Gospina poruka: “Ako budete žarko molili, tada Crkva neće biti proganjana…”
Barbara Samulowska pitala je: „Tko si?“ Gospina poruka je glasila: „Ja sam Djevica Marija, Bezgrješno začeta.“ A 1. kolovoza Barbara je pitala: „Hoće li župe dobiti svećenike?“ Odgovor je bio: „Ako budete žarko molili, tada Crkva ne će biti proganjana, čak će župe bez svećenika dobiti svećenike.“
Poljska je srednjoeuropska država. Graniči s Njemačkom na zapadu, Češkom na jugozapadu, Slovačkom na jugu, Ukrajinom na jugoistoku, Bjelorusijom na istoku, Litvom na sjeveroistoku te Rusijom (tj. ruskim teritorijem Kalinjingradska oblast) i Baltičkim morem na sjeveru.
Poljsko zlatno doba je 16. st., kad se Poljska ujedinila s Litvom i pod dinastijom Jagelovića bila jedna od glavnih europskih sila. Dinastija je propala 1572., a Poljska je ušla u dugo razdoblje ratova, rasula i opadanja moći. Kao neovisna država, ova je zemlja ponovno uspostavljena tek nakon Prvoga svjetskog rata, a godine 1939. podijeljena je između Njemačke i Sovjetskog Saveza. Nakon Drugoga svjetskog rata Poljska je dobila nova područja na zapadu, ali je izgubila dvostruko veća na istoku.
Do konca osamdesetih godina prošloga stoljeća bila je dio komunističkoga Istočnog bloka pod kontrolom Sovjetskog Saveza. Tada je krenuo pokret „Solidarnost“, koji je pobijedio na parlamentarnim izborima godine 1989. i uvedena je demokracija.
Poljska ima 38,5 milijuna stanovnika. Poljaci čine 98 posto, a glavne su manjine Nijemci, Ukrajinci i Bjelorusi. Većina Poljaka (95 posto) su katolici, a 75 posto se računa kao aktivni katolici. Pet posto stanovništva su uglavnom pravoslavni i protestanti. Službeni jezik je poljski.
Poljska je darovala Crkvi Karola Wojtylu, budućeg papu Ivana Pavla II. (uskoro blaženika!), koji je poslije 456 godina prvi papa netalijan. Njegovo papinsko geslo bijaše: Totus tuus – Posve Tvoj, što će reći da je bio veliki Marijin štovatelj. Tijekom dugogodišnjeg pontifikata to je i dokazao.
Zašto ovaj uvod? U ovom izvješću riječ je o dvjema poljskim djevojčicama: trinaestogodišnjoj Justini Szafrynskoj i dvanaestogodišnjoj Barbari Samulowskoj, kojima se 27. lipnja 1877. ukazala Gospa. Gospa je govorila poljskim, tada zabranjenim jezikom. Bilo je to vrijeme germanizacije koju je provodio Kulturkampf (borba protiv religije). Gospa se predstavila kao Bezgrješna i tražila je da se moli krunica.
Najavila je svršetak progona kojima su zbog svoje vjere bili izloženi Poljaci. Gospa je 8. rujna 1877. blagoslovila izvor koji se nalazio blizu stabla (javora) ukazanja, jamčeći vodi ozdravljujuću moć. Osim navedenih djevojčica, Gospu su vidjele i Elizabeta Wiecorek (23) i Elizabeta Bilitewska (45). Gospina poruka. Bilo je ukupno 160 ukazanja. Kako to redovito biva, vjernici su počeli dolaziti, a mjesne su vlasti uzalud pokušavale spriječiti hodočašća. Župnika su kažnjavali financijski i zatvorom, a hodočašća su bivala još brojnija. Biskup je dopustio štovanje i ustanovio komisiju, koja pak nije donijela konačnu odluku. Godine 1970. na mjestu ukazanja sagrađena je crkva, a ukazanja je, stotinu godina poslije, 11. rujna 1977., priznao tadašnji kardinal Karol Wojtyla. Vidjelice Justina i Barbara postale su redovnice zajednice Kćeri Ljubavi.
Božja služavka s. Barbara Samulowska. Drugog veljače 2005. nadbiskup Edmondo Michele Pisczez uspostavio je u bazilici Blažene Djevice Marije u Gietrzwaldu dijecezanski sud za proglašenje blaženom s. Barbare Samulowske, koja je 1877. sa svojom prijateljicom Justinom vidjela Gospu pred tom bazilikom. Gietrzwald se nalazi u pokrajini Warmiji-Masuriji, veoma bogatoj povijesnim i kulturnim spomenicima i prirodnim ljepotama. U vrijeme ukazanja, područje je bilo pod pruskom vlašću, što su Poljaci katolici itekako osjećali. Godine 1873., četiri godine prije ukazanja, u vrijeme Kulturkampfa, bio je zabranjen poljski jezik u svim školama Warmije. Gospina poruka. Također su bile zabranjene sve vjerske i redovničke zajednice osim zajednice Kćeri Ljubavi, koja se brinula o bolesnicima. U tim teškim vremenima, vjernici Gietrzwalda potajno su se okupljali u crkvi oko stare slike – Majke Božje s Djetetom Isusom.
