Fra Marin Mikulić poručio političarima i moćnicima: Vratite ukradeno dok nije kasno, tko zadrži tuđe, ostaje u grijehu bez obzira na ispovijed
Fra Marin Mikulić u snažnom je razmišljanju podsjetio da ispovijed nije potpuna bez stvarnog obraćenja i konkretne odluke da se vrati ukradeno te popravi nanesena šteta. Posebno je upozorio političare, moćnike i sve koji su se obogatili na nepravdi da bez povrata tuđega nema ni oproštenja ni spasenja.
Često se događa u ispovijedi da se krađa ispovijedi i po nekoliko puta, ali se tuđe ne vraća niti nadoknađuje šteta. Sve što nije naše, treba vratiti pa i najmanja sitnica, čak i ona mala ukradena čokoladica. Bez želje i volje da se vrati tuđe, nema ispovijedi. Tada ispovijed bude samo formalno odrađeno, ali nema oproštenja.
Dobio sam neka pitanja od jedne osobe. Koja su vrlo bitna i važna za svakoga kršćanina. Osjetio sam potrebu da ta pitanja i odgovor objavim. Pitao sam tu osobu da to objavim ona je na to pristala. A pitanja koja su mi postavljena glase: “Fra Marine, ako sam nešto ukrao i to iskreno ispovjedio na ispovijedi, je li to dovoljno pred Bogom ili ipak moram vratiti ukradeno ako imam mogućnost? A što je s onima koji ne žele vratiti ukradeno? Što je s ljudima koji su se obogatili na nepravdi, posebno političarima i moćnicima koji su uzeli ogromne iznose i još uvijek uzimaju? Ima li za njih uopće pravde ako nikad ne vrate što su ukrali? Što je s onim osobama koji su primili mito i teme nekome dali prednost, kako će oni to nadoknaditi?“
Ova pitanja su u pastoralnoj praksi često pojavljuju: ako je netko nešto ukrao, a zatim to iskreno ispovjedio, je li time sve riješeno? Može li čovjek mirne savjesti nastaviti dalje ili postoji još nešto što treba učiniti?
Sakrament ispovijedi donosi oproštenje grijeha onome tko se iskreno kaje. Međutim, oproštenje ne znači da nestaju i sve posljedice učinjenog zla. Kada je grijehom nanesena šteta drugome čovjeku, ta šteta ostaje i traži ispravak.
Prema Katekizmu Katoličke crkve, posebno u brojevima 1459. i 2412., jasno se naglašava da je onaj tko je počinio nepravdu dužan, koliko je moguće, popraviti učinjenu štetu i vratiti ukradeno. Drugim riječima, ispovijed i obraćenje nisu potpuni bez konkretnih djela pravde.
Znači, Katekizam Katoličke Crkve, jasno kaže ako ukradeno nisi vratio, tvoja ispovijed može biti nevaljana. Što Isus kaže u Lukinu evanđelju: „A Zakej usta i reče Gospodinu: Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko. Reče mu na to Isus: Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov!“ (Lk 19, 8-9)
Znači, tek kad je rekao da će sve vratiti ukradeno, Isus mu kaže – tebi je došlo spasenje. Bez povratka ili nadoknade tuđega, nema oprosta. Ovoga moramo biti svjesni.
Često se događa u ispovijedi da se krađa ispovijedi i po nekoliko puta, ali se tuđe ne vraća niti nadoknađuje šteta. Sve što nije naše, treba vratiti pa i najmanja sitnica, čak i ona mala ukradena čokoladica. Bez želje i volje da se vrati tuđe, nema ispovijedi. Tada ispovijed bude samo formalno odrađeno, ali nema oproštenja. Ta osoba ostaje u stanju grijeha, jer nema volju za obraćenjem i nema iskrenog kajanja. A bez kajanja nema ni oprosta. Ako osoba želi vratiti, ali trenutno ne može (zbog okolnosti, neznanja ili materijalnih ograničenja), tada postoji iskrena volja za dobrom i to je bitno za valjanost ispovijedi. To je moguće ispraviti kroz neko dobro djelo.
No što je s onima koji ne žele vratiti ukradeno? Postoji li pravda za njih?
Ovo je pitanje koje ne traži uljepšavanje, nego istinu. Jer problem nije samo u krađi, nego u tvrdokornosti srca koje ne želi priznati, ne želi ispraviti i ne želi vratiti ono što je uzelo. Treba to reći jasno i bez zaobilaženja: onaj tko ne želi vratiti ukradeno, znači ne želi se obratiti. I dok god to stanje traje, on živi u grijehu, bez obzira što govori, kako se predstavlja ili kakvu moć ima. Trebamo imati na pameti, da ako umremo u grijehu, nećemo moći vidjeti raja, tj. ako čovjek umire s grijehom on ide u pakao, to je sasvim jasno.
Mnogi ljudi misle da je dovoljno nešto priznati, izgovoriti, formalno obaviti ispovijed i nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo. To je duboka zabluda.
