Istinski katolici ne vjeruju u sudbinu, već u providnost Božju
U katoličkoj vjeri nema mjesta sudbini jer Bog je dao svakom čovjeku slobodnu volju formirati svoj život. Mnogi kažu sudbinu je samo druga riječ za Božju providnost u koju mi vjerujemo. U čemu je zapravo razlika?
Božja providnost jest određenje kojim Bog mudro i s ljubavlju vodi sva stvorenja prema njihovoj konačnoj svrsi. Ako vjerujemo da je Bog stvorio svijet i svakoga čovjeka u to možemo vjerovati na dva načina – da ih je stvorio posve bezinteresno ili da za njih ima neki plan. Kršćanska tradicija se uvelike prislanja uz ovo drugo. Mi, ljudi, ne rađamo se savršeni, ali svatko u svome životu ima mogućnost postići to savršenstvo.
Predajući se Božjoj providnosti da ga vodi, odabire najbolji put da to ostvari. Božja providnost dakle nije protivna ljudskoj slobodnoj volji već traži čovjekovu suradnju. Grijehom i odbijanjem čovjek joj se može i suprotstaviti. No, čak ni grijeh nam ne može uništiti priliku spasenja. Bog nam uvijek daje šansu i, ako mu se prepustimo, svojom Providnošću i iz najvećeg zla može izvući dobro.
” Bog nije ni na koji način, ni izravno ni neizravno, uzrok moralnoga zla. No, poštujući slobodu svoga stvorenja, dopusta ga i tajnovito zna iz njega izvuci dobro: Budući da je savršeno dobar, svemogući Bog (…) ne bi nikada pustio da u njegovim djelima postoji ikakvo zlo kad ne bi bio dovoljno moćan i dobar da iz samoga zla izvuče dobro.” (KKC 311)
Sudbina, kako se najčešće shvaća, je nešto posve drugo. Ona je praznovjerni koncept utoliko što se razumije kao niz događaja koji su čovjeku unaprijed određeni. Ideja sudbine tako isključuje čovjekovu slobodnu volju i zapravo je jedan oblik prisile. Sudbina se na neki način događa “sama od sebe” ona je “unaprijed zapisana” itd., a jedino što čovjek može je pokušati otkriti taj već gotovi plan. Prema tome, u našoj vjeri nema mjesta za takav pojam.
U nastavku donosim izvadak iz Katekizma Katoličke Crkve koji govori o Božjoj providnosti. Vjerujem da će vam biti informativan i zanimljiv. BTB, Don Damir Stojić
BOG UZDRZAVA I RAVNA STVORENJEM
Po stvaranju Bog ne prepušta stvorenje njemu samome. Daje mu ne samo da bude i da postoji, nego ga svaki čas uzdržava u bitku, daje mu da djeluje i nosi ga prema njegovu cilju. Priznati tu potpunu ovisnost o Stvoritelju izvor je mudrosti i slobode, radosti i povjerenja: Jer ti ljubiš sva bića, i ne mrziš ni jedno koje si stvorio, jer da si štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio. A kako bi ista moglo opstojati ako ti ne bi htio? Ili se održati ako ga ti nisi u život dozvao? Ali ti štediš sve, jer sve je tvoje, Gospodaru, ljubitelju života (Mudr 11,24-26).
Bog ostvaruje svoj naum: Providnost Božja
Stvorenje ima svoju vlastitu dobrotu i savršenost, ali iz Stvoriteljevih ruku nije izašlo posve završeno. Stvoreno je kao nešto “na putu” (“in statu viae”) prema nekom konačnom savršenstvu za koje ga je Bog odredio i koje još treba dostići. Raspored (plan) po kojem Bog vodi svoje stvorenje prema tom savršenstvu zovemo Božjom providnošću: Svojom providnošću Bog čuva i ravna sve sto je stvorio; snaga joj se “prostire s jednoga kraja svijeta na drugi, i blagotvorno upravlja svemirom” (Mudr 8,1). Jer “sve je nago i razgoljeno pred njenim očima” (Heb 4,13), pa i ono sto budu proizveli slobodni čini stvorova.