Upravo u takvim okolnostima ukazala se Gospa u Gietrzwaldu. Mjesni župnik, Augustin Weichsel (1830. – 1909.), Nijemac, od početka je bio uvjeren u istinitost ukazanja. I crkvene vlasti nisu oklijevale pozitivno se očitovati o ukazanjima. Obje su vidjelice rođene u Woryty, selu samo nekoliko kilometara od Gietrzwalda. U toj se župi vjerni puk okupljao u prigodi svakoga važnog događaja. Justina Szafrynska rodila se 1864., a Barbara Samulowska 1865. godine.
Najprije neobičan sjaj. Upravo poslije vjeronaučnog ispita za prvu pričest, Justina je 27. lipnja 1877. vidjela Gospu iznad stabla koje se nalazilo poviše župne crkve, blizu jednoga izvora. Djevojčica je vidjela najprije neobičan sjaj, a potom se pojavila Gospa obučena u bijelo. Od 30. lipnja i Barbara s Justinom vidi Gospu. Ukazanja su bila svakodnevna i trajala su sve do 16. rujna 1877. godine. Katoličko pučanstvo toga kraja, duboko ganuto događanjima, prihvatilo je ukazanja kao izvanredni Gospin dar svom patničkom narodu da ustraje u vjeri koja je bila žestoko proganjana. Djevojčice su od početka bile uvjerene da je riječ o Gospi i u ime sviju postavljale su pitanja.
Kod prvog ukazanja Justina je pitala: “Što želiš, Majko Božja?” Gospina poruka je glasila: “Želim da svaki dan molite krunicu.” Barbara Samulowska pitala je: “Tko si?” Gospa je odgovorila: “Ja sam Djevica Marija, Bezgrješno začeta.” A 1. kolovoza pitala je Barbara: “Hoće li župe dobiti svećenike?” i dobila je odgovor a Gospina poruka je glasila: “Ako budete žarko molili, tada Crkva neće biti proganjana, čak će župe bez svećenika dobiti svećenike.” A 11. kolovoza pita Barbara: “Hoće li Crkva u Poljskoj dobiti slobodu?” Gospa je jednostavno rekla: “Da.”
I vjernici su preko vidjelica postavljali mnoga pitanja. Gospina poruka je skoro uvijek bila: “Molite krunicu.” Barbara Samulowska 3. rujna pita Gospu što želi od župnika u Gietrzwaldu i dobiva odgovor: “Tražim da me uvijek zaziva, uvijek sam mu bila zaštita i to ću biti do kraja.” Gospa je vidjelicama 8. rujna rekla: “Ne žalostite se, jer ću uvijek biti s vama.”, glasila je Gospina poruka.
Na dan posljednjeg ukazanja, 16. rujna, okupilo se mnoštvo vjernika. Gospa je blagoslovila izvor na livadi i ponovila narodu: “Molite krunicu.” Komisija koju je ustanovio biskup iz Warmije već je 1. rujna potvrdila: “Došli smo do zaključka da ukazanja u Gietrzwaldu imaju istinit i realan temelj.”, glasila je poruka komisije.
Ukazanja su dobro primljena diljem Poljske, Europe i dalje pa se 1877., na blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije (Male Gospe) u Gietrzwaldu okupilo oko 50.000 hodočasnika. Idućih godina broj se povećavao, a 1879. bilo ih je preko 70.000. Neki su došli čak iz Litve i Rusije. Brojke su velike s obzirom na vrijeme (pruska okupacija!) i položaj mjesta.
Godine 1977., na stotu obljetnicu ukazanja, Mariološki kongres održavao se u isto vrijeme u Gietrzwaldu i Olsztynu. Bila je razmatrana tema o ukazanjima. Na kongresu su sudjelovali kardinal S. Wyszynski, primas Poljske, i kardinal Karol Wojtyla. Njihova nazočnost i njihova riječ pomogla je da se istakne stvarnost i značenje samih ukazanja. Tim više što je Ivan Pavao II. na to podsjetio kao papa na svom četvrtom pastoralnom posjetu Poljskoj. Na 6. lipnja 1991. u Olsztynu je održao homiliju punu povijesnih i religioznih uspomena o „svetoj Warmiji“. Spomenuo je na poseban način mjesta u kojima se časti Gospa, na prvome mjestu Gietrzwald.
