Dobro je, ovaj sultan nije ujahao na konju
Mehmed Osvajač sa svojom vojskom jašući na konju, ušao je u Aju Sofiju 29. svibnja 1453. i naredio da se vjernici pobiju i crkva pretvori u džamiju. Prva džuma klanjana je već idućeg dana, 1. lipnja. A, evo, džuma – prva nakon „pretvorbe“ – klanjana je u petak, 24. srpnja 2020. Erdogan nije ujahao na atu. Logično…
Piše: Josip Vričko
Odluka o poništavanju statusa muzeja i vraćanja statusa džamije Aji Sofiji u Istanbulu nije, u biti, izazvala reakcije kakve bi se mogle očekivati nakon što je 10. srpnja 2020. turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, uz malu pomoć vlastita pravosuđa, poništio odluku Mustafe Kemala Ataturka iz 1934. A što su pristalice, prije svega, ovoga ovodobnoga turskog sultana dočekale ispred Aje Sofije kličući: „Allah je velik.“
Reakcija pape Franje bila je zapravo rezignacija. „Moje misli su s Istanbulom. Razmišljam o Svetoj Sofiji i jako me to boli“, kazao je tijekom svoga tjednog blagoslova na Trgu Sv. Petra. Utoliko je prije značajna reakcija prof. dr. Hilme Neimarlije i prof. dr. Enesa Karića koju je, doduše, objavio samo dio ovdašnjeg tiska.
Taj je dvojac profesora sa sarajevskog Islamskog fakulteta Erdoganovu odluku ocijenio dvostruko dvojbenom naglasivši kako se taj čin ne može opravdati povijesnim razlozima i potrebama muslimana te zaključivši kako je simbolički kontraproduktivan i civilizacijski štetan.
Što je sudbina…
Pritom autorski dvojac naglašava kako ne želi, niti može zanemariti dugu povijest religijskih prisvajanja, rušenja i spaljivanja hramova drugih religija. „Premda ovo nije prigoda“, kažu, „za dublje preispitivanje vjerskih osnova i posljedica nečega što su u prošlosti svi činili“. Slijedom čega dolazimo do reakcije katoličkog svećenika i predsjednika Međunarodnog jeruzalemskog odbora za pravdu i mir Manuela Musellema koji je, nakon vijesti s Bosfora, podsjetio da su u Španjolskoj i u arapskom svijetu brojne crkve pretvorene u džamije, ali isto tako i brojne džamije u crkve. No, jedno je drugo Musellemovo viđenje aktualne situacije izazvalo kontroverze. „Shvatite da je predsjednik Erdogan povećao dostojanstvo i čast naše crkve Aje Sofije“, napisao je na društvenim mrežama te poentirao (…): „Erdogan je Aju Sofiju iz muzeja, u kojem je bila pod nogama svakoga, pretvorio u džamiju koja će se voljeti i poštovati i u kojoj će se spominjati i voljeti Božje ime… Dok god muslimani poštuju moju crkvu, poštuju i mene. Povijest i sudbina željeli su da se ova velika crkva sa svojim narodom vrati u islam.“
Zaboravio je, međutim, taj iznenadni poklonik Erdoganova, u najmanju ruku, dvojbena poteza kako iza njega stoji političar koji je 1997. rado citirao stihove poznatog turskog pjesnika Zije Gokalpa:
Džamije su naše vojarne,
Kubat naši štitovi.
Munare su naša koplja
A klanjači naši vojnici,
Ovo je sveta vojska koja čuva našu vjeru…
Potkraj prošloga stoljeća u Turskoj se za ovakvu „večer poezije“ išlo u zatvor zbog poticanja vjerske mržnje, pa je i Erdogan, inače istanbulski gradonačelnik od ’94. do ’98., osuđen na deset mjeseci zatvora. Odležao je, međutim, četiri mjeseca, ali se, ipak, kao „mučenik“ vratio na političku scenu te je, evo, u 21. stoljeću neprikosnoven. Premijersku je dužnost obnašao od 2003. do 2014. kada je postao predsjednikom. Te je godine vlast u Stranci pravde i razvoja (AKP) predao budući da je čelna državnička funkcija tradicionalno iznad stranačke politike. Nije, međutim, to dugo trajalo, pa je već 2017. ponovno preuzeo stranku koju je osnovao 2001., a već iduće godine pobijedio na izborima. Tako je postao prvi Turčin u gotovo 70 godina koji je istodobno na čelu države i političke stranke, što mu je omogućio referendum u travnju 2017. na kojem je turski narod s malom većinom podržao ustavne promjene za stvaranje izvršnog predsjedničkog sustava koji Erdoganu daje nove ovlasti i predsjedniku dopušta da vlada i strankom.
