Fra Željko Barbarić: Djevojka koja pati od shizofrenije naučila me….
Djevojka je govorila o svojim halucinacijama. Njezina stalna pratnja u vidu halucinacije bio je – klaun. Govorila je o tom klaunu kao o stvarnom biću. U jednom trenutku rekla je pred okupljenim mnoštvom da ona i u tom trenutku vidi klauna kako sjedi. Pokazala je i na mjesto gdje sjedi. U dvorani je bilo valjda 300-400 ljudi
- Kako je sv. Padre Pio prorekao skoro vrijeme smrti moga oca
- Zapanjujuća poljska kapela sv. Kinge, najveća podzemna crkva na svijetu napravljena je od soli
- Je li Isus odbio da ga se nazove kraljem?
- Je li Isus također Kralj svih planeta i galaksija svemira?
- Ovo je 7 navika svetih ljudi
Za vrijeme mog studija terapeutskog savjetovanja u Americi proučavali smo, između ostaloga, i audio-vizualne halucinacije kao simptome koji se pojavljuju kod određenih psihičkih poremećaja. Shizofrenija je bila jedan od tih poremećaja o kojima smo učili, razgovarali, slušali…
Tako smo jedne prilike zajedno pogledali video o djevojci koja je imala shizofreniju. Ona je rado govorila o svojoj dijagnozi pred drugima te tako podizala svijest o ljudima koji se bore i žive sa shizofrenijom. Nažalost, shizofrenija je samo jedna od bolesti koje izazivaju strah, nepovjerenje i odmak društva od onih kojima dijagnoza nije samo zapis u njihovom medicinskom kartonu. Nažalost, ponavljam, dijagnoza je često i stigma. Obilježje koje ne samo da izdvaja jedne ljude od drugih, nego ih i – razdvaja. Nažalost…
Ta djevojka je, međutim, hrabro govorila o svojoj borbi i sa sobom i sa sustavom i sa svojom okolinom. Govorila je o svojim halucinacijama. Njezina stalna pratnja u vidu halucinacije bio je – klaun. Govorila je o tom klaunu kao o stvarnom biću. U jednom trenutku rekla je pred okupljenim mnoštvom da ona i u tom trenutku vidi klauna kako sjedi. Pokazala je i na mjesto gdje on sjedi. U dvorani je bilo valjda 300-400 ljudi.
Govorila je dalje o tom klaunu koji je prati u stopu. Govorila je kako je naučila živjeti s njim. Sa svojom konstantnom pratnjom. Lijekovi nisu mogli neutralizirati njezine halucinacije. Ali ona je uvidjela da je njezina halucinacija – halucinacija. Da je taj klaun nestvaran, ali da je njezin problem stvaran.
Padala mi je ta djevojka ovih dana više puta na pamet. Spominjao sam tu djevojku u raznim razgovorima kao primjer osobe koja se ne može riješiti svoga problema kao one prašine koju stresemo s nogu ili kao stare dunje s ormara. Spominjao sam tu djevojku kao primjer osobe koja je naučila živjeti sa svojim problemom. Ne bježati od svoga problema. Ne pretvarati se da problem nije tu.
Vjerujem da svaki čovjek ima nekakav problem, nekakvu smetnju, nedostatak, ili možda neki teret i prljavštinu, mrlju na životu koje bi se najradije htio riješiti. I vjerujem da svaki čovjek doživljava i proživljava određenu razinu frustracije zato što mu to nikako ne ide. Tim više ako čovjek vidi da bi mu bilo puno bolje, lakše, zdravije, možda i normalnije živjeti bez tog problema. Bez te mrlje. Bez te sjene. Bez tih vjernih, napornih i mučnih pratitelja.
Vjerujem isto tako da se svaki čovjek u određenoj mjeri muči s onim stvarima koje su izvan njegove/njezine kontrole. I koliko se samo frustracije rodi dok pokušavam kontrolirati ono što je izvan moje moći. Ono što ne mogu kontrolirati. Ono što me nadilazi. Ono što nadilazi moju snagu.
Djevojka o kojoj sam govorio trajno me podsjeća na nešto što se zove privikavanje. Privikavanje u ovom slučaju kao proces koji traje dokle god je čovjek živ. Privikavanje na ono što ne mogu promijeniti. Na ono što ne mogu kontrolirati. Na ono na što ne mogu utjecati. Privikavanje u ovom slučaju ne kao odustajanje, predaja ili klonulost. Radije privikavanje kao učenje o sebi. Učenje o tome tko sam i kakav sam. Učenje kako živjeti sa samim sobom.
bitno.net
