Svjedočanstvo koje vrijedi pročitati: Da sam bio tvrdoglav i da sam ostao vezan uz majku, vjerojatno bi moj brak propao
Svjedočanstvo koje vrijedi pročitati: Da sam bio tvrdoglav i da sam ostao vezan uz majku, vjerojatno bi moj brak propao Izmjena i razmjena smijeha i suza, dana borbe i radosti, u svakom slučaju, dinamičnog i ispunjenog, blagoslovljenog obiteljskog života. O tome svjedoči bračni par Helena i Marin Nekić iz Zadra, njihovo svjedočanstvo donosi portal hkm.hr
U braku su 18 godina i roditelji su šestero djece: Ante (16), Nikola (14), Marko (12), Ana (10), Josip (8) i Petra (4) godine. Vjenčali su se 17. travnja 2004. g. u župi Uznesenja BDM na zadarskoj Belafuži, a prohodali su 27. studenog, na blagdan sv. Katarine Laboure koja je proširila Čudotvornu medaljicu.
Gospa prati Helenu, Majka majku. I njena rodna župa u Travniku posvećena je Marijinom uznesenju. Helena (44) se udala s 27 godina. Kao djevojka željela je naći muža u Crkvi. Molila je da joj Bog providi dobrog muža, i hodočastila s tom nakanom, utjecala se zagovoru sv. Ante Padovanskog.
„Nisam htjela nikome pokloniti ni srce ni tijelo, a da se poslije osjećam jako povrijeđenom i ružno. Htjela sam da to bude po Božju. Nisam htjela da mi se u životu više događaju pogreške. Nego idem s Bogom, mudro i polako. Tražila sam pomoć od Boga da mi providi.
Onda je jednoj prijateljici koja je bila s nama bila u zajednici, Bog šapnuo da je Marin dobar za mene i ja za njega“, započinje svoje bračno i roditeljsko svjedočanstvo Helena, prof. njemačkog i latinskog. Još u 5. razredu osnovne škole rekla je da će studirati ta dva jezika u Zadru. Providonosno, studij jezika doveo ju je i mužu kojeg je upoznala u Zadru i cjeloživotnom učenju jezika ljubavi.
Kad je Marin bio sposoban godinu i pol dana čekati tu našu prvu bračnu noć, pa tko sam ja da se onda na njega ljutim zbog nekog banalnog razloga?
Prvi spoj Helene i Marina bio je na misi u zadarskoj crkvi Srca Isusova. Na prvom susretu na kojem su bili sami, rekli su jedno drugome svu svoju prošlost i čisti krenuli naprijed. „Marin je jedini čovjek s kojim sam se upoznavala, koji me poštivao u predbračnoj čistoći. Upravo nam je to davalo snagu u našim svađama da jedno drugome oprostimo.
Vjerovali smo ako uđemo takvi u brak, da će brak biti puno kvalitetniji. Bile su i borbe, tijelo traži jer si mlad. Kad je Marin bio sposoban godinu i pol dana čekati tu našu prvu bračnu noć, pa tko sam ja da se onda na njega ljutim zbog nekog banalnog razloga?
Taj čovjek je puno više pretrpio radi mene zbog toga razloga, da bih se okrenula od njega. Obično u životu presude banalni razlozi, jer to su gluposti. Ali u tom trenutku vrag tenta čovjeka da su mu ti banalni razlozi jako bitni“, primjećuje Helena.
Dobila je što je tražila, ali bila je zbunjena. „Nisam se usudila ući u to, prepoznavala sam neke teškoće. Bojala sam se problema i kako će to izgledati. Četiri mjeseca smo izlazili, želim biti s njim, ali nešto me koči. Ne znam što. Tražila sam razgovor sa svećenikom. Bojala sam se konačnog rješenja. Tražiš, uvijek si u nekoj potrazi, to je lijepo.
Ali kad kažeš Da, nosiš teret života. Izabrala si čovjeka za cijeli život, s njegovim manama. Nisam bila sigurna u sebe, hoću li ja znati dobro izabrati? Hoću li nositi križ svoga muža, ako on ima svoju prošlost, pun je grijeha koje ću i ja nositi, preuzeti na sebe. Jer to je ono što preuzimaš, u dobru i zlu, kad kažeš Da.