(Ne)realne potrebe muslimana
No, vratimo se dvojcu Neimarlija & Karić koji drži kako su se u odnosima među religijama, društvima i imperijima u prošlosti mogli i trebali naći mnogo jači razlozi za zadržavanje dosadašnjeg statusa Aje Sofije, negoli za njegovu promjenu. „Svijet je danas povezan kao što nikada ranije nije bio i susretanje religija u miru i uzajamnom poštovanju preče je od međureligijskih nadmetanja u svakom trenutku i na svakom mjestu“, poručuju naglašavajući pritom kako se promjena statusa Aje Sofije nikako ne može povezivati s realnim vjerskim potrebama muslimana budući da „jedinstveni grad Istanbul pruža više nego dovoljno prostora za namaz i spokojstvo vjere u džamijama, starim i novim, onim grandioznim kao i onim tihim, mirnim.“
Nije, dakle, Erdoganov motiv bio – broj džamija. Uostalom, prije samo nekoliko godina, odgovarajući na zahtjeve Turske nacionalne studentske unije da se Aja Sofija pretvori u džamiju, turski je predsjednik poručio kako najprije trebaju vidjeti kako vjernicima napuniti ostale istanbulske džamije. Nije, međutim, to spriječio tadašnjeg njegova stranačkog kolegu i zamjenika premijera Bulenta Arinea da, usred kampanje „povrata“, kaže: „Gledamo na tužnu Aju Sofiju i molimo Boga da ne bude daleko taj dan kada će se ona ponovno smijati.“ Uz to je poručio malo potom u Spiegelu kako „ta građevina nije samo simbol Istanbula, nego i simbol muslimanskog osvajanja Konstatinopola 1453.“
Taj je, dakle, Erdoganov pouzdanik progovorio (i) o emocijama. Polemizirajući, dakako neizravno, s tom tezom, sarajevski profesorski dvojac uzvraća konstatacijom kako se dajući primat jednoj emotivnoj vezi u odnosu na drugu emotivnu vezu izazivaju emotivne reakcije unutar široka spektra osjećajnih religijskih i svjetovnih odnošenja koja tvore simbolički univerzum Hagije Sofije. A kad smo (već) došli na teren emocija, nužno je spomenuti i ovaj stav Neimarlije i Karića: „Razumijemo i poštujemo reakcije na odluku svjetovnih vlasti o promjeni religijskog statusa Aje Sofije koje dolaze iz kršćanskih crkvenih i akademskih krugova. Nažalost, reakcijama nedostaje uvjerljivost uzvraćanja sa stajališta univerzalnog odnosa i vjerodostojnosti koju su njihovi zastupnici izgubili kada su šutnjom odobravali ili neposrednom potporom pomagali nedavno rušenje i paljenje džamija po Bosni i Hercegovini.“
Zabrinutost bez kredibiliteta
Tu su, uz ino, mislili na (prosvjednu) izjavu Izvršnog odbora Skupštine kanonskih pravoslavnih episkopa Sjedinjenih Američkih Država „u povodu tragičnog pretvaranja Svete Sofije u džamiju“, ali, možda i ponajprije, i na očitovanje Izvršnog odbora Srpske akademije nauka i umjetnosti u kojoj se kaže kako „SANU ne može ne izraziti svoju duboku zabrinutost zbog ovakva razvoja događaja, pogotovu kad se imaju u vidu iskustva i kretanja koja utječu i na sudbinu našeg naroda i njegove baštine.“ Iz beogradske knez Mihajlove još su naveli kako pretvaranje Aje Sofije kao muzeja u džamiju „izbija točku oslonca zajedničkog nasljeđa različitih svjetova i međusobno ih udaljava“. Mudro zbore, ali, kako su to primijetili sarajevski profesori, ne s osobitim – zapravo gotovo nikakvim – kredibilitetom.
Budući da su spomenuli i rušenje i paljenje džamija tijekom srpsko-četničke agresije na BiH, nužno je podsjetiti na znanstveno istraživanje fra Andrije Zirduma po kojemu su za otomanske vlasti porušene 464 katoličke crkve i 48 franjevačkih samostana.
Složimo li se na kraju s onima koji su odluku, u biti, dakako, Erdoganovu u njegovu srazu s Ataturkom i sekularnom Turskom, doživjeli kao civilizacijski štetan čin, podsjetimo na jednu od brojnih legendi vezanih za ovu povijesnu građevinu. Navodno je prva rečenica koju je car Justinijan izgovorio u tek izgrađenoj Aji Sofiji bila: „Salomone, nadmašio sam te.“ Aludirajući pritom na židovskoga vladara koji je izgradio prvi Hram u Jeruzalemu. Nije, istina, Erdogan išao (baš) tako daleko. Rekao je samo kako je preobrazba građevine u džamiju izraz turske neovisnosti te kako će svaku kritiku tumačiti kao napad na tursku neovisnost.
Tko je koga nadmašio?!
Uostalom, ako je i razmišljao kako je nadmašio i Justinijana i Salomona, onda je to bilo prije pet-šest godina kada je na Dan Republike otvorio Bijelu palaču u kojoj od tada stoluje i koja je tri puta veća od one Buckinghamske. To bajoslovno zdanje, s više od tisuću odaja, vrijedno 275 milijuna eura, izgradio je, inače, nasred zelenog pojasa i na zemljištu koje je osnivač moderne Turske Kemal Atatürk darovao turskoj državi.
No, ponašanje aktualnog turskog „sultana“ (navodnici vjerojatno više nisu potrebni) vraća nas u 29. svibnja 1453. kada je Mehmed Osvajač sa svojom vojskom jašući na konju, ušao u Aju Sofiju i naredio da se vjernici pobiju i crkva pretvori u džamiju. Prva džuma klanjana je već idućeg dana, 1. lipnja 1453. A, evo, džuma – prva nakon „pretvorbe“ – klanjana je u petak, 24. srpnja. Kršćanski su mozaici tom prigodom bili prekriveni zavjesama, što je stanoviti napredak u odnosu na sultanska vremena kada su prekrivani gipsom ili naprosto uništavani.
A ni Erdogan nije na konju ujahao u, sad već, bivšu crkvu-muzej. Logično…
www.medjugorje-news.com/nedjelja.ba
