Sluga Božji Ivan Bonifacije Pavletić jedan je od onih tihih hrvatskih velikana vjere čiji život snažno svjedoči poniznost, služenje i ljubav prema Bogu. Rođen u Zbjegovači blizu Kutine, rano je ostao bez roditelja, ali ga životne teškoće nisu odvele u gorčinu, nego prema dubljem predanju Kristu.
Kao član družbe Sinova Bezgrješnog Začeća u Rimu, služio je bolesnima, siromašnoj djeci i najpotrebnijima. Iako je umro vrlo mlad, u 33. godini života, iza sebe je ostavio glas svetosti i svjedočanstvo života potpuno darovanog Bogu i čovjeku.
Sluga Božji Ivan Bonifacije Pavletić, hrvatski redovnik i član družbe Sinova Bezgrješnog Začeća, rođen je 25. lipnja 1864. u Zbjegovači blizu Kutine. Rođen je kao drugo dijete u obitelji, ali početkom 1875. Ivan je postao siroče, jer su mu u razdoblju od mjesec dana umrli i otac i majka, pa se s mlađim bratom Vinkom i starijom sestrom Ružom zatekao u ozbiljnim problemima. Za obitelj se pobrinuo stric Vinko, uz čiju je pomoć Ivan izučio postolarski zanat.
Nakon završenog naukovanja, Ivan je 1885. otišao u Graz, gdje se učlanio u Katoličko udruženje mladih radnika. Ondje je upoznao Alberta Müllera, pobožnog mladića iz Beča koji je želio otići u Rim i postati redovnik. Prije odlaska, Albert je obećao Ivanu da će mu se javiti kad pronađe prikladnu redovničku zajednicu. Pronašao ju je u Sinovima Bezgrješnog Začeća, redovnicima Bolničke braće, čije je temeljno poslanje skrb za bolesnike i siromašnu djecu. Središte Sinova Bezgrješne bila je bolnica „Santo Spirito“ („Sveti Duh“) u Rimu, a njezini članovi poznati su po habitu nebeskoplave boje, nalik plaštu Djevice Marije. U lipnju 1887. Ivan se vratio iz Graza u Kutinu, pozdravio s rodbinom, a sav imetak ostavio bratu.
U Rim je stigao 28. lipnja 1887., a u družbu Sinova Bezgrješnog Začeća primio ga je sam utemeljitelj družbe, Luigi Maria Monti. U prosincu 1890. položio je prve redovničke zavjete. Njegovo je ponašanje bilo toliko besprijekorno da je utemeljitelj družbe, bl. Luigi Maria Monti, za njega rekao: „On je drugi Bonifacije!“, misleći na brata Bonifacija Junckera, preminulog na glasu svetosti godinu dana ranije. Tako je po oblačenju habita Ivan dobio redovničko ime Bonifacije. U provinciji Varese Ivan je obavljao svoj postolarski zanat i tom obrtu poučavao siromašne dječake.
Po povratku u Rim i polaganju doživotnih zavjeta, brat Bonifacije imenovan je i učiteljem novaka. Osnovna dužnost u bolnici bila mu je obavljanje postolarskog zanata i danonoćna briga oko najtežih bolesnika. Odlikovao se iznimnom poniznošću u služenju, predanošću, strpljivošću i ljubavlju te je bio jak u kušnjama i ustrajan u idealima. Nije završio teološki studij, ali je u srcu nosio čistu i iskrenu ljubav prema Kristu i Crkvi. Preminuo je 4. studenoga 1897. u Rimu od tuberkuloze, sa samo 33 godine života.
Odmah su se počela prikupljati svjedočanstava o njegovom životu i djelu. Vrhovno vijeće njegove Družbe odobrilo je 13. lipnja 2007. pokretanje postupka za proglašenje blaženim. Bonifacijevi posmrtni ostaci preneseni su 2008. iz rimskog groblja Verano u crkvu generalne kuće Sinova Bezgrješnog Začeća. Sisačka biskupija osnovala je 2010. Zakladu s Bonifacijevim imenom za stipendiranje uspješnih studenata, a u Kutini djeluje Zaklada Ivanova kuća, inspirirana njegovim djelom.
Sisački biskup Vlado Košić predvodio je 13. svibnja 2016. misu u crkvi Družbe Sinova Bezgrešne u Rimu, u kojoj se nalazi grob sluge Božjega Ivana Bonifacija Pavletića. Istoga je dana pokrenuta kauza za njegovo proglašenje blaženim. Redovnici Družbe Sinova Bezgrešnog Začeća od 2010. djeluju u Kutini, a danas Sinovi Bezgrešne, svećenici i laici, uspješno djeluju u Europi, Južnoj i Sjevernoj Americi, Africi i Aziji.