U tom strahu, tražila sam razgovor sa svećenikom koji je to mudro sagledao i rekao: Pa ‘ko kaže da se ti moraš udati za njega? Na to sam zastala… Hm, pa dobro. Ako ne moram, onda ja hoću. Takva je bila odluka u mom srcu. Trebalo me samo malo pogurati. Jer vidjela sam, dragi Bog ti pokaže da je to čovjek za tebe“, kaže Helena.
Kad god sam pokušala pobjeći od patnje, stigla me dvostruko.
Helena se bojala života sa svojom svekrvom. Uvidjela je da su Marin i njegova majka jako vezani. „Ali, kad sam to shvatila, nisam htjela odbiti to. Jer Marina sam zavoljela. I da ja pobjegnem radi te prepreke od žene koja voli svoje dijete?
Da radi te teškoće izgubim sve što sam tražila i što mi je Bog ostvario? To je bila teškoća, poslije se u životu pokazalo, ali spasonosna za mene, za njeno obraćenje, za moje, muževljevo. I ona je Božje dijete. I ona je bila ranjena. Ljudi nešto čine iz svojih rana.
U životu mora biti patnje. Dobro i loše idu jedno s drugim. Kad god sam pokušala pobjeći od patnje, stigla me dvostruko. Ako je Isus primio i dobro i zlo od Boga, tko sam ja da ne primam to od njega“, razmišlja Helena.
Dvojbama je doprinijela i filmska slika braka koju je imala. Mislila je: „Udam se, bit ću sa svojim mužem, meni nitko ne smeta u životu, ni moji roditelji, ni moja svekrva, prijatelji, tko što kaže, to se sve miče iz života.
Međutim, to je lažno. Ako uvijek guraš svoj ego, na kraju ostaneš sam sa svojim egom i nije ti baš lijepo, jer si usamljen“, poručuje.
Ako uvijek guraš svoj ego, na kraju ostaneš sam sa svojim egom i nije ti baš lijepo, jer si usamljen
Marinov brat poginuo je kao hrvatski branitelj 1992. u svojoj 27. godini. Četiri godine poslije, u boli za sinom, umro je i Marinov tata, u 57. godini života. Stoga se Marinova majka dodatno vezala uz preostalog sina jedinca.
Marin (54) svjedoči: „Svećenik mi je rekao da sam ja, iako odrasli čovjek, vezan za svoju majku i da se ta pupčana vrpca mora prerezati.
Bilo mi je teško to prihvatiti, ali bilo mi je jasno da sam zbog toga mogao izgubiti suprugu. Jer došlo je do faze gdje ona nije više mogla to izdržati. Da sam bio tvrdoglav i da sam ostao vezan uz majku, vjerojatno bi naš brak propao.
Poslušali smo svećenika. Išli smo u podstanare iz kuće gdje smo živjeli zajedno s mojom majkom. Svećenik mi je rekao: ‘Majka mora shvatiti da nije došla u kuću nova osoba, nego da se u kući stvorila nova obitelj’. Ona je mama, a žena i ja smo svoja obitelj.
Nakon godinu dana, Bog je dao priliku i Providnost da smo izgradili kat kuće. Onda smo došli u svoju kuću. Pomogli su Helenini roditelji, moja mama, bilo je sve kako mi je rekao svećenik. Vjerovali smo da nam svećenik preko Duha Svetoga može pomoći.
Samo je na nama koliko smo mi ponizni, hoćemo li to poslušati ili nećemo. Poslije se izgradio bolji odnos s majkom i išlo je kako je trebalo ići. Prihvatilo se i poslije je bilo u redu“, kaže Marin, strojarski tehničar zaposlen u zrakoplovnoj bazi u Zemuniku. Poručuje: „Život je borba. Često pomislimo da nismo dobili koliko mi mislimo da bismo trebali. Svakome bih preporučio da se čovjek treba poniziti“.
U braku se susreću i dvije obitelji, obitelj svakog supružnika. Svećenik koji ih je poznavao rekao im je: ‘Pazite. Vi ste dva različita svijeta.’
Marin je Dalmatinac, Helena iz BiH. „Znači, susreću se dva mentaliteta. Dolaze dvije obitelji. Ja imam navike svoje obitelji, Marin ima navike svoje obitelji i u braku je – tko će pobijediti? Hoće li netko popustiti ili ne?