Odobreno štovanje
Na 11. rujna 1977., biskup Warmije Jozef Drzazga odobrio je štovanje Majke Božje u Gietrzwaldu dekretom koji završava: „Potvrđujemo štovanje ukazanja Majke Božje u Gietrzwaldu koje se ne protivi vjeri ni kršćanskom ćudoređu…“ glasila je poruka biskupa.
Na zahtjev biskupa Filipa Krementza, delegati komisije ispitali su djevojčice. Da bi ih sačuvali od radoznalih ljudi i da se ne bi dogovarale što će govoriti, poslali su ih u različite obitelji, u dva različita kraja. Barbaru je biskupska komisija ispitala 24. kolovoza. Članovi komisije bili su ganuti njezinim iskrenim, jednostavnim i poniznim stavom. Časne su sestre morale, po naredbi pruske vlasti, premjestiti djevojčice u Chelmno. Zatim su bile poslane u Pelplin, u jedan ženski zavod u kojemu su mogle nastaviti osnovnu školu.
Poslije su djevojčice odlučile ući u zajednicu Kćeri Ljubavi te su poslane u Matičnu kuću u Parizu, kamo su stigle 19. siječnja 1884. godine. Upraviteljica se o Barbarinu duhovnom životu i ponašanju pohvalno izrazila i zapisala kako je Barbara (redovničko ime Stanislava) živjela i molila na onim mjestima gdje je sv. Katarina Laboure imala ukazanje o Čudotvornoj medaljici.
Poslije položenih prvih zavjeta, 2. veljače 1889., s. Stanislava ostade 11 godina u Parizu i napokon, na izričitu njezinu želju, bi poslana u misije u Guatemalu.
Posvetila se odgoju
Zbog prijašnjih zakona protiv Crkve i redovničkih zajednica, u Guatemali su mogle djelovati samo Kćeri Ljubavi sv. Vinka Paulskog. Nakon kratkog boravka u Guatemali, s. Stanislava je imenovana upraviteljicom sjemeništa. Marno se posvetila duhovnom odgoju mladih sjemeništaraca. Zbog njezina lošega zdravlja bila je poslana u Antigu kao poglavarica gradske bolnice. Ovdje je pokazala svu svoju odanost siromasima. Odatle je poslana u bolnicu Quezaltenango.
Bolničko osoblje, iz straha da je ne izgubi i misleći da će je tako zadržati, napisalo je u izvješću novoj bolnici kako je sestra krivotvorila račune. Sestru su u novoj sredini primili s nepovjerenjem. Ali njezina strpljivost i poniznost polako uvjeriše bolničko osoblje u njezinu nevinost. Zatim je postavljena za poglavaricu središnje gradske bolnice Guatemale. Tamo je došla malo prije strašnog potresa na Božić 1917., u kojem je grad potpuno porušen. God. 1919. s. Stanislava imenovana je i asistenticom, to jest zamjenicom zaduženom za odgoj mladih sestara.
Godine 1923. otputovala je i drugi put u Pariz, a odatle je poslana u Chelmno da prati jednu bolesnu sestru. Vratila se u domovinu poslije 40 godina. Ali strah od reakcije pruske vlasti, koja nije prestala tražiti izlike da napadne katoličko pučanstvo, spriječio ju je da posjeti svoj kraj i mjesto ukazanja. No buduća su istraživanja potvrdila da se iza toga vjerojatno skrivala želeći izbjeći slavu. Tako je činila i s. Katarina Laboure, koja je najstrože sačuvala svoju tajnu. Vrativši se u Guatemalu nastavila je posao koji je uvijek radila.
Epizode o strogo čuvanoj tajni
Epizode o strogo čuvanoj tajni tako su brojne. Neka časna sestra, da bi utješila kandidaticu kojoj se bilo teško odvojiti od roditelja, rekla je: „Hrabro, gospođice, ne plači, bit ćeš veoma sretna kad susretneš našu asistenticu, koju svi smatraju sveticom, jer kad je bila djevojčica u Poljskoj, imala je povlasticu vidjeti Gospu.“ Poslije je kandidatica, kad se susrela sa s. Stanislavom, pričala kako je bila dirnuta i privučena njezinom jednostavnošću i kako ju je pitala: „Je li istina da ste, kad ste bili djevojčica, vidjeli Gospu?“ Odgovor je bio jednostavan: „O, kako ste vi, gospodična, znatiželjni?“
S. Stanislava se, poslije kratkog boravka u gradskom sirotištu, vratila u gradsku bolnicu. Ondje, poslije snažnog svjedočenja svetosti i ljubavi i žrtvujući se za bolesne i siromašne, preminu u Gospodinu 6. prosinca 1950., u 85. godini života, 66. redovništva i 54. misijskog rada u Guatemali. Pokrivač mrtvačkog odra bio je bijelo-nebeske boje – Bezgrješne.
