Hrvatski franjevac detaljno o oštrim podjelama unutar Crkve: Pravo vrijeme krize tek dolazi

Situacija u Crkvi izrazito je napeta i podjele su više nego očite. U kojem će smjeru sve ovo otići vrlo je teško predvidjeti. Jedni predviđaju da će se Crkva morati vratiti nekoliko koraka unatrag ukoliko ne želi svojevrsnu modernu šizmu. Drugi pak govore da Crkva mora još snažnije hrliti u tzv. progresivizam. Treći pak zazivaju srednji put…

Kada sam prije nekoliko godina započeo studij teologije u SAD-u, od samoga sam početka bio iznenađen metodologijom rada, mogućnostima i pristupom teološkim temama. S jedne strane me je oduševljavala kreativnost i mogućnosti izričaja vjerskih istina, a s druge strane me je gotovo sablažnjavala količina (ne)znanja i trajna nedovoljna izrečenost bitnih sadržaja vjere u mome okruženju. Čudio sam se kako je moguće da u istom trenutku toliko vremena, truda i materijalnih sredstava bude uloženo u pronošenje vjerske poruke i vjerske poduke, a da s druge strane ta poruka i poduka budu počesto jako plitke te politički manipulativne. Pitao sam se otkud vjerskim institucijama, onim službenim crkvenim (biskupije, župe, škole, sveučilišta, bolnice…), ali i onim “neslužbenim-laičkim“ (udruge, mediji, molitvene grupe, itd.) tolika sredstva kojima podupiru svoju misiju. Tko to uzdržava sve te ljude koji rade za Crkvu i Crkvene institucije u Americi? Primjerice, procjenjuje se da je u sustavu nadbiskupije u kojoj ja sada trenutno služim zaposleno više od 15 000 ljudi. Odgovori na to pitanje su splet vjere, kulture, povijesti, mentaliteta i vremena u kojem se nalazimo.

Povijesni kontekst

U današnje vrijeme odvojenosti Crkve i države ne postoji nešto kao službena državna religija. Tako ni katolička vjera nije službena vjera u Americi te Katolička Crkva nije službena Crkva. No, za razliku od velikog dijela Zapadnog svijeta, Katolička Crkva u SAD-u to nikad nije ni bila. Zapravo se može kazati da je Crkva u Americi od samih svojih početaka bila anti-establišment zajednica. Dominantna protestantsko-evangelička struktura nije podržavala niti prihvaćala Crkvu i njezine vlastitosti. Upravo je ta struktura osmislila i izgradila američki sustav vrijednosti koji i sadržajem i formom donekle podsjeća na religiju. Primjerice, američki sekularni blagdani: Dan Neovisnosti, Dan Zahvalnosti, Dan sjećanja na pale branitelje, Dan zahvalnosti za rad, Predsjednikov dan itd. Zbog činjenice da su oči katolika uvijek bile usmjerene prema Rimu i Svetom Ocu, išlo se do te mjere da se katolike optuživalo za nelojalnost američkoj državi te se u prvom stoljeću američke državnosti (možda čak i duže) s pravom može govoriti o mržnji prema katolicima – katolik-fobiji, kako je definiraju neki autori.

To je bio jedan od razloga, možda i presudni, da su katolici u Americi stvorili svoj paralelni sustav. Katolički vrtići, škole, sveučilišta, bolnice, starački domovi, društveni i sportski klubovi, organizacije i sl. predstavljaju jedan veliki sustav svih bitnih životnih kategorija i stadija koji je na određeni način stajao nasuprot onog službenog sustava koji počesto nije bio pro-katolički. Taj sustav bio je i ostao financiran isključivo dobrovoljnim prilozima vjernika. Tako je to i danas. Čudesan je u cijeloj toj priči mentalitet Amerikanaca koji, ne živeći u socijalnoj državi, ogromne svote novca daju za tzv. neprofitne djelatnosti koje čine najveći dio ovog katoličkog sustava.