Svjedočanstvo je Svetog pisma jednodušno: skrb božanske providnosti konkretna je i neposredna; brine se za sve, od najmanjih stvari do najvećih svjetskih i povijesnih događaja. Svete knjige potvrđuju posvemašnje Božje vrhovništvo u tijeku događanja: “Naš je Bog na nebesima, sve sto mu se svidi, to učini” (Ps 115,3). A za Krista je rečeno: “Kad on otvori, nitko neće zatvoriti, kad zatvori, nitko neće otvoriti” (Otk 3,7). “Mnogo je namisli u srcu čovječjem ali sto Bog naumi, to i bude” (Izr 19,21).
Zato vidimo kako Duh Sveti, prvotni autor Svetoga pisma, često Bogu pripisuje čine, a da ne spominje drugotnih uzroka. Nije to primitivan “način govora”, nego dubok podsjećaj na Božje prvenstvo i na vrhovnu vlast nad poviješću i svijetom, kojim nas odgaja za pouzdanje u njega. Moljenje Psalama velika je škola toga pouzdanja.
Isus traži sinovsko predanje u providnost nebeskoga Oca koji vodi brigu i za najmanje potrebe svoje djece: “Nemojte, dakle, zabrinuto govoriti: `Sto ćemo jesti?’ ili: `Sto ćemo piti?’
(…) Zna Otac vas nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a sve ce vam se ostalo nadodati” (Mt 6,31-33).
PROVIDNOST I DRUGOTNI UZROCI
Bog je vrhovni Gospodar svoga nauma. Ali da ga ostvari, služi se i stvorovima. To nije znak slabosti nego veličine i dobrote Svemogućeg Boga. Jer Bog svojim stvorovima ne daje samo da budu nego također dostojanstvo da i sami djeluju, da budu uzrok i počelo jedni drugima i tako surađuju na ispunjavanju njegova nauma.
Ljudima Bog daje i moć da imaju slobodna udjela u njegovoj providnosti; povjerava im odgovornost da “podvrgnu” zemlju i ovladaju njome. Tako Bog daje ljudima da kao razumni i slobodni uzroci upotpune stvaralačko djelo, da mu usavrše sklad za dobro svoje i za dobro bližnjih.
Iako su ljudi cesto nesvjesni suradnici volje Božje, mogu oni i promišljeno ući u božanski plan svojim činima, svojim molitvama, pa i svojim patnjama. Tada potpunoma bivaju “suradnici Božji” (1 Kor 3,9; 1 Sol 3,2) i suradnici njegova Kraljevstva.
Istina nerazdvojiva od vjere u Boga Stvoritelja jest da Bog djeluje u svakom djelu svojih stvorenja. On je prvotni uzrok koji djeluje u drugotnim uzrocima i po njima: “Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u nama i htjeti i djelovati” (Fil 2,13). Daleko od toga da umanji dostojanstvo stvorenja, ta ga istina uzvisuje. Budući da je stvorenje izvedeno Božjom silom, mudrošću i dobrotom iz ničega, ono ne može ništa ako se otkine od svog izvora: jer
“stvorenje bez Stvoritelja iščezava”; još manje može postići posljednju svrhu bez pomoći milosti.
PROVIDNOST I SABLAZAN ZLA
Ako se svemogući Bog Otac, Stvoritelj uređenog i dobrog svijeta, brine za sve svoje stvorove, zašto postoji zlo? Na to pitanje koje se nameće i koje je neizbježno, koliko bolno toliko i tajnovito, nije dovoljan nikakav brz odgovor. Samo cjelina kršćanske vjere sačinjava odgovor na to pitanje: dobrota stvorenja, drama grijeha, strpljiva Božja ljubav koja dolazi ususret čovjeku svojim savezima, otkupiteljskim Utjelovljenjem Sina Božjega, darom
Duha, okupljanjem Crkve, snagom sakramenata, pozivom u blaženi život, na koji su slobodni stvorovi pozvani da ga prihvate, ali koji, po nekoj strasnoj tajni, mogu i otkloniti. Nema nijednog dijela kršćanske poruke koji nije, pod nekim vidom, odgovor na problem zla.