Prema Katekizmu, kao što smo vidjeli, jasno je rečeno da onaj tko je počinio nepravdu mora vratiti ukradeno i popraviti štetu. To nije dodatak vjeri, nego njezin sastavni dio. Ako čovjek svjesno odbija vratiti, onda njegovo “kajanje” nije stvarno. To nije slabost, nego odluka. A odluka da se zadrži ukradeno znači da se svjesno ostaje u grijehu.
Što je s ljudima koji su se obogatili na nepravdi, posebno političarima i moćnicima koji su uzeli ogromne iznose i još uvijek uzimaju?
Nažalost, godinama slušamo kako političari kradu, kako se pogoduje određenim moćnicima koji su njima podložni. Gledamo kako zbog pohlepe i krađe mnoge firme propale, ljudi ostali bez posla, itd. Ovdje je težina grijeha mnogo veća, jer razlika je ukrasti čokoladicu ili ukrasti milijune. Jasno, i jedno i drugo treba vratiti. Možda je mnogo lakše vratiti čokoladicu, ali se i milijuni moraju vratiti.
Ne smijemo se pravdati, i govoriti da nije ništa to što sam uzeo čokoladicu, jer neki drugi uzimaju milijune. To je u potpunosti krivo razmišljanje. Grijeh ne smijemo pravdati. Grijeh je grijeh. Pravdanje je sotonski čin. A Božji čin je kajanje i povratak ukradenog.
Što se tiče političara i moćnika (onih koji su krali i oni koji kradu, a ne zna se) kod njih je težina grijeha veća. Sve što je ukradeno, mora se vratiti, i mora se šteta nadoknaditi. Ispovijed neće riješiti problem u ovom slučaju. Jer Bog nije lud! Znate kako mi razmišljamo: ma ja ću se ispovjediti, Bog će oprostiti, a onda ću nastaviti uživati u tuđem stečenom blagu.
To tako ne ide. Moja preporuka svim političarima onima koji su ukrali, a zna se za njih, onima koji kradu, a ne zna se za njih i moćnicima koji su iste stvari činili i čine – sve ukradeno mora se vratiti, jer ako se ne vrati, nema Kraljevstva Božjega, nema spasenja.
Kako kaže Isus u Matejevu evanđelju: „Zaista, kažem vam, teško će bogataš u kraljevstvo nebesko. Ponovno vam velim: Lakše je devi kroz uši iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje.“ Zato bogataši, političari, moćnici, vrijeme je da počnete razmišljati o ovome, ako želite u raj, ako ne, onda – zbogom.
Zato bih svima nama kazao, a posebno, političarim, moćnicima, onima koji imaju svoje radnike: za svaki cent koji ste uzeli i niste vratili, nema milosrđa. Bog želi čist račun i čisto srce, ako to nije tako, nema milosrđa, nema spasenja, nema Božjeg Kraljevstva.
Vidimo što Isus kaže Zakeju: „Ovoj kući je došlo spasenje“, to je Isus rekao tek onda kad je Zakej odlučio sve vratiti i više nego je ukrao.
Postoji mogućnost da se izbjegne zakon, sud, javna odgovornost. Mnogi uspiju u tome i žive godinama bez vidljivih posljedica. Ali to nije kraj priče. Kršćanska vjera jasno uči da postoji konačni sud. Tamo ne vrijede izgovori, veze ni moć. Tamo vrijedi samo istina. A istina je jednostavna: što nije tvoje, mora biti vraćeno.
Za svakoga postoji put izlaska, postoji spasenje, bez obzira koliko je nepravda velika. Ali taj put uključuje tri stvari: priznanje bez umanjivanja, stvarno pokajanje i konkretnu odluku da se šteta popravi. Ovdje nema prostora za relativizaciju. Onaj tko ne želi vratiti ukradeno ne želi pravdu, ne želi istinsko obraćenje i ostaje u grijehu bez obzira na sve izgovorene riječi. I tu nema spasenja, tu smo osuđeni na vječnu propast.
Što je s onim osobama koji su primili mito i tako nekome dali prednost, kako će oni to nadoknaditi?
Što se tiče mita, ista stvar je i kod gore već navedenih problema, nije samo dovoljno ispovijedati. Jednako se šteta mora popraviti. Ako je netko naručen i čeka taj dan nekoliko mjeseci, onda dođe netko, potplati i uzme taj datum, to je grijeh koji se ne samo ispovijeda, nego traži ispriku i popravak te nanesene nepravde i štete. Jednaka ja i odgovornost onoga tko je dao mito.
Da budem jasan za sve ove probleme, sve što je ukradeno, sav novac koji je ukraden, sav novac koji se primio kroz mito proklet je novac i tu nema ni blagoslova ni sreće. Na sebe smo navukli zlo, koje će me na kraju odvući u vječnu propast. Ako na vrijeme popravim svu štetu i iskreno se pokajem za mene ima milosrđa, ima spasenja i ima Božjega Kraljevstva.
Autor: fra Marin Mikulić, župni vikar u župi sv. Jakova apostola u Međugorju