Trenutni kontekst

Na portalu bitno.net Ivo Džeba objavio je vrlo dobru analizu jednog nominalno katoličkog medija koji djeluje u Americi upravo u ovome kontekstu i na ovim gore objašnjenim principima. Radi se o tzv. Church Militant – St. Michael’s Media izdavačkoj kući i njihovome kontroverznom licu Michaelu Vorisu koji svakoga dana (ili svakih nekoliko dana) izbaci po jedan video tzv. Vortex, u kojemu komentira aktualne Crkvene, društvene i političke događaje. Džeba je to dobro sažeo u samome naslovu članka: Papa je, prema mišljenju Michaela Vorisa, tek obični marksist, veći dio Crkve je tek ogranak moćnoga gay-lobija, a jedini koji nas može spasiti od svega ovoga je novi Konstantin utjelovljen u osobi aktualnoga američkoga predsjednika Donalda Trumpa. Džeba priznaje da se i ovim člankom daje prostora Church Militantu na hrvatskom govornom području, području na koje još nije potpuno zakoračio, ali on drži – potpuno opravdano po mom sudu – da je bitno da se izrekne jedan sud o sadržaju koji nam dolazi na toj platformi te koji dolazi sve više i sve češće i među hrvatske vjernike.

Church Militant – zašto i kako?

Sami naziv ovog medija – Church Militant – otkriva otprilike i sadržaj i stav i način rada. Džeba je dobro primijetio da je nedavni napad na biskupa Barrona, utemeljitelja i voditelja velikog medijskog projekta The Word on Fire – jednog od najmoćnijih instrumenata nove evangelizacije u Crkvi, otkrio Vorisa i ljude oko njega. Naime, proglasiti Roberta Barrona kukavicom uistinu je ni više ni manje nego kukavički. Biskup Barron je najprepoznatljivije lice apologetičke scene u SAD-u, čovjek koji je tumačio, branio i svjedočio katoličku vjeru na svim većim televizijama, društvenim mrežama i sl. Nedavno je tako bio gost osnivaču Facebooka Marku Zuckerbergu.

Ovih dana objavio je video, već sada pregledan gotovo milijun i pol puta, u kojem odgovara na napade i opovrgava argumente demokratske predstavnice u američkom kongresu Aleksandre Ocasio-Cortez upućene prema sv. Damjanu od Molokaia koja optužuje ovoga sveca da je bijeli supremacist. Sveti Damjan je pak svetac koji je umro služeći gubavce na otoku Molokaiju, jednome od otoka na Havajskome Otočju te se stoga njegov kip nalazi u zgradi američkoga Kongresa predstavljajući saveznu državu Havaji. Dakle, biskup Barron se trajno nalazi na vjetrometini mišljenja, uvijek iznova ulazeći u dijalog s onima koji Katoličku Crkvu ne samo ne prihvaćaju nego počesto i mrze. I to čini dosta dobro, dijaloški jasno, argumentirano i vjerno Tradiciji Crkve. Sve to Džeba je dobro primijetio.

Ipak, postoji jedna dimenzija u koju (možda i ciljano!) nije ulazio, a meni se čini vrlo važna. Otkud se Church Militant pojavio? Zašto se pojavio? Tko ga prati i financira?

Bez potrebe za ulaskom u ikakve teorije koje graniče sa zavjerom, vrlo je jednostavno: Church Militant je nastao iz reakcije običnoga vjerničkoga puka. Jednostavni vjernici, oni prosječni katolici koji prakticiraju svoju vjeru i na svaki način podupiru misiju Crkvu umorni su od načina kako se hijerarhijska Crkva odnosi(la) prema njima, njihovim vrijednostima, njihovome novcu i – ono najvažnije – prema nauku i obredu. U mome dekanatu u kojem trenutno služim, uz našu etničku crkvu, postoji samo još jedna crkva koja je redovitim nedjeljama puna. Crkva je to gdje se prema liturgiji odnosi s osobitim poštovanjem, gdje se disciplina obdržava i gdje se iznosi cjeloviti nauk Crkve. I u isto vrijeme to je Crkva koja je počesto pod paljbom od strane različitih crkvenih struktura.

