FRA PETAR LJUBIČIĆ: Ovo je najsnažnija molitva

FRA PETAR LJUBIČIĆ: Ovo je najsnažnija molitva Vidjevši kako Isus moli, jedan od njegovih učenika zamoli ga: “Gospodine, nauči nas moliti kao što je Ivan naučio svoje učenike!” Nato Gospodin izgovori molitvu koja se otad ponavlja milijarde puta, na milijune usta: molitvu “Oče naš”. 

Prva je to molitva koju smo naučili, zadnja koju ćemo možda zaboraviti; veličanstvena, najljepša, božanski jasna i jednostavna a istodobno najdublja, božanski bogata mislima, sadržajem. To je Evanđelje u nekoliko redaka, kažu sveci.

Nažalost zaboravili smo njeno unutarnje bogatstvo i snagu. Za mnoge je ova molitva postala premalo shvatljiva, od mnogih neshvaćena, iako je jednostavna kao svaka istina, jasna kao sve božansko. Stoga je veoma potrebno da upoznamo izbliza i dublje što molimo svaki dan, onda nam “Oče naš” neće biti dosadno ponavljati.

Očenaš nazivamo Gospodnjom molitvom, jer nam ju je sam Gospodin darovao. Očenaš je zaista božanska molitva, jer ju nas je naučio sam Isus. Isus moli s nama i mi s Njim. Očenaš je sažetak evanđelja, sažetak Isusova života. On je i program našega života jer sve su vrijednosti za koje molimo u Očenašu vrijednosti koje su u temelju kraljevstva Božjega, koje su program i sadržaj našega života.

Isus nas uči da je naš Bog dobar i milosrdni Otac koji nas neizmjerno voli. On nas je iz ljubavi pozvao u život. Htio je svakoga od nas i čudesno nas voli. Zato od nas ima pravo tražiti živu vjeru, potpuno predanje i povjerenje da nas on voli, da nas ljubi, da nam želi sve najbolje, da nas želi učiniti sretnima. Velika je stvar znati to prihvatiti.

Želi da ga nazivamo Ocem, da blagoslivljemo njegovo ime, da zaželimo njegovo kraljevstvo i tražimo njegovu volju i da od njega tražimo život. Zatim nas uči da zamolimo Oca da nam oprosti, da se s njime pomirimo i omogućimo mu da nam ponovno postane izvor našega života.

Ne zaboravimo: Isus ne kaže ovo molite, nego ovako molite (usp. Mt 6,9). I izmolio je Očenaš.
Isus nam je s molitvom Očenaša dao jasan odgovor na pitanje kako bi trebalo moliti. Tu je osnovni uzorak svake kršćanske molitve. Svaka bi naša molitva trebala biti po uzoru na Očenaš. Tek tada molimo kako Isus želi.

Važno je moliti je srcem i s ljubavlju. Molimo li je samo ustima, bez srca, bez ljubavi, pogađa nas Isusova riječ da molimo nabrajajući mnogo molitava, blebećući. Nećemo biti uslišani zbog mnogo riječi, nego zbog istinskoga vapaja iz svega srca.

Molitva bi uvijek trebala biti ugodan razgovor s Bogom. Molitva nam pomaže da se susretnemo s Bogom kako bismo s njime razgovarali. Molitva je gledanje Boga u lice, slušanje njegovih riječi i odgovaranje na njegove upite.

Molitva je dakle komuniciranje s Bogom. U molitvi je Bog prisutan mi smo prisutni. Zato je molitva spajanje neba sa zemljom. To je prijateljevanje čovjeka s Bogom. Ona je silaženje neba na zemlju, ili podizanje zemlje prema nebu. Molitva je stoga Božji dar čovjeku.

Bog je čovjeka iz ljubavi stvorio, a kada je čovjek od njega otpao i postao nesposoban za komunikaciju s njim, te zbog toga bio predan smrti, Bog je u svojoj dobroti sišao čovjeku, javio mu se i s njim započeo razgovor.
Molitva je dakle Božje darivanje čovjeku, Božja inicijativa da čovjeka spasi od smrti. Budući da se u molitvi i po molitvi Bog daruje čovjeku, možemo reći da je molitva velika kao sam Bog. Ili drukčije, da je čovjek najveći u molitvi.

Zato molitva može preobraziti zemlju, sve ljude i svakoga čovjeka; može zaustavljati ratove, čovjeka grješnika pretvoriti u pravednika, bolesna u zdrava, nesretna u sretna, smrtna u besmrtna, propala u spašena.

Poznato nam je kako je vjera čin povjerenja i potpunoga predanja Bogu. To je milost koja nam kaže da Bog jest, da se brine za nas, da je poslao svoga Sina za naše spasenje. Živa vjera znači odazvati se svjesno Bogu. On je naš Stvoritelj i dobri Otac.
Vjerovati znači odazvati se Bogu i reći: evo me, tu sam! Slušam Tvoju riječ. Daruj mi milost da Tvoja riječ odjekne u mom srcu i potrese moje cijelo biće, kako bi je mogao slijediti. Neka mi postane putokaz života.

