Fra Ante Vučković: U trenutku kada odlučiš da nećeš oprostiti, izbacuješ Boga iz srca a u njemu ostavljaš samo…
“Probudiš u samom sebi sućut prema sebi i da drugi imaju istu sućut. Očekujem da me prihvate, razume, moljakam ih svojom pričom da mi pokažu sućut, da kažu jest ti si nevina žrtva, i ne primijetim koliko postajem odvratan i sebi i drugima zbog toga što se ne mogu ni na što drugo osvrnuti osim na to što su mi drugi zla učinili”, istaknuo je fra Ante Vučković.
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: “Ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu. Ako tko bratu rekne: ‘Glupane!’, bit će podvrgnut Vijeću. Ako tko reče: ‘Luđače!’, bit će podvrgnut ognju paklenomu. Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar. Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu. Zaista, kažem ti, nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjeg novčića.” Mt 5. 20-26
Donosimo promišljanje fra Ante Vučkovića nad evanđeljem:
Fra Ante Vučković istaknuo je: “Srdžba je prva na koju trebamo izoštriti svoje uho. Sve počinje srdžbom i to vjerojatno najprije srdžbom na nepravdu, na podnesenu nepravdu. Srdžba je različita od ubojstva, srdžba je vezana uz riječ. Ubojstvo se ne može povući, a srdžba se još može promijeniti. Stoga, Isus veli: ‘Počni tamo gdje možeš stvari promijeniti‘”.
“Naravno, riječi pune srdžbe jesu riječi pune otrova. Mi ne ubijamo samo oružjem, ponajprije mi ubijamo riječima, malo po malo. Veliki dio nas, uopće, odrasta s velikom listom ubojitih, otrovnih riječi. Veliki dio se od nas navikao, navikao naše uši, da je svakodnevno razumljivo slušati cijelu listu ubojitih riječi. Odrastali smo uz riječi ništa ne vrijediš, ne znaš ništa, opet si sve uprskala, opet nisi ništa kako treba napravila, zašto sam te rodila, što sam ja Bogu zgriješila da te imam, kako ništa ne naučiš, zašto se ne ugledaš u druge, zašto su drugi bolji od tebe i cijela jedna lista koja teče iz godine u godinu. I malo po malo sipa otrov u dušu. I malo po malo nas uči da živimo zajedno s otrovom. I malo po malo se naviknemo da nam je duša otrovana i da je to tako normalno jer tako svi nekako živimo. Isus veli: ‘To nije normalno da živiš s otrovom u duši‘”, naglasio je.
Dopustimo da nam se te riječi koje su oštre ponajprije urežu u dušu, da se urežu u srce i onda ih čuvamo, pamtimo i nakon četrdeset, pedeset godina pamtimo tko nam je, gdje, kako, koju otrovnu riječ rekao.
Fra Ante Vučković istaknuo je da sve počinje riječima. “Dopustimo da nam se te riječi koje su oštre ponajprije urežu u dušu, da se urežu u srce i onda ih čuvamo, pamtimo i nakon četrdeset, pedeset godina pamtimo tko nam je, gdje, kako, koju otrovnu riječ rekao. I nakon desetljeća u našoj svijesti i našem srcu, na isti način, a ponekad i teže, bole iste riječi. I onda kada ih upamtimo prebiremo po njima pa ih se svako malo prisjećamo i vraćamo na njih. Pa se dogodi da ih protiv nas samih počnemo čuvati povrede kao da je to najveće blago koje uopće imamo, uhvatimo ih se, čuvamo ih, prebiremo po njima, pamtimo. Onda se bojimo odreći povreda, onda ih više ne želimo izbaciti iz sebe, onda taj otrov čuvamo kao da je najveće blago”, rekao je.
A na pitanje zašto čovjek čuva otrov koji ga truje u duši kazao je zato što čovjek misli da ako se odreče otrova kojeg su mu drugi nanijeli neće više moći sam imati razloga trovati druge. “Otkrijemo da smo već zatrovani i da ne možemo zaboraviti, a onda taj zaborav ne uspijeva pa ga potisnemo i onda probije kada najmanje očekujemo, probije naglo, probije eksplozivno, probije nekome tko nije niti najmanje kriv i ne primjećujemo da je to počelo davno otrovnim riječima”, istaknuo je.
Probudiš u samom sebi sućut prema sebi i da drugi imaju istu sućut.
Posebno je naglasio da je idući korak da se sam u sebe zaljubiš kao žrtvu i postaneš samom sebi drag zato što su te drugi izranjavali. “Probudiš u samom sebi sućut prema sebi i da drugi imaju istu sućut. I počnem pričati o samom sebi kao žrtvi. Očekujem da me prihvate, razume, moljakam ih svojom pričom da mi pokažu sućut, da kažu jest ti si nevina žrtva, i ne primijetim koliko postajem odvratan i sebi i drugima zbog toga što se ne mogu ni na što drugo osvrnuti osim na to što su mi drugi zla učinili”, rekao je fra Ante Vučković.