Kad smo se upoznavali, Marin me vodio kod svoje rodbine i njegovog pokojnog ujaka koji ima osmero djece. Kaže meni Marin: ‘A sada draga, ti ćeš popustiti’. A ja oholo: ‘Ma ne, zašto vi meni to govorite, pa mi smo jednaki!’ Kako sam bila naivna? Nekad će muž popustiti, nekad ću ja popustiti.
Naša djeca sudjeluju u svemu, pa i svađi, nažalost, što je teže za njihova srca. Ali sudjeluju i u oproštenju. Onda naša djeca nama dođu i kažu: Jesi li se ispričao mami? Jesi li se ti mama ispričala tati?
Kad se muž i ja sad u ovoj fazi posvađamo, kad naša djeca to vide, a mi nismo tihi da oni to ne znaju. Oni sudjeluju u svemu, pa i svađi, nažalost, što je teže za njihova srca. Ali sudjeluju i u oproštenju. Onda naša djeca nama dođu i kažu: ‘Jesi li se ispričao mami? Jesi li se ti mama ispričala tati?’
Oni samo hodaju oko nas i onda ja govorim: ‘Pusti me sad, sad sam ljuta, ne diraj se u mene, pusti me da se smirim.’ Onda netko pobjegne, bježimo jedno od drugoga. Onda spustimo dok se naš ego stiša. Različiti smo svi, radimo greške.
Trebam prepoznati neke stvari koje mužu smetaju, zaobići ih i uskratiti sebi i njemu priliku da se posvađamo. To čovjek stekne s godinama. U početku na to ništa ne misliš. Misliš samo, ‘Ja želim da je meni lijepo i ti ćeš napraviti kako ja želim’“, kazuje Helena.
I djeca su razlog problematičnih situacija koje se dogode između supružnika zbog njihovog različitog poimanja odgoja.
„Ja sam više kruća, zamišljam da treba biti strože, Marin želi sve riješiti razgovorom. Ali nekad djeca budu nerazumna, mora ih se kazniti, mora se nešto učiniti. I sad je najveća svađa oko toga. Ja želim da on stisne, on želi da ja pustim, i djeca love između. Ali, kad uzmemo Boga kao vodiča, kad vidimo da ne ide, otvorimo Bibliju.
Dok smo hodali, često sam tražila Riječ, pa otvoriš Bibliju. Kad sam upoznala Marina, rekla sam: ‘Bože, daj mi znak, daj mi Riječ!’ Baš sam rekla ‘Bože, daj mi!’ To je razgovor s Bogom. I otvorim čitanje u kojem se spominje jazavac. A Marin, tada mi je bio dečko, za svakoga čovjeka u razgovoru on je rekao ‘Ah, taj jazavac’.
Zastala sam na to zapanjeno. Pa zar nije više očigledno? Što ima više očito? Nikad dotad u Bibliji nisam vidjela da negdje piše riječ jazavac. I u trenutku kada molim za Riječ, ja otvorim jazavca. Što sam mogla drugo napraviti? Bog me stavio pred gotov čin. Tako da sam se udala za jazavca“, smije se Helena.
Donijela sam djecu na svijet, ali Bog određuje koliko će živjeti, to nije moje
Poteškoće u odgoju povjerava Bogu u molitvi. I Nekićevi imaju strahove za djecu, što će biti od njih i s njima sutra. Hoće li otići u krivo društvo, popustiti u školi… Djecu današnjice odgajaju i televizija, igrice, a oni ih ne žele izdvojiti iz svijeta.
To je stalna borba. „Donijela sam djecu na svijet, ali Bog određuje koliko će živjeti, to nije moje. I djetetu treba dati slobodu, iako bih im najradije za nešto rekla, nemoj to učiniti, inače će ti se dogoditi to i to. Ali i oni moraju iskusiti i sazrijevati. Njihovo odrastanje je i moje odrastanje. Kad vidim da u nečemu pretjerujem, molim za to.