Vjera je hod s Bogom. Kad smo Boga iskusili i Njemu se odazvali, povjeravamo se posve i živimo s Njim. Na taj način vjera sama po sebi prerasta u molitvu. Tek kad vjera prijeđe u molitvu, kad se uspostavi nutarnji razgovor s Bogom, u čovjeku se otvara pravo svjetlo vjere, moć nade i žar ljubavi. Tako vjerovati znači ujedno i moliti.

Isus nas uči jednostavnoj svakodnevnoj molitvi koja ima prerasti u svekoliki život. Jednostavno stanimo pred Boga sa sinovskim pouzdanjem. Zatražimo sve što nam treba – svaki dan! Cijeli svoj život uključimo, ali nemojmo ništa tražiti samo za sebe, a da nismo istodobno spremni to dijeliti s drugima. U toj molitvi molimo za sve i ono što nam pomaže da budemo svi braća i sestre, radosni i sretni… Moleći i živeći za druge postajemo i sami sretni i blaženi.

Očenaš je kratka, laka, jednostavna i božanski lijepa molitva koju je Isus naučio svoje učenike (Lk 11, 1-4; Mt 6, 9-15). U njoj je sadržano sve što imamo Bogu reći, od njega tražiti. To je kratak sadržaj sve vjere (sv. Jeronim).

Bog je otac – naš otac, veliki tata. To je otkriće Isusovo, najveće što je o Bogu objavio Bogočovjek Isus Krist. On je prije svega srce, ljubav, dobrota, samilost, praštanje – Otac. Zato smijemo doći k njemu makar bili i grješna, nezahvalna, zločesta djeca… Bog je naš Otac, a mi svi njegova djeca – braća i sestre.

Kada molimo “Oče naš, koji jesi na nebesima”, to znači da je Bog savršeno duhovno biće i posvuda – svugdje, ili bolje rečeno sve je u njemu. Bog je najsavršenije biće. Stvoritelj neba i zemlje. Sve najplemenitije, najsavršenije, najuzvišenije, najotmjenije, najčudesnije, najbolje, prepuno sućuti, dobrote, ljubavi, milosrđa, vjernosti, pravde, jakosti, velikodušnosti i radosti – to je Bog.

“Sveti se ime tvoje!” – Prva molba: Bog je skup savršenosti, sama svetost i izvor svetosti. Dužnost je nas, njegove djece, da se poklonimo njegovu imenu, njegovu svetom biću; da slavimo Oca riječima i životom; da budemo sveti jer je on svet.

Kad molimo: “Dođi kraljevstvo tvoje!” izražavamo žarku želju da ono osvoji sav svijet, svako srce; da Bog zauzme svijet, svaku dušu … Kraljevstvo je Božje došlo s Isusom Kristom ili, bolje, ono je Isus Krist među nama. S njegovim propovijedanjem o kraljevstvu nebeskom počinje novi plan odnosa Boga i ljudske povijesti. “Kraljevstvo je Božje … pravednost, mir i radost u Duhu Svetome!” (Rim 14,17). To je kraljevstvo istine i života, svetosti i milosti, pravde, ljubavi i mira. U kraljevstvo se ulazi po nutarnjem obraćenju, po vjeri i krštenju.

“Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji… vrlo je važna molba. Znati što je volja Božja i svakoga trenutka je u životu vršiti ne znači ništa drugo doli biti siguran da se nalaziš na putu svetosti, do konačnoga postizanja vječne sreće u raju.
Volja je našega Oca: “da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine” (1Tim 2,3-4). Volja je Božja “da ljubimo jedni druge, kao što je on nas ljubio!” (Iv 13,34). Božja je volja u tome da se čovjek otvori ljubavi, da dopusti da ga Bog voli. On nas neizmjerno voli kao svoju najdražu djecu. Od vječnosti je na nas mislio. Božja je volja da postojimo i da ove retke čitamo, da razmišljamo i da se pitamo što je volja Božja. Pod Božjom voljom podrazumijevamo Božju vječnu odluku, naum njegova srca i njego-va uma o svijetu i o nama. Božja je volja plan koji Bog ima sa svijetom! Božja je volja plan spasenja za čovječanstvo. Cilj svake Božje odluke, svake Božje zapovijedi – cilj Božje volje jest vrhunsko dobro koje čovjek može postići. Volja Božja je svaki od nas. I naša savjest je volja Božja…”Dopustiti Bogu da te voli, vrhunski je ulaz u Božju volju. Dopustiti Bogu da te usreći, dopustiti Bogu da te vodi, dopustiti Bogu da te uzme u naručje, da te čuva i štiti – to je Božja volja… Nema ljepše ni savršenije molitve od te: budi volja tvoja! Tako bi trebala počinjati i završavati svaka naša molitva. Ako molimo kako nas Isus uči, svaka je molitva uslišana.

