Ispovijed – kako joj pristupiti na pravi način?
Mnogi misle da je ispovijed samo “kleknuti pred svećenikom i reći nam u čemu smo griješili”. Ali to nije tako: ispovijed se također sastoji od prije i poslije, trenutka razmišljanja i molitve koja nas prati prema sakramentu.
Ispovijed: kako joj pristupiti na pravi način
Jedan od glavnih sakramenata, kojemu se vrlo često bojimo pristupiti, jest ispovijed. Otići tamo, ispričati svećeniku što smo učinili i u čemu smo zgriješili, ponekad nas zastrašuje. Zašto se ovo događa?
Krenimo od početka: što je ispovijed? To je praksa koja se sastoji u priznavanju vlastitih grijeha ili pogrešaka, au katoličkoj je vjeri sakrament i naziva se “pokora” ili “pomirenje”. Vrlo jednostavno objašnjenje… ali što znači “priznati svoje grijehe”? Koji su moji grijesi? Prije svega potrebno je izvršiti ispit savjesti, shvatiti i u potpunosti shvatiti koji su počinjeni grijesi te se umom, srcem i tijelom dovesti u stanje traženja oprosta i iskrenog pokajanja Bogu, makar i s čvrstu odluku da “promijenite svoj stil života”.
Ući u crkvu, sjesti pred Raspelo i Svetohranište i moliti, početi se pitati gdje sam sagriješio, gdje sam Boga uvrijedio, gdje sam prema njemu zatajio. I molitva, gledanje Krista oči u oči koja nam omogućuje da zavirimo u svoju dušu. Nakon toga klekni u ispovjedaonicu. Sramota stajanja pred svećenikom: pogreška Mnogi se srame svećeniku pred sobom “kazati ili reći” u čemu su zgriješili. Ali tu se varamo: pred sobom nemamo svećenika, nego Krista: moramo misliti da pred njim klečimo i iskreno ga zamoliti za oproštenje svojih grijeha. Svećenik je Božji službenik koji svojim odrješenjem, svojim blagoslovom i svakom “pokorom” koju nam daje, donosi pred Boga našu ispovijed.
Otac je taj koji nam oprašta, on je taj koji dopušta da naša duša opet postane bijela, kao prvi put.
Nemojmo se smesti: moli Boga za oproštenje
Uz dobar ispit savjesti, u kojem se pitamo (osim svojih grijeha) koliko je vremena prošlo od kada smo pristupili ovom sakramentu, jesam li poštovao sve Božje zapovijedi… pristupiti ispovijedi bit će najprirodnija stvar. Bit ćemo ona djeca koja se moleći vraćaju Ocu molećivim rukama tražeći “oproštenje”. Ne dajmo se omesti vanjskim stvarima. Ako smo u crkvi i moramo se ispovjediti, ne čavrljamo ni prije ni nakon što smo pristupili sakramentu. Naprotiv: posvetimo svoje vrijeme Bogu, gledajmo u njega, molimo s njime, sigurni da će nam biti oprošteno ako ga iskrenim srcem zamolimo.