Ulazimo u suparništvo tko je veća žrtva, tko je više podnio, kome je više zla naneseno.
Fra Ante Vučković kazao je da je idući korak još gori te ga je nazvao demonskim korakom. “Počinjemo sebe mjeriti s drugim žrtvama. Ulazimo u suparništvo tko je veća žrtva, tko je više podnio, kome je više zla naneseno. Negdje u podnožju mislimo onaj tko je veća žrtva taj je ispravniji, taj ima pravo tako se ponašati, taj ima izgovor, opravdanje, za sve svoje čine.
Najteži, najgori korak jest da u jednom trenutku postanem potpuno slijep, potpuno slijep za ono što činim, jer sad počinjem sam činiti što je meni dano, što je meni netko u početku činio pa se nakon četrdeset godina otkrijem iste one otrovne riječi upućujem svojoj kćeri koje je meni moja majka upućivala, da ja istim otrovnim riječima sudim sve oko sebe, da ja kukam kako su mene povrijedili i da činim istu stvar svima oko sebe. I krug se zatvorio. U početku sam uistinu bio nevin, ništa nisam zaslužio i dobio zlo kao otrovne strijele u srce, a na koncu zatvorio se krug i činim isto. I sada drugi stradavaju od mene. I zato Isus veli ne na koncu, nego na početku da vodiš računa o svojim riječima, na početku vodi računa o svojoj srdžbi”, naglasio je.
Zatvoreno srce ne može primiti Boga. Svako ranjeno srce zatvara se iz straha da ga ne bi opet ranili.
“Isus zna da je ranjeno srce, zatvoreno srce i da zatvoreno srce ne može primiti Boga. Svako ranjeno srce zatvara se iz straha da ga ne bi opet ranili. Stvori cijeli zid oko sebe, zid ispravdavanja, zid mogućih opravdavanja, zid sućuti i više nitko ne može ući u to srce. Bog veli: ‘Na početku ostavi sve, ostavi dar, idi, izmiri se sa svojim bratom‘. Idi čak i onda, ako te on uvijek iznova vrijeđa. Opraštaj iznova bez obzira koliko puta te vrijeđa. U trenutku kada odlučiš da nećeš oprostiti tvoje srce postaje kruto, u tom trenutku ti si izbacio Boga iz srca i ostavio samo otrov u njemu.
Bogu je drago tvoje srce i ne bi trebao nositi otrov u njemu. Njemu je do tvog čistog srca. Zato ti veli: ‘Ako te netko rani, nisi kriv, izbaci otrov, oprosti, očisti svoje srce, inače ti nema ulaska u Kraljevstvo Božje‘. Ne zato što te Bog ne bi dozvao, nego zato što zatvaraš srce i ne može se više u nj. Srce ti postane kameno, postane kruto, zatvoreno, začahureno. Proboj do srca je oprost. Oprost, to nije lako. Oprost je težak, posebice tamo gdje sami nismo ništa skrivili, posebice tamo gdje se on ponavlja, ali ako ima išta što moramo uočiti to je da ako ne oprosti, onda taj otrov stoji u meni.
Onda me on truje, onda ne staje život. U onom trenutku kada se nisam borio protiv otrovnih strelica, protiv povreda, protiv zla, ostalo je u meni i ja počinjem misliti negativno. Mislim da me je Bog odbacio jer je poslao zlo meni, a ne drugima. Mislim da ja više ništa ne vrijedim jer su ranili mene. Mislim kako sam ja najnesretniji u životu jer mene spopada svako zlo, a ne druge. I taj negativni film se počne vrtjeti i postane jedina moja misao, a onaj koji dopusti da mu se u svijest ukorijeni ta negativna misao, taj ne može živjeti istinsku puninu života te se ne može radovati”, istaknuo je fra Ante Vučković u svojem promišljanju.
Nama je jako važno očistit se za susret s Bogom.
“Valja iščupati zlo koje su nam drugi nanijeli. Kako? S Isusovom pomoći jer on je u trenutku znao da nema Uskrsa, ako ode u smrt, ako ode u grob, zatrovana srca. Zato je prije smrti molio Oca: ‘Oprosti im‘. Prije smrti je imao oči koje su bolje vidjele one oko sebe, nego što su oni sami sebe. Isusu je bilo potrebno da ništa od njihova zla ne ode s njim u smrt, jer Uskrs hoće čisto srce, jer je Uskrs ulazak u svjetlo. Nama je jako važno očistit se za susret s Bogom. Nama je jako važno dopustiti Bogu da uđe u naš život i da nam On da snagu duha kojim ćemo moći oprostiti”, zaključio je.
HKM
