Evo zašto je lipanj posvećen Srcu Isusovu
Lipanjska pobožnost Srcu Isusovu novijeg je datuma. Nije tako stara kao svibanjska, koja datira još od bl. Henrika Suzo (+1365), a kao javna pobožnost održana je prvi put 1784. u Ferrari, u Italiji.
Jednoga svibanjskog jutra u prvoj polovici 19. st. molila se iza svete pričesti dobra, nevina duša – Anđelka od svetog Križa u zavodu Naše Gospe u Parizu. Molila je od Isusa milost da je prime u „Zbor Marijine Djece“. Dok je pobožno molila, Duh Sveti joj nadahnu korisnu misao. U mladenačkoj duši pobožne Anđelke pojavi se pitanje: Zašto ne bismo mogli imati jedan mjesec u godini, koji bi bio posvećen Srcu Isusovu, kad već imamo mjesec posvećen Majci Božjoj?
Ovu plemenitu misao priopći Anđelka svojoj poglavarici, koja to spomene pariškom nadbiskupu. Njemu se ovaj prijedlog neobično svidio, pa stoga i dopusti 1834. godine, da se u njegovoj nadbiskupiji lipanj posveti Srcu Isusovu. Gesta pariškog nadbiskupa djelovala je pozitivno i na ostale njegove istomišljenike, pa je lipanjska pobožnost počela osvajati katolički svijet. Kroz kratko vrijeme pobožnost Srcu Isusovu obuhvatila je čitavu Katoličku Crkvu. Papa Pijo IX. podijelio je 1873. posebne oproste onima koji obavljaju lipanjsku pobožnost na čast Srca Isusova. To isto učinio je 8. VIII. 1906. sv. Pijo X.
Prema jasno i nedvojbeno izraženom načelu vrhovnoga autoriteta u Katoličkoj Crkvi, pobožnost Srcu Isusovu je najuzvišenija od svih pobožnosti, koje posjedujemo u svojoj duhovnoj riznici. Uvjerenje Crkve o ovom pitanju izrazio je sažeto, ali određeno Simun Gourdan, pobožni i učeni pisac 1711. godine. On veli: „Između svih pobožnosti, pobožnost Srcu Isusovu je najsvetija, najstarija, najviše odobrena, naj savršenija, najkorisnija, najmilija našemu Gospodinu i najpotrebnija.“ Svaku od svojih tvrdnja raščinio je pisac jasno i jezgrovito.
Pobožnost Srcu Isusovu, veli on, jest „najsvetija, jer ona u Isusu Kristu časti ono što je u Njemu najviše duhovno i najviše ujedinjeno s Njegovim Ocem; što je najviše posvećujuće za Crkvu…“ Za potkrepu tvrdnje, daje pobožnost Srcu Isusovu najstarija pobožnost dostaje sjetiti se, kako je ta pobožnost počela u onom trenutku, kad ga je vojnik probo kopljem na Kalvariji. Prvi poklonici bili su žalosna Gospa, Ivan, Magdalena i pobožne žene. Oni su započeli pobožnost ranjenom Kristovom Srcu.
Pobožnost Isusovu Srcu nosi na sebi pečat najviših odobrenja, jer „sve stranice Sv. Pisma ne govore nam drugo, nego da treba obnoviti naše srce … A sve to ne možemo izvršiti, ako sebi ne postavimo kao uzor Srce koje ima u najeminentnijem značenju sva ta rijetka svojstva. Takvo srce ne može biti nego samo Srce Isusovo.“
Prema uvjerenju spomenutoga pisca, pobožnost je Srcu Sina Božjega „najsavršenija, jer je izvor svih drugih pobožnosti. Srce je Isusovo neizmjerna riznica, odakle su presveta Djevica i svi Sveti crpili milosti, dobra, svetost“. Ova je pobožnost „najkorisnija, jer nas uči da moramo imati poput Isusa srce čisto, blago i ponizno…“ „Najmilija je našem Gospodinu“ pobožnost Srcu Isusovu, jer „tko je pobožan Presvetom Srcu, taj časti i njegovu božansku osobu,“ ispravno zaključuje produhovljeni pisac. I na koncu umni pisac tvrdi da je pobožnost Kristovom Srcu „najpotrebnija, jer ona ide za tim da nas učini istog duha s Isusom.“
(Izvor: M. Validžić, Ranjeno Božje Srce, str. 14-43., s odobrenjem Nadb. duh. stola u Zagrebu 6.3. 1963, br. 853)
bitno.net