U jednom molitveniku sam našla molitvu krunice za svećenika u Čistilištu. Molila sam je za tog svećenika i za dijete s kojim sam imala previranja. Kad sam izmolila tu krunicu, meni je to dijete bilo bolje. Valjda tolika žrtva tog svećenika, ta muka koju on ima, što je on molio za moje dijete…
Ili, dok moliš Devetnicu zbog neke situacije s djecom, dijete napravi sve što sam željela. Pitam se, pa tko me čuo, nisu me čuli što sam mislila. Ma Bog te čuo i vidio u molitvi!
Nekad djecu gledam kao odrasle osobe. Djeca, pogotovo mali, nešto kažu da ostanemo zadivljeni. Ha? Bog ti preko djeteta govori! Zaustaviš se, Ajme, pa vidi. On je meni otkrio nešto što ja nisam znao. Pogotovo najmanja kćer.
To bude smiješno. Kad gledamo albume, vidjela je da nje nema na slici, pa je pitala zašto je tu nema. Rekla samo joj: ‘Petra, ti si bila u Božjem planu’. I sad kad nešto gleda, kaže, ‘Mene nema tu, ja sam bila u Božjem planu’. Sva sretna. Sad je obiteljska poštapalica ‘Bio sam u Božjem planu’“, uz još jednu porciju smijeha kazuje Helena.
Bog daje da se preko molitve rađa ljubav i u bračnom darivanju. „Koji ne mole, vade Boga iz te ljubavi. Što mi ljudi možemo dati jedno drugome? Ništa. Jer od Boga dobivamo snagu. Ako nemaš tu snagu, onda je normalno da nam se događa loše.
Jer mislimo da mi možemo sami. Ali kad tražim preko molitve, kad molim Boga, kad sam na misi, kad tražiš Božje vodstvo koje ti kaže u molitvi, u Riječi, u prijatelju, bratu, Bog ti ga pošalje, kaže ti nešto, staneš i pitaš se: ‘Kako on zna što je u mom srcu?’ Bog govori stvari koje ti trebaju preko anđela ljudi. Zato trebamo uvijek imati krug ljudi bliskih nama, jer onda smo jači“, potiče Helena.
Godine idu, ali ja se uvijek osjećam mlađim. Djeca me čine mlađim. Imati djecu je blagoslov
Marin poima brak kao sveti savez u kojem su muž i žena zajedno na istom putu, jedno do drugoga. On smatra da nije više problem ni materijalno za podizanje obitelji, nego komoditet ljudi koji razmišljaju: „Ja želim svoju slobodu, ja želim imati svoje slobodno vrijeme, želim ići u teretanu, želim ići s prijateljima u kafić, na sport, nogomet…
S djecom imaš obavezu. Ali meni je ta obaveza slatka obaveza. I opet imam vremena naći se s prijateljima, kumovima. S djecom je veselo i osjećaš se življe. Godine idu, ali ja se uvijek osjećam mlađim. Djeca me čine mlađim. Imati djecu je blagoslov. Svako novo dijete je radost“, kazuje Marin.
Iako je samo on radio, ništa materijalno im ne nedostaje, nikad nisu bili u minusu. Nisu to izgubljeni novci, nego dobivenih šest života, uloženi ljubav i vrijeme u kvalitetu života i odnosa s djecom koji primaju više pažnje i pratnje roditelja.
S prvim djetetom Helena je imala spontani pobačaj. „To se zove blastum ovum. Kao da je bio samo zametak, nije bilo dijete. Ali, od Boga je bilo zamišljeno. I ja ga smatram djetetom. Mi smo ga krstili u duhu i dali mu ime.
Ali tu bol koju sam ja osjetila, kad se meni to dogodilo!? Ne bih to nikome poželjela. Svi koji misle da je pobačaj njihov izbor, kad naprave to, shvate kakav je to bio izbor. To je velika bol. Ja uvijek žalim za tim djetetom, iako imam šestero zdrave djece. Jer to je nešto što je bilo namijenjeno radosti na ovom svijetu.
Nakon što su mi očistili maternicu, kad sam išla u sobu, ja nikad nisam tako vrištala. To nije bilo od mene. To je bila tolika bol da sam ja morala jaukati, vikati, ta bol duše. To je bol duše! Nije to bila fizička bol. To te duša boli jer odlazi ono što je Bog tebi htio dati.
