Don Damir Stojić nakon preboljene korone: “Postoje stvari koje su važnije od zdravlja”

“Često se čuje ona rečenica ‘Samo da je zdravlja’, pa čak je i u nekim crkvenim krugovima u svijetu bilo u zadnje vrijeme spomena kako se treba izbjeći smrt pod svaku cijenu… Ali to nije istina, to ne piše ni u Bibliji ni u crkvenim dokumentima. Tako da se pomalo taj tabu smrti širi i u nekim dijelovima Crkve. Nije najveća tragedija smrt, najveća je izgubiti dušu.”

Kad je prije dva tjedna objavljena informacija da je don Damir Stojić, popularni salezijanski svećenik, obolio od koronavirusa, ta se vijest brzo proširila našim katoličkim medijskim prostorom, a imuni nisu ostali ni svjetovni mediji.

Uostalom, rijetko kada nešto povezano s ovim svećenikom rođenim u Kanadi prođe nezapaženo. Njegove riječi prenose se (na dobro ili loše), slušaju i čitaju. Tisuće su pronašle u njima putokaz, drugima su, pak, predmet ismijavanja. No malo je onih, ako ih uopće ima, koji su ravnodušni prema njegovoj “anglohercegovačkoj” otvorenosti.

Logično je stoga bilo i da će don Damirovo iskustvo koronavirusa postati “tražena roba” među najrazličitijom publikom – od skeptika do zagovaratelja tvrdog lockdowna.

Tu smo priliku odlučili iskoristiti te smo prošlog petka, nekoliko dana nakon što je otpušten iz bolnice Fran Mihaljević (gdje je boravio zbog upale pluća koja se razvila nakon zaraze koronavirusom), s njime razgovarali u prostorijama samostana Svete Mati Slobode na Jarunu.

“Prvi simptom koronavirusa bila mi je povišena temperatura koju danima nisam mogao spustiti. Također, izgubio sam osjete mirisa i okusa te sam se javio liječniku radi testiranja. Nakon pozitivnog nalaza uslijedila je samoizolacija u samostanu. Situacija se naglo pogoršala nakon nekoliko dana kada sam počeo jako kašljati. Osjećao sam i veliku malaksalost, temperatura me iscijedila. Usmjerili su me u bolnicu Fran Mihaljević gdje su mi rekli da imam upalu pluća i da moram ostati na odjelu. Nisu mi dali niti da odem u samostan po stvari, takvo je bilo stanje.”

Don Damir je odmah stavljen na infuziju, u sobu zajedno s još tri osobe. Govori kako je cijeli odjel, njih nešto manje od dvadeset, imao koronavirus.

“Cijelu sam noć proveo na infuziji kako bih povratio snagu. Također, pet puta dnevno su nam pregledavali tlak, kisik u krvi, puls srca, temperaturu… Prvi put u 5:30, a zadnji put u 10 navečer.”

Otkriva nam da se već nakon prve ture infuzije osjećao poprilično dobro, ali je morao ostati na promatranju, no brzo je uvidio da je Bog za njega imao i malo veći plan.

“Nije dugo trebalo dok se otkrilo da sam svećenik. Cimeri su bili oduševljeni jer tamo ne može doći nitko izvana tko bi ih posjetio i utješio.”

Don Damir nam je ponovio nekoliko svjedočanstava koja je nedavno izrekao i u intervjuu za Hrvatski katolički radio.

Ispričao je tako kako ga je medicinsko osoblje zamolilo da se pomoli nad jednom ženskom osobom koja je bila u kritičnom stanju.

“Ona nije bila pri svijesti, ali sam nad njom izmolio opće odrješenje. Preminula je za tri sata.”

Tada mu je, nastavlja, na pamet pala ideja da blagoslovi i ostale pacijente na odjelu – naravno, one koji to žele.

“Nazvao sam samostan na Jarunu i zatražio da mi donesu štolu, obrednik i ulje. Uz dozvolu glavne doktorice u pidžami sam obišao sobe s pacijentima i u svakoj izmolio obred bolesničkog pomazanja i pokajnički čin te opće odrješenje. U svim sobama su me dobro primili, a na kraju bih i pomazao one koji su to željeli.”

Dodaje kako mu je to iskustvo, kao i susret s medicinskim osobljem (za koje ima samo riječi hvale), posvijestio posebnu važnost dvije stvari.

“Mislim da Crkva treba još više ulagati u medicinsko osoblje te u pastoral bolesnika”, reći će.

“Nad nama su brinuli mladi, raspoloženi, profesionalni, ljubazni i nadasve dobri ljudi. Vidio sam što znači medicinska služba kada je u Duhu. To nama treba. Gledaj, injekcija i tableta mogu odraditi svoje, ali ako liječnik, medicinska sestra ili tehničar pruže pozitivnu riječ, kontakt ili dobro raspoloženje, to nevjerojatno diže duh. Jer čovjek je duh, duša i tijelo. U suprotnom pacijent, osobito u teškoj situaciji, može pasti u očaj.”

“Mislim, medicinsko osoblje radi s ljudima koji pate, koliko tek znači kad mogu uliti nadu ili možda izmoliti ‘Oče naš’ s nekim tko je vjernik… Evangelizacija i odgoj medicinskog osoblja su velika stvar.”