Upravo tu i leži odgovor odakle, zašto i kako postoji Church Militant. Ovaj medij samo je reakcija na stanje opće Crkve, stanje koje u mnogočemu zbunjujuće i vrlo često frustrirajuće. Michael Voris prigovara biskupu Barronu da on i drugi biskupi nisu ustali dovoljno glasno u obranu kršćanskih simbola tijekom nedavnih društvenih nemira u Americi. I dok biskup Barron objašnjava da su po društvenim-laičkim pitanjima laici oni koji moraju braniti vjeru, ostaje Vorisov prigovor da su po nekim drugim društvenim pitanjima biskupi vrlo glasni kada se treba oduprijeti Vladi, bili federalnoj ili državnoj. Usred ovih nemira u kojima su obeščašćene brojne kršćanske svetinje ostaje kao drugačiji primjer reakcija nadbiskupa San Francisca mons. Salvatorea Cordileonea koji je na mjestu porušenog kipa sv. Junipera Serre molio čin egzorcizma.

Church Militant je nastao dakle kao reakcija na stanje Crkve. Voris i ostali lukavo, često i manipulirajući činjenicama, koriste slabosti koje su u velikom dijelu Crkve u Americi, osobito na najvišim razinama, postale i više nego očite: uzdrman nauk, upitna disciplina, nedostojan pristup svetoj liturgiji, odmak od tradicionalnih vrijednosti i prihvaćanje te promocija različitih ideologija i poluideologija, nedostatak misijskoga žara i želje za evangelizacijom te preveliki naglasak na angažman oko društvene pravde koji – odvojen od ovoga ostaloga – postaje projekt društvenog oslobođenja kojemu nije potreban Otkupitelj.  U svemu tome ih podržavaju ljudi koji su umorni od poluistina i frustrirani političkom korektnošću i koji posljedično u njihovome militantnome nastupu naziru djelić Istine. Ti ljudi su rođeni, odrasli i formirani u okruženju u kojem se uvijek podupiralo “naše“, pod time misleći na Crkvu, ili su pak novoobraćenici koji nikada nisu uspjeli onaj prvotni žar usmjeriti u redovitost crkvenog života te (p)ostaju vrlo često jednako militanti katolici kao što su bili militantni u protivljenju Crkvi prije svojega obraćenja.

Ipak, treba Vorisu i ekipi oko njega priznati jednu stvar, a to je da su učinili i ponešto dobra za Crkvu, osobito razotkrivajući različite afere i aferice koje bi prema dobro uštimanome modelu svake velike institucije (pa tako i Crkve) inače prošle po svoj prilici nepopraćene te se ni zlo koje sa sobom nose ne bi iskorijenilo. Na poseban način im treba priznati da su na svijetlo dana iznosili istinu o brojnim pojedincima i strukturama koji su sudjelovale u najmračnijem grijehu Crkve u Americi – brojnim pedofilskim aferama. Ipak, valja dodati da se ni tu nisu mogli otrgnuti od napasti da ponekad djeluju i manipulativno, vrlo često i konspirativno.

Srednji put kao rješenje?

Situacija u Crkvi izrazito je napeta i podjele su više nego očite. U kojem će smjeru sve ovo otići vrlo je teško predvidjeti. Jedni predviđaju da će se Crkva morati vratiti nekoliko koraka unatrag ukoliko ne želi svojevrsnu modernu šizmu. Drugi pak govore da Crkva mora još snažnije hrliti u tzv. progresivizam. Treći pak zazivaju srednji put kao svojevrsno rješenje. U tom smislu treba promatrati i izbor nadbiskupa iz Los Angelesa, mons. Josea Gomeza, koji je po društvenim pitanjima doživljavan više kao ljevičar, a po moralnim i doktrinarnim pak kao konzervativac, za predsjednika biskupske konferencije. Međutim, stanje se baš i ne smiruje, a podjele sve više rastu.

Tome ne pomažu ni društvene podjele koje su u SAD-u na svojevrsnom vrhuncu. I dok su se brojne protestantsko-evangeličke zajednice potpuno preobrazile u promotore nekih novih vrijednosti, jedan dio onih tradicionalističkih protestantskih puritanaca sada bi Katoličku Crkvu rado vidio kao saveznika u borbi za staru Ameriku, ali problem je što je Crkva u sebi različita. Tko, dakle, govori u ime Crkve u Americi? Kapucin mons. Chaput, umirovljeni nadbiskup Philadelphije, primjerice, ili isusovac James Martin? Službeno: obojica.