Poslije, pomirujući se s tim, shvatila sam da u svom srcu ja zapravo nisam bila prihvatila to dijete. Možda sam i ja doprinijela tom gubitku, to Bog zna. Ja sam jako željela dijete, ali živjeli smo tada s mojom svekrvom. A ja sam zamišljala da nas dvoje sami živimo. Međutim, nismo je mogli ostaviti samu, ona je imala svoje navike, jedno drugome smo smetali.
Koliko god sam tada i htjela dijete, meni je bilo bolno roditi dijete u tim uvjetima gdje muž i ja nismo sami, gdje možemo uživati u tom djetetu. Bila sam sebična“, pripovijeda Helena. Pet mjeseci poslije zatrudnjela je s njihovim prvijencem.
Nakon trećeg djeteta, ginekolog mi je rekao: ‘Vi niste više za rađanje. Imate problema, ne smijete kontracepciju.’
Nakon trećeg poroda Helena je imala problema s bubrezima. „Onda smo se Marin i ja zatvorili životu. Bojali smo se jer ti doktori kažu, Moraš paziti na zdravlje. Imam problema s venama. Nakon trećeg djeteta, ginekolog mi je rekao: ‘Vi niste više za rađanje. Imate problema, ne smijete kontracepciju.’ I da uzimam spiralu. Rekla sam, ‘Ja to ne želim’.
Doktor je uzvratio: ‘Ah vi, što vas u Crkvi uče’. Rekla sam mu, ‘Doktore, postoji literatura i drugdje, ne samo u Crkvi’. Ali on je mene dobro vodio, ja sam njemu vjerovala. On ima svoj mentalitet, ja imam svoj mentalitet, ali sam mu vjerovala. Tako da smo mi radi te bolesti malo stali.
Onda sam se raspitala i kod drugog doktora, krasnog urologa sam pitala: ‘Doktore, je li ja mogu imati još djece?’ Odgovorio mi je: ‘Pa ja ne vidim zašto ne’.
I naši u zajednici su me ohrabrili. Kaže se, odgovorno roditeljstvo. Ali, ako postoji kontracepcija, zatvori se Duh Sveti. Možete vi mene smatrati fanatikom, zaostalom, ali ja sam to doživjela na svojoj koži. Doživjela sam da kad smo se čuvali, Marin i ja puno više smo se svađali. A kad smo otvoreni, sad dragi Bog ne daje djecu.
I Bogu hvala, da dadne i ne da. Ali to što ja sada osjećam prema svome mužu je ogromna razlika od onoga kad smo on i ja bili zatvoreni životu, kad smo se čuvali, kad smo bili u grijehu. Tada se točno osjetilo da nema Duha Svetoga. Nema onoga što nama daje snagu s djecom, sa životom.
To što ja sada osjećam prema svome mužu je ogromna razlika od onoga kad smo on i ja bili zatvoreni životu, kad smo se čuvali, kad smo bili u grijehu. Tada se točno osjetilo da nema Duha Svetoga
Kad smo bili zatvoreni za život, mogu vam reći – ja sam svoga muža mrzila. Bilo je trenutaka kad ga nisam mogla podnijeti. Bojala sam se same sebe zašto tako osjećam. Pa on je otac naše djece. Nitko me nije natjerao u brak s njim. Ali to je bilo jače. Jer je zatvorena ona snaga koju nam je Bog dao po sakramentu braka koju smo mi dobivali. Jer djecu imati i odgajati je borba.
To su lijepe stvari. Nikad ih ne bih mijenjala. Ali da je borba, borba je. Jer svatko ima svoj karakter, svatko ima svoju volju. I kad vi sastavite osam ljudi, koji su karakterni, to bude veselo. Znaju naši susjedi kako je veselo“, sa smijehom će Helena
Obiteljska tvarnost nije samo tjelesna, nego i duhovna, to je i borba duhova. „Kad odeš kod doktora, doktor ti kaže moraš se čuvati, moraš se paziti, vi ste odgovorni za svoj život. Kad sam trebala roditi četvrto dijete, doktor mi je svaki put tražio nekakve pretrage, tražio je amniocintezu na koju nisam pristala jer dijete može biti ozlijeđeno.
Rekla sam: ‘Ja dijete primam, i bolesno i zdravo, ja ga primam. Što meni to znači, amniocinteza – da on ima Downov ili neki sindrom? Meni je dijete dijete i to je moje dijete!’
