Istinita priča o čudesnom ozdravljenju teško bolesne djevojčice: ‘Neka se moli…’
Istinita priča o čudesnom ozdravljenju teško bolesne djevojčice: ‘Neka se moli…’ “Kad je završio moliti rekao mi je riječi koje su i danas duboko usađene u moje srce i koje nikad neću zaboraviti: ‘Recite svojoj kćeri kako joj fra Ante poručuje da će ozdraviti, neka se moli Kardinalu (Stepincu)…'”
U ljeto 1964. teško se razboljela moja osamnaestogodišnja kći. Nalazila se u zagrebačkoj bolnici, a stanje joj je bilo veoma loše. Od očaja nisam znala što učiniti i kome se obratiti. Vidjevši me svu rastuženu, jedna moja prijateljica savjetovala mi je da se obratim ocu Antiću, jer su ga zvali “živući svetac”.
Tri puta sam pokušala doći k njemu, ali uzalud jer fra Ante zbog svoje teške bolesti nikoga nije primao. Moja je kći već četiri mjeseca ležala u bolnici i bivalo joj je sve teže. Prvog petka u studenome vraćala sam se iz bolnice kući sva tužna, no ipak sam odlučila poći do samostana ne bih li imala sreću da me fra Ante primi.
Kada sam ušla u samostan vidjela sam red ljudi koji su pobožno pred vratima jedne sobe čekali da ih fra Ante primi. Sva sretna stala sam u red i čekala skoro cijeli jedan sat… Nakon što sam otvorila vrata i ušla u sobu osjetila sam nešto što nikad u životu nisam, počela sam drhtati…
Nekakav nadzemaljski osjećaj ispunio me kad sam ga ugledala kako leži u krevetu: preda mnom je bilo blago i svetačko lice Ante Antića. Dotrčala sam do njegova kreveta i kleknula, a iz mojih očiju je poteklo vrelo suza. Fra Ante me je blago tješio: “Što vam je, gospođo, pričajte… smirite se…” Počela sam pričati o teškom stanju svoje kćeri.
Tješio me je da je bilo itekako teških slučajeva koji su ipak pomoću vjere i pouzdanja u Boga ozdravili. Rekao mi je: “Dođite sutra ujutro i donesite nešto rublja svoje kćeri, ja ću to blagosloviti, a tada neka ga ona obuče. Svetu misu reći ću sutra za njezino zdravlje.”
U subotu u 10 sati ujutro ponovno sam došla fra Anti. On više nije ležao već je sjedio. Uzeo je majicu moje kćeri i dugo molio divne molitve, a ja sam klečeći skrušeno slušala. Kad je završio moliti
rekao mi je riječi koje su i danas duboko usađene u moje srce i koje nikad neću zaboraviti: “Recite svojoj kćeri kako joj fra Ante poručuje da će ozdraviti, neka se moli Kardinalu (Stepincu) i neka mu kaže da je fra Ante rekao da je mora ozdraviti.”
Puna vjere istog sam trenutka otrčala u bolnicu, ispričala sve svojoj kćeri koja je ležala i odmah joj obukla majicu. U nedjelju ujutro otišla sam ponovno u bolnicu da vidim kako je. Našla sam je na nogama, a ona mi je rekla: “Mama, ja se bolje osjećam i jutros sam bila u kapelici na svetoj misi!”
Od toga dana mojoj je kćeri svakim danom bilo sve bolje. Vratila se kući i sada je, hvala dragom Bogu i pomoći dobroga fra Ante, sasvim dobro. U roku od tri mjeseca završila je 8. razred i uspješno maturirala. Uvjerena sam da je fra Ante Antić pomogao njezinu ozdravljenju. On je sada zaštitnik moje obitelji.
