Fra Mate Tadić: Bio sam otpisan ali Bog me spasio
Fra Mate je o svojem duhovnom pozivu i formaciji rekao da je “već od završetka osnovne i srednje škole imao sam želju za pozivom. Tako da sam nakon srednje škole 1992. godine u listopadu ušao u postulaturu na Humcu kod Ljubuškog. To je vrijeme od godinu dana upoznavanja franjevačkog života i povijesti reda.
Potom, 1994. odlazak u Zagreb na Filozofsko-teološki studij 5 godina. Šestu godinu sam bio dijelom u Zagrebu, dijelom u Engleskoj. Polagao sam svečane zavjete 1999. i iste godine zarežen sam za đakona, a 2000. zaređena sam za svećenika u Zagrebačkoj katedrali rukama kardinala Bozanića.
Za fra Matu je to bio kraj jednog puta i početak novih izazova. Nakon toga, poglavari su mu dali službu u Posušju, a o svojim iskustvima pastoralnog rada progovorio je u nastavku.
“Bilo je to lijepo vrijeme. Kako se kaže: “Prva služba prva ljubav”. Imao sam rad u središnjoj školi sa osnovnoškolcima i srednjoškolskom djecom. Rad s ministrantima i odraslima u molitveno-meditativnoj grupi “Molitva i Riječ”. Lijepo mi je to iskustvo iz toga vremena, osobito rad sa skupinama. Lijepo je raditi i kao vjeroučitelj u školi i u župi. Lijepo mi je bilo raditi s djecom, čitačima, odlazak na izlete i susrete, dok me zamarala administracija.
Lijepa iskustva na početku svog svećeničkog poziva naglo je zamijenila bolest iz koje je fra Mate izašao kao duhovni pobjednik.
“Da, bilo je to teško vrijeme. Bio je to lipanj 2006. Navečer sam dobio temperaturu i o tome sam obavijestio župnika. Toga dana mogu reći, da je nastao moj križni put. Najveći je problem bila dijagnostika. Nisu znali o čemu se radi. Mislili su da je to upala pluća i to liječili. Pošto je temperatura dosezala i do 41 stupnja, što mi predstavlja najmučnije prisjećanje iz toga vremena, kada čovjek ne zna o čemu se radi. Nalaziš se u bunilu, polusvijesti… Uskoro su me prebacili u Zagreb, u bolnicu “Fran Mihaljević” gdje su izdvojili 3 vrste opasnih bakterija koje su se uvriježila na srčanom zalisku i od tamo “udarale” po organizmu i radile nered. Operiran sam u KBC Dubrava. Tada se stanje normaliziralo, no dolazi do određenih nuspojava, moždanog udara, sepse, trovanja krvi, kome od mjesec i po dana, pa pet operacija. Dakle, teško je to stanje bilo, ali nisam bio sam u tome. Mnogi su dolazili i iskazivali podršku. Oni koje možda nikada nisam poznavao dolazili su i davali mi potporu i sve što je bilo potrebno. Moji roditelji su također bili sa mnom, u našem samostanu. Iz toga stanja čovjek se teško prisjeća, ali se sjećam prije operacije i za vrijeme oporavka. Tu dolazi u određenom smislu do miješanja stvarnosti, bunila i polusvijesti. Znam da je to bilo neizvjesno i kritično stanje. Bio sam otpisan”, rekao je fra Mate.
Bolest je u velikoj mjeri utjecala na njegovo svećeničke aktivnosti. Čemu se počeo više posvećivati nakon oporavka rekao je u nastavku fra Mate.
“Vratio sam se u Hercegovinu nakon operacija i oporavka. Iako sam se vratio, ali u neku ruku, čovjek više nije isti kao što je bio. Ne mislim samo tjelesno već i duševno. U ovom stanju počinje doživljavati i stvarnost, vrjednote, pogled na život i sve. Cijelo vrijeme ja sam nastojao novinarski izvještavati o događajima u župi. Pisao sam koliko sam stigao i mogao. Kada sam prešao u Tomislavgrad 2005. sve se to kasnije nastavilo. Na velikom projektu radilo je dvadesetak ljudi. Riječ je o svjedočanstvima stradanja Hrvata sa Bleiburga, raznih kazamata i ostalih mjesta. Dvanaest godina smo to sakupljali. Neki ljudi nisu o tome spremni govoriti. Neki su, iako nevjerojatno, još uvijek bili u strahu. Bez obzira na demokratske promjene. Pitali su se hoće li im se nešto dogoditi. Važno je naglasiti da su to svjedočanstva ljudi koji su prošli ta stradanja. To je sve bilo iz prve ruke. Knjiga je objavljena 2013. u Zagrebu u izdanju izdavačke kuće Dva i dva.