Imala sam sreću da sam u Crkvi i da sam u zajednici. Zato sam imala to rasuđivanje. A mogu zamisliti kako je drugim ženama!? Ja znam da je puno ljudi to tako teško nositi, jer nemaju to krilo, to gnijezdo iz kojeg sam ja došla. Mi smo stvarno sretni radi toga. Jer svatko nosi nešto svoje.
Svaki razgovor donosi duh nečega. Od doktora koji te straši, koji ti govori pazi ovo, pazi ono, unosi neke strahove od ovoga svijeta. Uvijek je nešto neki problem.
Imam nećakinju koja je rođena iako je njena majka imala spiralu. Dragi Bog je nju htio i pored spirale.
Ma što ima ljepše od donošenja život na svijet!? Neki su ovisni o tome. Ja nisam ovisna o trudnoći, ali uživam čuti dijete u sebi. Ja sam sad tužna što nemam više djeteta. Iako se bojim kako će to sve ispasti, uz sve probleme, uz sve bolesti.
Ako Bog da, dadne, ako ne da, isto dobro, Bogu hvala. Nije moja volja. Jer sad smo i otvoreni, ali se ne događa. Znači, Božja je volja. Nije ni kontracepcija volja. Ako Bog odredi! Ja imam nećakinju koja je rođena iako je njena majka imala spiralu. Dragi Bog je nju htio i pored spirale.
Ali, donošenje djeteta na svijet – vi ste uvijek u toj trudnoći na pragu života i smrti. I kad god donesete dijete, kad donosite život, vi ulazite u smrt. U trudnoći sam uvijek puno povraćala, kad smršaviš u trudnoći, mučnina ti je cijelo vrijeme.
Netko u tri mjeseca to riješi, meni je do devetog mjeseca mučnina. Ali svjesno idem u to. Jer sve se to isplati. Jer kad primiš dijete na ruke, ti sve zaboraviš. Samo ga gledaš i misliš ‘Bože, što je ovo?’ To čovjek ne može stvoriti, to samo Bog može stvoriti. I tu ljubav koju svi onda osjetimo, kad se dijete rodi. Kako braća i sestre reagiraju, kako oni dolaze, kako se oni brinu“, zaneseno će Helena.
Kao dijete mislila je da će imati četvero djece. Mama joj je rekla: ‘Ah, čut ću te kad rodiš prvo’. Braća i sestre veliko su blago, imaju jedno u drugome prijatelja, poticaj, štite se. Čuvaju jedno drugo, sazrijevaju u ponašanju za život. Njihova djeca osobito vole pitati kako sam se ja rodio, što sam tada radio…
Samo je Bog savršen. Mi smo svi s manama. I ja želim savršenstvo i očekujem ga od djece. Ali ‘ko sam ja da to tražim od njih?
Svakodnevica s puno djece je burna i bučna. „Kad želiš savršenstvo, to nije s Božje strane. Jer to ne postoji. Samo je Bog savršen. Mi smo svi s manama. I ja želim savršenstvo i očekujem ga od djece. Ali ‘ko sam ja da to tražim od njih?
Želim da uče, a njima se taj dan baš ne da. I mi se cijeli dan svađamo. Umjesto da sam pustila, pa ga pustim neka on sebi da oduška, pa ću sutra stisnuti s ljubavlju. Jer kad god ideš sa silom, ne valja. Ali to je sve rast u životu.
Djeca ne znaju da s njihovim kašnjenjem u izvršavanju obaveza kasno nešto drugi, dinamika dana da se učini potrebno se narušava. Da zna biti teško, zna biti. Kad vidim da sam nešto počela po svomu, onda se slomim, na koljena, i ‘Ajmo Bože, pomozi. Ti vidiš kakva sam ja, kakvi su oni. Providi nam rješenje’“, svjedoči Helena.
Molitva pred bolnicom u kampanjama 40 dana za život i njima osobno dobro dođe. Prigrlili su molitvu krunice Krvi Kristove koju su tamo upoznali. Kada Helena i Marin mole pred bolnicom za nerođene, to blagotvorno djeluje i na njihovu djecu.