Molba za “Kruh naš svagdanji…” znači molitvu za Božju prisutnost, jer jedino Božja prisutnost daje trajnost tijelu i duši. Stoga je molitva za kruh svagdanji zapravo molitva da Bog bude kruh od kojega živimo. To je, na neki način, nastavak molitve za kraljev-stvo Božje i za volju Božju. Mnogi danas gladuju. Svaki dan umire od gladi 20.000 ljudi, svake minute 12. Radimo i u zahvalnosti mislimo na one koji su potrebni naše ljubavi.

“Oprosti nam duge naše kako i mi opraštamo dužnicima našim…” vrlo je važna molba. Veliko je djelo moliti za oproštenje i praštati. Tko nije svjestan svoga grijeha, ne zna moliti za oproštenje, nije sposoban praštati. I obrnuto, tko nije naučio opraštati, ne zna moliti za oproštenje. Zajedno idu opraštanje i traženje oproštenja; moliti da nam se oproste dugovi i drugima praštati dugove. Mi smo vječni dužnici. Vrijeđamo Tebe, Bože, i vrijeđamo se međusobno; ti opraštaš lako i često – mi teško i rijetko. Križaj, oprosti svima sve, kako bi i mi mogli opraštiti svima, tako i Ti nama.

“I ne uvedi nas u napast!” – Bolje je reći: Nemoj, Bože, dopustiti da padnemo u napast! Moleći ovako, svojom molitvom Boga podsjećamo da bude uz nas i da nas čuva kako ne bismo pali i bili uvedeni u zlo. Naš je život prepun kušnja. Kušnja je trpljenje i nevolja u kojoj se nalazimo, ono što nam nanosi bol i patnju. Sveto pismo kaže da je čovjekov život velika borba. U kušnji možemo postati sveti ili se protiv Boga okrenuti. Recimo, bolest može biti blagoslov, dovesti do mističnih doživljaja Boga, ali istodobno može i odvesti od Boga, u sumnju da nas Bog ljubi.

“Nego izbavi nas od zla!” – Izbavi nas od zla zadnja je molba Očenaša. To je žarki vapaj i molitva Bogu da nas izvuče iz zla i tako spasi. Zlo od kojega nas Bog treba izbaviti jest grijeh. To je temeljno zlo. Ono nas odvaja od Boga i stoga od svakoga dobra.
Izbavi nas od zla, želi nam reći da već jesmo u zlu. Nas treba izbaviti. Nismo samo napastovani na zlo, nego se već nalazimo u zlu. Zato molimo da nas Bog oslobodi od svih zala koja muče čovječanstvo. Da dođemo u sretnu vječnost gdje će biti vječna radost i mir, potrebno je čuvati se svakoga grijeha, pobijediti svaku napast i ostati vjeran Bogu. Neka nam Gospodin u tome pomogne.  

– “Amen” – Neka bude sve onako što i kako molimo! Molimo sabrano, pobožno i ponizno, predano i pouzdano, postojano i ustrajno! – poruka je današnjega evanđelja.

“Sveti je Bernard bio nazočan na noćnom moljenju časoslova u koru. Pokraj svakoga redovnika opazi anđela s papirom i perom. Neki su pisali zlatnim, neki srebrnim, neki crnilom, a neki nikakvim slovima. Bi mu objavljeno: „Kojima upisuju zlatnim slovima, takvi su žarki u molitvi; kojima upisuju srebrnim, takvi su manje žarki; kojima upisuju crnim, takvi su bez žara; kojima ne upisuju nikakvim, takvi uopće ne mole!”

Sabranost u molitvi

Sveti Bernard se uvijek trudio da u molitvi bude sabran, također u čitanju, razmatranju i propovijedanju. Uza sav trud, priznao je kako nikada nije mogao sabrano izmoliti jednu Zdravomariju. Vjerojatno je mislio na idealnu sabranost, potpuno i posvemašnje predanje, uronjenost u onaj ocean Božje ljubavi. Išao je jednom zgodom s jednim seljakom na konju. On se, kao veliki asket, žalio kako je nekada u molitvi rastresen i ne uspijeva se sabrati. Međutim, seljak mu se hvalio, s malo poniznosti i iskrenosti, kako je veoma pribran i iskren u molitvi. Dobroćudno mu uzvrati Bernard: “Želim te iskušati, da vidim je li istina to što govoriš? Ostavljam te nekoliko trenutaka samoga. S najvećom pozornošću izmoli Očenaš. Ako ga uspiješ izmoliti bez ikakva lutanja u mislima, darovat ću ti ovoga konja. Ali moraš biti iskren.

Seljak, sretan, prihvati kušnju i obeća iskrenost. Već je bio siguran lako je gospodar svečeva konja. Odmakne se malo u stranu i počne moliti Očenaš. Nije još stigao ni do polovice, kad ga jedna misao obuze: Ako će mu svetac dati konja, onda je valjda i sedlo njegovo. Vrati se k svecu, ispovjedi mu svoju rastresenost i nauči kako treba biti manje hvalisav i manje siguran u sebe. (Život svetaca).

www.medjugorje-news.com / rastimougospodinu.com