U vremenu koje je pred nama sve će manje biti prilika i mogućnosti za pronošenje vjerske poruke i poduke. Novca će biti sve manje za stare modele preživljavanja jer je katoličko stanovništvo sve starije i sve manje vjeruje u katolički sustav. Ovih dana je u Chicagu objavljeno da se nagodinu zatvara poznata katolička bolnica Mercy Hospital u kojoj su, između ostaloga, preminula i brojna moja braća hrvatski franjevci koji služiše naš iseljeni narod ovdje. Oni koji budu htjeli novac različitih udruga, asocijacija i zaklada, morat će odustati od brojnih svojih principa te će dinamikom odnosa prestati biti katolicima u sadržaju te to ostati samo nominalno, kao i toliki prije njih. Župa i katoličkih škola bit će sve manje, a militantnih sadržaja poput Vortexa sve više.

Crkva u Americi po mome sudu tek ulazi u vrijeme prave krize. Posljednjih 50 godina ona je preživljavala na iscrpljivanju zaliha koje su se nagomilale tijekom godina nekih starih modela življenja. Sada će za Crkvu nastupiti vrijeme velike suše, gdje će ona morati ponovno otkriti gdje je Izvor Života i tko je Izvor snage. Raduju zato već sada neki znakovi obnove koje, siguran sam, Gospodin daje kao tragove nade. Na osobit način tu mislim na kvalitetu, nipošto ne na kvantitetu, svećeničkih zvanja. Zatim, na činjenicu da – dok nestaju neke stare družbe – Bog obnavlja neke druge ili pak podiže neke nove redovničke zajednice s osobitom misijom obnove ljubavi prema Svetome i Vječnome. I konačno: na sve veći, dublji i vjerodostojniji broj vjernika laika koji djeluju poput požara svjedočenja u onim sredinama gdje žive. Nema sumnje da će to obnovljeno lice Crkve znati artikulirati sve važne teme – katoličke, američke i opće civilizacijske: pravo na život, pravo na slobodu vjerovanja i govorenja, pravo na slobodu posjedovanja i odlučivanja itd. U tom smislu valja kazati da Crkva u Americi nipošto nije poražena te, za razliku od Zapadne Europe, ima snagu i potencijal obnove.

Konačno, Crkvu ni duše vjernika ni u vječnosti ni ovdje na zemlji neće spasiti nikakav srednji put, nikakav politički mesija, bez obzira kako se on zvao, bez obzira iz koje zemlje ili političke opcije dolazio. Crkva ima samo jednoga Spasitelja, u samo Jednome je ‘izvor životni, i samo u Njegovoj Svjetlosti i mi svjetlost vidimo’. Prije nekoliko godina, dok se obilježavalo 100 godina od Gospinih ukazanja u Fatimi, tisuće i tisuće vjernika, mahom mladih, svakoga su 13. u mjesecu, od svibnja do listopada, koračali ulicama Chicaga, sljedeći Majku Božju i moleći se njoj. Ove godine i mi Hrvati po 115. put ovdje u Chicagu slavimo Gospu Sinjsku, našu Zaštitnicu i Najvjerniju Odvjetnicu. Unatoč pandemiji i brojnim restriktivnim mjerama, mi nećemo propustiti pronijeti njezin mili Lik ulicama našega susjedstva. To je snaga Crkve u Americi. Uključujući sve ono najbolje što različite grupe, narodi, karizme i pojedinci doprinose ukupnom životu Crkve, čvrsto vjerujem da će i njeno hodočašće završiti u vječnosti s Gospodinom.

Vrijeme koje dolazi bit će vrijeme s manje ljudi, ali, nadam, se s više vjere; s manje sredstava, ali, molim se, s više žara; s manje utjecaja, ali, vjerujem, s više one moći i snage koja je od Neba.

www.medjugorje-news.com/bitno.net