Da je bio zaista PONIZNI SLUGA BOŽJI govori ovo svjedočanstvo o fra Anti Antiću
Tako smo ga zvali i tako ga iščekivali na liječenje kada je dolazio na Kliniku Rebro. Pater, otac, prijazan i blag, uvijek vedar i nasmiješen, iako mu zdravstveno stanje nije tome pogodovalo.
Pomalo pognut, kao blaženici sa starih ikona, nije imao to držanje po nekoj ishitrenosti, nego zbog teških spondilotičnih promjena na kičmi. Nalazi su to pokazali i bilo je razumljivo. Već se dosta pisalo i napisalo o dobrom ocu Antiću, ali poglavlje boravka na kliničkom odjelu i liječenju nije bilo svima dohvatno da se na to osvrnu.
Dolazio je na liječničke pretrage, kontrole i savjetovanja radi mnogih zdravstvenih tegoba, a nekoliko puta bio je i ležeći bolesnik na odjelu. Za sve te usluge uvijek se pojavIjivao u svom fratarskom habitu. Nikada ga nisam vidjela u civilu, iako su ostali svećenici tako dolazili radi praktičnosti i ostalih razioga. Njegov je habit bio besprijekorno čist i dobro izglačan, ali siromašan i star, a vidjeli se i umetani dijelovi koji su mnogim pranjem izgubili temeljnu boju.
To mu nije smetalo za ugled, jer su ga i liječnici i osoblje susretali s velikim poštovanjem. Gledali su u njemu pacijenta na kojemu je bilo, kako rekoše, ”sve Božje’. Primanje na klinički odjel obično je bilo dogovoreno, dok se ne bi našlo prikladno mjesto u maloj sobi, no Pater odbi tu pažnju. – “Ne! Ne želirm biti u maloj sobi, nego u velikoj!” Kad sam iznenadena pitala za razlog, reče: “Ćerce, u velikoj sobi mogu više bolesnika upoznati, na više duša djelovati, jer ni ovdje kao bolestan ne smijem biti bez posla za Boga. Stoga recite doktoru da me smjesti u veliku sobu.”
Tako je i bilo. Jednak sa jednakima, a opet nešto drugo, brzo je privukao pozornost ostalih. Moglo se vidjeti njegov bolesnički krevet okružen zainteresiranim sugovornicima, katkada u vedru i šaljivu tonu, a katkada povjerljivo kao da se ispovijedaju. Brzo su se upoznavali, brzo sprijateljili, pa i oni za koje se smatralo da su “iz drugog tabora”.
Ta se apostolska revnost prenosila i na Iiječnike. Primajući od njih zdravstvene upute, našao je načina da uzvrati duhovnim receptima, nastojao im pomoći u problemima te naravi. Svi njihovi teološki i moralni upiti našli su pravu adresu rješavanja, a oni u njemu istodobno rijetko dobrog pacijenta. Slušao je savjete, naputke i odredbe liječnika s izvanrednom točnošću, a to je i drugima savjetovao.
Kad ga je jedna naša sestra pitala za savjet bi li pošla na operaciju koja je dvojbena zbog već poodmaklog raka, odgovorio je: “Ćerce, poslušaj liječnike, a ja ću moliti i bit će dobro.” Provedena je operacija, te je sestra živjela još niz godina. I otac Antić podupirao je dar života razboritom pažnjom prema zdravlju i liječenju, a za sve primljene usluge na Klinici vjerujem da sada nebeski uzvraća svojim zagovorom. Sada se dokazuje ono što su na Klinici svojedobno rekli: “Na njemu je sve Božje!”
www.medjugorje-news.com/book.hr