„Neka djeca čeznu za tim, sami kažu ‘Ajmo moliti krunicu’. Onda nekad moraš nešto napraviti, moraš nešto… Obično gledaš televiziju, prođe ti vrijeme, onda kažeš: ‘Pa Bože, dijete je imalo poticaj od Boga da mi molimo, i mi ga nismo poslušali’. I to se događa. To lako odvuče. Nas spašava što smo u zajednici. Veneš ako ne dođeš na misu.
Kad je bila izolacija u lockdownu, kad nismo mogli ići na misu, meni je bilo tako teško. Gledaš misu na televiziji, lijepo. Ali kad ti primiš Isusa u srce!? E to je onda, On te može mijenjati. Jer daje snagu. Preko euharistije, Isus ti daje snagu da možeš nositi se sa životom. Kad god ujutro više molim, dan mi puno bolje prođe.
Ako nisam najprije molila, onda ću na krivi, drugačiji način zujati kroz dan“, kazuje Helena i svima poručuje: „Dragi Bog daje snagu. Koji nose teškoću života, ljudima na prekretnicama, preporučujem, ‘pitaj Boga. Pitaj Bibliju, pitaj u krunici. Tome se obrati i Bog će ti dati odgovor. I dat će ti snagu da izdržiš tu težinu, da se nosiš sa svime u životu’“.
Kad ti primiš Isusa u srce!? E to je onda, On te može mijenjati. Jer daje snagu. Preko euharistije, Isus ti daje snagu da možeš nositi se sa životom. Kad god ujutro više molim, dan mi puno bolje prođe
Privlači ih molitva za nerođene pred bolnicom jer to jača i njihovu vjeru u njihovim teškoćama i zajedništvo njih kao bračnog para. „Kad pogledam u bolnicu, tu je dosta ljudi koji su u patnji, možda su i sami, ostavljeni, i ova molitva je upućena i njima, a pomoć je i nama. Poznajem gospođu koja je davno učinila pobačaj i ima traumu cijeli život.
Osobe koje zagovaraju pobačaj ne gledaju koje su posljedice toga, da je to velika trauma za cijeli život. Molim pogotovo za osobe koje su učinile pobačaj. Bog je uz njih, Isus ih ljubi, ne trebaju se bojati života. Teško je u brizi oko djece, ali i uz toliku djecu vidim da su djeca blagoslov. Je teško, ali je blagoslov“, poručuje Marin.
Upravo bol spontanog pobačaja koju je doživjela, Helenu je potaknula da se uključi u 40 dana za život. „Molim Boga da tu bol nitko ne osjeti. To nije prirodno čovjeku. Nas je Bog stvarno darovao i mi znamo što je život, što imamo u kući i koja je to borba. Borba je s djecom osobito u ovom vremenu da ih se odgoji i izvede na pravi put, ali uz Božju pomoć sve ide lakše.
Moleći, Bog nam bolje pokazuje put i usmjerava nas. Stojeći ispred bolnice želim pokazati pripadnost Isusu. Kad žene prolaze pokraj nas, da vide da smo im podrška. Ne prijetnja, nego podrška, da ih ojačamo. Da ima netko tko moli za njih u njihovim teškoćama, ako im treba pomoći, tu smo, u molitvi, djelima i u čemu treba“, ističe Helena.
Zajedničkim dolaskom na molitvu kao bračni par pokazuju kako se znaju organizirati da još i to čine, uz šestero djece. „To je samo Božja providnost i pomoć. Imamo obaveze. Bog uvijek providi, djeca budu dobra, onda su baš najbolja, kad se idemo negdje moliti, tako da nikad nismo imali problema. Hvala dragom Bogu za to“, kaže Marin.
Bog nas ljubi i preko djece koju imamo vidimo Božju ljubav!
„Nekad čak dođemo sa starijom djecom i oni se pridruže u molitvi. Kad se s nama pomole, budu sretni, izmole deseticu. Želim od srca ženama da uzmu dijete na ruke i da vide to nebo koje osjećaju, kad vide dijete. Djeca su radost na svijetu.
Cijeli život je muka i borba, ali u borbi s Isusom, u borbi u molitvi, u povjerenju u Boga da nam Bog daje što možemo nositi. Bog nas ljubi i preko djece koju imamo vidimo Božju ljubav“, poručuje Helena Nekić.
