Dijete rođeno u dalekoj zemlji prije dvije tisuće godina – priča koja besmislici daje smisao

Ova priča ili, bolje rečeno, ovo otkrivenje, govori da nebo nije prazno, da zemlja nije besmislena, da priroda u svojoj materijalnosti nije mrtva, da čovjek nije nemoćan, da povijest nije apsurdna

Blagdan Kristova rođenja, prema kojemu hodimo, za kršćane je prvobitno bio kozmički blagdan, važan ne samo za svakoga od nas, nego i za čitav svijet.

Za razliku od mnogih drugih religija, kako starih tako i suvremenih, kršćanstvo se ne može svesti na pojedinačno, individualno, na mene, na moj interes (pa makar on bio najuzvišeniji, „najreligiozniji“, da tako kažemo), na moj život. Zaista, mnoge religije se zadovoljavaju time, kao da čovjeku govore: „Posveti se samousavršavanju, brini se za svoju dušu, uživaj u svojim religijskim doživljajima. Što te briga za sve što se događa u svijetu, za njegovu povijest, za druge ljude, za ono što se naziva zajedničkom riječju ‘problemi’? Što te briga za ovozemaljske probleme? Neka tvoje življenje bude na nebu, ništa ti više ne treba!“

Kada bi ovako glasio i poziv koji kršćanstvo upućuje čovjeku, onda bi ono što predstavlja bît blagdana Kristova rođenja, što čini njegovu dubinu, radost i, rekao bih, nečuvenost, bilo potpuno nerazumljivo, neobjašnjivo i, na koncu konca, nepotrebno. Bît Božića je u tome da se nebo približilo zemlji i to ne kako bi obezvrijedilo zemlju, da nas odvoji od nje kao od nečeg nepotrebnog, lošeg i štetnog, nego da otkrije istinski smisao zemlje i svega zemaljskog, da je osvijetli, prema riječima božićnog himna, „Suncem pravde“, da je osmisli „svjetlošću razuma“. Kada govorim o kozmičkom značaju Božića, imam u vidu to da grčka riječ kosmos označava najprije svijet kao cjelinu i drugo, svijet kao odraz više ljepote, višeg smisla, višeg dobra, tj. ne kao kaos, kaotično djelovanje bezličnih materijalnih sila, već kao otkrivanje nečega što je u njega usadio Bog.

Nositelj tog smisla, te ljepote, tog dobra, je čovjek. Njemu, čovjeku, Bog je dao ili podario svijet. A budući da je stvoren slobodan, čovjek taj dar može upotrijebiti i na dobro i na zlo. Čovjek prirodu može pretvarati u hranu, radost i život i tu istu prirodu može pretvarati u smrt, patnju i ruglo!

Kršćanska vjera kaže da je čovjek, u svojoj oholosti, u svom samoljublju, svijet svjetlosti i života učinio svijetom tame i smrti. Svijet je postao kaos, patnja, umiranje. Kako bi spasio svoje stvorenje, kako bi svijetu vratio njegovu prvobitnu ljepotu, kako bi ga ponovno učinio onakvim kakav je isprva bio zamišljen, stvoren i darovan čovjeku – poradi toga u svijet dolazi Krist, Sin Božji, Sin čovječji, tj. Bog koji se do kraja daje čovjeku i čovjek do kraja ispunjen božanskim životom.

Blagdan Kristova rođenja pokazuje i objavljuje kozmičku dimenziju tog događaja. Već samo Evanđelje, jezikom slika i simbola, pokazuje kako u njemu sudjeluje cijeli svijet, tj. čovjek i priroda, materija i razum, vrijeme i prostor – sve što podrazumijevamo pod riječi „svijet“. Evanđelje govori o noćnom nebu i tajanstvenoj zvijezdi nad betlehemskom spiljom, o jaslama, mudracima s Istoka, pastirima s pašnjaka. „Nebo i zemlja se raduju“ – kaže jedna božićna pjesma. Nebo se približilo zemlji, zemlja osluškuje nebo. Nebo silazi, zemlja ga prima, zemlja se uznosi. „Krist s nebesa, u susret mu izađite! Krist na zemlji, pridignite se!“ Da, sve je to veličanstvena religijska poezija, sve su to simboli i slike. Ali u toj poeziji, u tim simbolima i slikama otkriva se – ponavljam – najdublji, najbitniji sadržaj kršćanske vjere, koji je nama danas osobito potreban.

Jer upravo taj, kozmički smisao kršćanstva, smisao kojim ono obuhvaća cijeli svijet, čitav svemir, sve što postoji – upravo to ovozemaljska vlast i ograničena ovozemaljska mudrost odbacuju. One nekako još i pristaju na kršćanstvo kao na „privatnu“ religiju: „Zatvarajte se u vaše crkve, pjevajte te vaše molitve, ali samo pod uvjetom da sve to – vaš Bog, vaši obredi, vaša vjera – nema nikakve veze i odnosa sa stvarnim životom.“

No, dokle god se na zemlji slavi Božić, taj odnos i tu vezu nemoguće je uništiti. Jer u njima je sav smisao, sva radost tog blagdana, u njima je izvor čvrste vjere da ni svijet ni život u njemu ne može postojati bez upućenosti na Boga. Svijet bez Božića je tama i besmisao, kaos i patnja. Bez njega priroda šuti, bez njega je nebo prazno i zemlja mrtva, bez njega živimo na ogromnom kozmičkom groblju, žurimo, svađamo se i raspravljamo, u očekivanju vječne šutnje smrti.

I ispostavlja se da je „djetinjasta“ priča o Djetetu rođenom u dalekoj zemlji prije dvije tisuće godina jedina kadra besmislicu ispuniti smislom, tamu obasjati svjetlošću, patnju i žalost pretvoriti u radost. Jer ova priča ili, bolje rečeno, ovo otkrivenje, govori da nebo nije prazno, da zemlja nije besmislena, da priroda u svojoj materijalnosti nije mrtva, da čovjek nije nemoćan, da povijest nije apsurdna. Oko te spilje obasjane svjetlošću zvijezde, oko tog Djeteta koje leži u jaslama, oko te Majke i tog starca, oko tih mudraca i pastira – oko njih i u odnosu na njih svijet se uistinu obnavlja, pretvara u kozmos, koji, prema riječima pjesnika, „gori slavom zvijezda i prvobitnom ljepotom“. Sve opet dobiva smisao, sve opet pronalazi svoje mesto – i razum, i srce, i duša, i vrijeme, i prostor, i noć, i dan, i sav život, i čitav svemir. Jer iznad svega se uzdiže Sunce pravde i sve je obasjano svjetlošću razuma.

To Dijete još ništa nije reklo, ali sam njegov lik pruža nam radost veliku o kojoj su te noći pjevali anđeli: Slava na visini Bogu, i na zemlji mir, ljudima dobre volje (Lk 2, 14). Pravda, svjetlost razuma, mir, dobra volja. To su riječi o kojima treba razmišljati, koje treba doživjeti u danima kada se bližimo blagdanu Kristova rođenja.

Izvor: Govori na Radiju Sloboda | Priredio: Miodrag Vojvodić

www.medjugorje-news.com/bitno.net