Što se tiče pastorala bolesnika, osobito onih terminalnih, naš sugovornik upućuje na Isusa.

“Krist je više puta kad bi učinio neko čudo rekao: ‘Ovo nije moj čas.’ Na primjer, pretvori vodu u vino ili uskrisi Lazara pa kaže da još nije njegov trenutak. A kad dolazi njegov čas? Kad je počeo trpjeti u Getsemaniju. Crkva se ne smije bojati reći ljudima da patnja u sebi može imati nešto spasonosno. Ne treba biti mazohist, i mi to nismo, ali očito je da Pedagog ponekad vidi kako je patnja efikasnija metoda da nekoga vrati k sebi.”

Don Damir je i sam svjedočio pomalo dramatičnim situacijama u bolnici Fran Mihaljević.

“Svaki dan su slučajeve kojima se situacija pogoršavala odvodili iz soba te selili u KBC Dubravu ili na intenzivni odjel. I moja tri cimera su kao teži slučajevi odvedeni na druge odjele. Strašno je to gledati kada tehničari upadnu u ponoć ili četiri ujutro i odvoze čovjeka na intenzivnu…”

Tada se kod nekih pacijenata može pojaviti očaj, a to posebno vrijedi u onim posljednjim trenucima…

“Vrijeme uoči smrti je najvažnije jer se tada pripremamo na susret sa Stvoriteljem, a đavao obilazi i želi oteti milost. Crkveni oci o tome pišu, nema važnijeg trenutka od smrti. Svi vjeronauci i kateheze mogu pasti u vodi u proklinjanju i očajavanju.”

“Zamisli nekoga tko je evangeliziran, kateheziran, vjernik je i onda padne na kraju, kakvo je to likovanje za đavla. Naravno, vjerujemo u Božju milost, možda dragi Bog vidi njegovo srce i da čovjek nije pri sebi pa mu oprosti, ali mi to ne znamo. S druge strane osoba može, poput Dizme – obraćenog razbojnika s križa, nakupiti milosti za vječni život. U slobodi posljednjeg trenutka čovjek se pokaje i preda svoj život Isusu Kristu.”

Don Damir tu primjećuje jedan širi, kulturološki problem.

“Postoji raskorak između virtualne i stvarne smrti. S jedne strane sposobni smo bez problema gledati smrt na ekranima ili ubijati prolaznike u videoigricama, a s druge vlada tabu smrti i čak čuđenje kad se ona dogodi.”

Je li onda Crkva pomalo zakazala u govoru o posljednjim trenucima čovjeka?

“Često se čuje ona rečenica ‘Samo da je zdravlja’, pa čak je i u nekim crkvenim krugovima u svijetu bilo u zadnje vrijeme spomena kako se treba izbjeći smrt pod svaku cijenu… Ali to nije istina, to ne piše ni u Bibliji ni u crkvenim dokumentima. Tako da se pomalo taj tabu smrti širi i u nekim dijelovima Crkve. Nije najveća tragedija smrt, najveća je izgubiti dušu.”

Brojni su sveci u crkvenoj povijesti imali tu svijest o važnosti pripreme za taj posljednji trenutak pred susret sa Stvoriteljem.

“Don Bosco je na primjer imao vježbe za sretnu smrt jednom mjesečno. Salezijanci su to redovito radili do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, no onda se prestalo. Smatralo se da duh vremena više nije takav… a naš je osnivač to radio sa zdravim, mladim ljudima. Molio se pokajnički čin i posebne molitve uz ispovijed i pričest jednom mjesečno.”

Don Damir dodaje kako kršćani svakako trebaju paziti na zdravlje, ali i da postoje neke stvari koje su važnije.

“Meni je tijekom bolesti više nedostajao taj neki ljudski kontakt, ljubav i druženje koje ne bih volio žrtvovati… Naravno, mjere i preporuke u ovoj situaciji treba poštovati, ali nam ne može biti jedini cilj sačuvati zdravlje: idem se zatvoriti u sobu da slučajno, negdje kod tramvajske stanice, ne bih sreo nekoga tko je možda zarazan… to nema smisla.”

Don Damir Stojić o novoj knjizi

U kratkom razgovoru s don Damirom Stojićem dotaknuli smo se i teme njegove knjige “Don Damir odgovara“, koja je objavljena u izdanju Verbuma.

“To je jedna ideja koja se pripremala tri godine i sada je uspješno realizirana”, reći će naš sugovornik koji je na pitanja počeo odgovarati dok je obnašao funkciju studentskog kapelana u Zagrebu.

“Nisam baš bio tip za kompjuter i uvijek sam nekako pokušao nagovoriti one koji su mi se javljali da se nađemo uživo. No mnogima je, što zbog praktičnosti, što zbog privatnosti, odgovarao ovakav oblik.”

“Kad sam napuštao službu kapelana napravio sam izvještaj i vidio da sam u 13 godina dobio 16 941 e-mailova s pitanjima ljudi.”

Osobno su mu, kaže, najdraža ona biblijska.

“Tu bih najčešće onda kombinirao pripremu za propovijed i vjeronauk s nekim pitanjem. Dapače, i ovu samoizolaciju sam iskoristio kako bih preslušao jedan odličan seminar o Poslanici Filipljanima”, zaključio je poznati salezijanac.

www.medjugorje-news.com/bitno.net