Zašto Bog nije stvorio tako savršen svijet da u njemu ne mogne biti nikakva zla? Svojom beskrajnom moću Bog bi uvijek mogao stvoriti nešto bolje. Ipak u svojoj beskrajnoj mudrosti i dobroti Bog je htio slobodno stvoriti svijet “u stanju putovanja” prema konačnom usavršenju. Po Božjem naumu, taj razvoj uz nastajanje nekih bića uključuje nestajanje drugih, uz ono sto je savršenije uključuje ono sto je manje savršeno, uz izgradnju prirode također i razgradnju. Prema tome uz fizičko dobro postoji i fizičko zlo, sve dok stvorenje ne dostigne savršenstvo.
Anđeli i ljudi, razumna i slobodna stvorenja, moraju prema svome konačnom određenju putovati po slobodnom izboru i s najvećom ljubavlju. Oni dakle mogu i skrenuti s pravoga puta. I zaista, sagriješili su. I tako je u svijet ušlo moralno zlo, neizmjerno teze nego fizičko zlo. Bog nije ni na koji način, ni izravno ni neizravno, uzrok moralnoga zla. No, poštujući
slobodu svoga stvorenja, dopusta ga i tajnovito zna iz njega izvuci dobro: Budući da je savršeno dobar, svemogući Bog (…) ne bi nikada pustio da u njegovim djelima postoji ikakvo zlo kad ne bi bio dovoljno moćan i dobar da iz samoga zla izvuče dobro.
Tako se tijekom vremena može otkriti da Bog, u svojoj svemogućoj providnosti, može izvuci dobro iz posljedica nekoga zla, pa i moralnoga, koje je prouzrokovano od njegovih stvorenja: “Tako”, reče Josip svojoj braci, “niste vi mene poslali ovamo, nego Bog; (…) iako ste vi namjeravali da meni naudite, Bog je ono okrenuo na dobro (…) da spasi život velikom narodu” (Post 45,8; 50,20).
Od najvećega ikad počinjenoga moralnog zla, odbacivanja i ubojstva Božjega Sina, prouzrokovanog grijesima svih ljudi, Bog je preobilnom svojom milošću izveo najveće dobro: Kristovu proslavu i naše otkupljenje. Zlo ipak time ne postaje dobro.
“Znamo da onima koji ljube Boga sve pomaže na dobro” (Rim 8,28). Svjedočanstvo svetih neprestano potvrđuje tu istinu: Tako sveta Katarina Sienska kaže “onima koji se sablažnjavaju i bune zbog onoga sto ih snalazi”: “Sve izlazi iz ljubavi, sve je određeno za ljudsko spasenje, Bog čini sve samo u tu svrhu”.
A sv. Toma More malo prije svog mučeništva tješi svoju kćer: “Ništa se ne može dogoditi sto Bog ne bi htio. A sve sto on hoće, koliko nam se god moglo činiti lošim, upravo je najbolje za nas”.
I Julijana od Norwicha: ” Božjom sam milošću naučila da se čvrsto moram držati vjere i s istom čvrstoćom vjerovati da ce sve biti dobro (…) I vidjet ćeš sama da ce sve biti dobro”.
Čvrsto vjerujemo da je Bog Gospodar svijeta i povijesti. Ali nama su putovi njegove providnosti cesto nepoznati. Tek na kraju, kad završi nasa djelomična spoznaja, kad budemo.
gledali Boga “licem u lice” (1 Kor 13,12), bit ce nam potpuno znani putovi, kojima je, pa i kroz drame zla i grijeha, Bog vodio svoje stvorenje – sve do počinka konačnog “Sabata” – “Subote” – za koji je stvorio nebo i zemlju.
