutarnjom i vanjskom slatkoćom.
Tisuću Kraljičinih čuvara zaustavilo se kako bi zaštitilo ovo neprocjenjivo blago, dok su vjernici, usred suza boli i likovanja zbog čuda o kojima su razmišljali, neko vrijeme ostali zaokupljeni, a zatim uzdigli brojne himne i psalme u njezinu počast. To se dogodilo u petak, u tri sata poslijepodne, u isto vrijeme kad je naš Otkupitelj izdahnuo. […] Tom su se prilikom dogodila velika znamenja. Sunce je pomračilo i sakrilo svoju svjetlost u žalosti na nekoliko sati; nekoliko ptica raznih vrsta doletjelo je do kuće i odalo pogrebnu počast Kraljici s pjesmama tužbalice i jaucima, koji su izazvali suze kod svih koji su ih čuli; cijeli Jeruzalem je bio ganut i mnogi su dolazili zadivljeni, priznajući glasno snagu Vječnoga i veličanstvenost njezinih djela; drugi su se pojavili začuđeni i kao izvan sebe, a vjernici su se topili od jecaja i uzdaha; dolazili su i mnogi bolesnici i ozdravljali; oni koji su bili tamo izašli su iz čistilišta […]”.
