Ispovijed nam pomaže u našem spasenju, ali jao onome tko se svetogrdno ispovijeda
“Ispovijed nam pomaže kako bi se obratili, promijenili i postali što sličniji Bogu. Zato tko hoće doći do Boga, morao bi ići za Isusom Kristom. Samo jedan put vodi tamo: prihvatiti Božju riječ, vjerovati čvrsto i živjeti životom koji je Isus živio. “
Pater Augustin iz Fuzinjana pripovijeda sličan slučaj, koji se dogodio u njegovo vrijeme i on ga je promatrao.
Neka je nesretna žena prešućivala u ispovijedi i najteže grijehe. Unatoč propovijedima, koje slušala protiv ovoga nesretnog stida; usprkos svim ljubaznim poticajima; usprkos najžešćoj grižnji savjesti, nije se znala odlučiti, da se time okoristi. Bog je udari žestokom bolešću, koja ju je dovela na rub života. Hitno su pozvali ispovjednika. Ali, čim ga je nesretnica vidjela, povikala je:
Oče, stigli ste na vrijeme da vidite kako lažljiva pokojnica ide u pakao. Često sam se ispovijedala, ali sam uvijek ispuštala najteže grijehe.
E pa dobro, ispovjedite se sada, odvrati ispovjednik.
Ne mogu, ne mogu, vikala je očajnica. Prošlo je vrijeme milosrđa, došao je trenutak pravde!
Bijesno je mahnitala i previjala se, te je izdahnula ostavivši najneugodniji i najstrašniji dojam.
Sveti Alfonz pripovijeda: Bio je neki gospodin, koji je prividno bio uzorna vladanja, ali se slabo ispovijedao. Kad je teško obolio, posjetio ga je župnik, koji ga je poticao da primi sakramente. No bolesnik je odbijao da se ispovijedi.
Pa zašto se, dragi gospodine nećete ispovjediti?
Ah, jer sam osuđen! – odvrati bolesnik. Bog mi za kaznu mojih svetogrđa uskraćuje volju i snagu da to popravim. Izgovorivši to poče gristi jezik, očajnički lamatati i vikati: „Prokleti jezik, prokleta šutnja, prokleta svetogrđa!”. Nisu ga mogli umiriti. Konačno je bijedno preminuo.
Ali još je strašniji sljedeći slučaj, koji čitamo u životu svetog Franje Borgije. Neki se plemić predao najsramotnijim opačinama. Obolio je na smrt. Rođaci i prijatelji ga okružiše ne bi li ga naveli da razmisli i providi svojoj duši da se spremi na dobru ispovijed. No, i samo ime ispovijedi bilo je dovoljno, da ga razbjesni.
Pozvali su razne svećenike, pa konačno i sv. Franju Borgiju. Kad je on vidio, kako je umirući otvrdnuo, pomislio je, da se posluži Raspelom. Uzevši ga, dakle, u ruke, približi se postelji. U ime Krista, koji je umro za nas zaklinjao ga je da popusti i da se ispovijedi.
Bolesnik ne htjede ni čuti. Prignuo je glavu i okrenuo se na drugu stranu. Tada sv. Franjo obiđe postelju i još ga je većom slatkoćom ponovno nukao i poticao. Ali je odgovor bio isti.
Oh, strašna li čuda! Raspeti otkine desnu ruku i uzevši krvi, koja je živa potekla iz otvorena boka, baci je u lice okorjelome uz poklik: Ova krv, koju nećeš na spas, neka ti bude na vječnu osudu. Na te riječi i taj pogled umirući je kriknuo i izdahnuo.
Strahota i pomisliti na ovako nešto, a kamoli doživjeti i iskusiti. Pitanje je zašto neki upadaju u napast, pa ne mogu u ispovijedi reći sve svoje grijehe. Zašto bi se čovjek stidio i bojao sve ono reći što je učinio. Radi se o vječnoj sreći, vječnom životu…
Bog je milosrdan i dobar. Isus se raduje nama kad ga tražimo u ispovijedi i molimo za oproštenje. Zato je i ustanovio ovaj sakrament ljubavi i praštanja.
Ispovijed nam pomaže kako bi se obratili, promijenili i postali što sličniji Bogu. Zato tko hoće doći do Boga, morao bi ići za Isusom Kristom. Samo jedan put vodi tamo: prihvatiti Božju riječ, vjerovati čvrsto i živjeti životom koji je Isus živio. Ako se umorimo, padnemo i sagriješimo, pokajmo se savršeno, ispovjedimo i budimo sigurni u svoje spasenje.
