Čudesno svjedočanstvo roditelja bivšeg ovisnika: ‘Morali smo svoje dijete izbaciti na ulicu i gledati kako gladuje, ali Bog se u toj muci proslavio’

Zagrepčani Ljubica i Branko Božić su prije više od dvadeset godina spoznali da je njihov sin ovisnik o heroinu. Kada su se sve metode pokazale neučinkovitima, Božići su se obratili u pomoć Zajednici Cenacolo. Borba za sina je bila mukotrpna, a Bog je na tom putu od njih zatražio da učine neshvatljivo: odreknu se vlastitog djeteta i promatraju ga kako pati. U ekskluzivnom razgovoru za Bitno.net našoj su novinarki prepričali potresne detalje teške borbe u kojoj je Gospodin pokazao svu silinu svoje ljubavi

• Kako je sv. Padre Pio prorekao skoro vrijeme smrti moga oca
• Zapanjujuća poljska kapela sv. Kinge, najveća podzemna crkva na svijetu napravljena je od soli
• Je li Isus odbio da ga se nazove kraljem?
• Je li Isus također Kralj svih planeta i galaksija svemira?
• Ovo je 7 navika svetih ljudi

Bio je studeni 1999. godine, ono sumorno doba godine kada jesen polako prelazi u zimu. Dvadesetogodišnji zagrebački mladić, tada ovisnik o heroinu, bio je mjesecima na ulici. Možda zvuči surovo, ali roditelji su ga izbacili na cestu kako bi ga spasili. Negdje oko jedan sat poslijepodne gospođa Ljubica Božić začula je zvono na vratima obiteljske kuće u Remetama. Otvorila je vrata i ugledala svojeg sina. Bio je mršav i blijed, mladić koji propada, poput neke prikaze, bez osmijeha na licu. „Bio je hodajući mrtvac bez emocije i pogleda“, prisjeća se gospođa Ljubica.

„Rekao mi je kako je gladan, cijeli dan nije ništa jeo. Ja sam ga samo strogo pogledala, bez suze u očima, i rekla kako mu ne možemo pomoći. Mora ići u zajednicu“, kaže. Mladić se okrenuo, pokupio dva oraha ispod drveta i udaljio se. Ljubica je zatvorila vrata i, tek u trenutku kada je bila sigurna da je ne može čuti, lupila šakom o zid i bolno vrisnula. Sljedećih pola sata je neutješno plakala. „Tada sam mu tako htjela napraviti sendvič, ispeći mu jaja ili ga pozvati na ručak, ali znala sam da ne smijem. Jedini način na koji sam mu mogla pomoći jest da ga, kako se sada često šalim, prisilimo na dobrovoljan ulazak u Zajednicu Cenacolo“, objašnjava.

Njihov stariji sin rodio se 1979. godine. Oduvijek je bio nemiran dječak, onaj tip djeteta koji se nikako ne može zadržati na jednom mjestu. Dječaku je neprestano bilo dosadno i stalno je tražio novu zanimaciju, koja je, kada bi je napokon pronašao, uvijek bila kratkotrajna. „Istovremeno je bio dobar dječak. U tome i jest najveći problem… Bio je dobar, suosjećajan i povodljiv. Svima je htio uskočiti u pomoć. Tuđa tuga je bila i njegova tuga. Mislim da je upravo zbog takva karaktera i načina života završio u ovisnosti. Danas će vam svi reći kako su ovisnici izuzetno emotivni ljudi“, objašnjava gospodin Branko.

Božići danas djeluju kao koordinatori roditelja u Zajednici Cenacolo, ali priznaju kako nisu oduvijek bili u vjeri.

„Djecu smo tjerali da idu na vjeronauk i nedjeljom u crkvu, ali osobno nismo živjeli sakramentalnim životom. Ja sam uvijek bio glasan, stalno sam se svađao, ponekad napio, a on je sve to morao gledati“, prisjeća se Branko.

Sredinom devedesetih godina, kada je njihov stariji sin pohađao treći ili četvrti razred srednje škole, roditelji su primijetili promjene u ponašanju. Neprestano je mijenjao raspoloženja. „Stalno je bio na telefonu i razgovarao s nekim novim prijateljima. Sjećam se kako sam ja bila oduševljena jer su svi ti novi dečki, koji su ga zvali na fiksnu liniju, bili izuzetno ljubazni. Bila sam sretna jer je sin pronašao kulturne i dobro odgojene prijatelje“, prisjeća se njegova majka.

Kako su otkrili da je njihov sin narkoman

Mladić je odjednom ljeti počeo nosio duge rukave, pa ga je majka znala pitati kako mu nije vruće. Navečer bi dolazio kući suženih zjenica, što je njegovoj majci, koja je nekada davno u školi učila da se zjenice zbog nedostatka svjetla navečer šire, bilo pomalo neobično. Međutim, sin bi je vrlo spretno razuvjerio: „Joj, mama, bio sam u kafiću… To je od dima.“ Ljubica danas priznaje kako je bila nemirna, ali je podsvjesno pristala živjeti u negaciji. Pretvarala se kako je s njezinim sinom sve u redu. On samo prolazi kroz intenzivniji i duži pubertet. „Prijatelji su mi  ponekad znali govoriti kako se u kafiću, u koji je on tada zalazio, nešto čudno događa. Pričali su mi kako mojem sinu prilaze nepoznati ljudi s kojima često odlazi u WC. Ali mene nitko niti puškom nije mogao natjerati da tamo uđem. Očito sam se plašio što će me dočekati, što ću vidjeti. Ustvari sam se odbijao suočiti s istinom“, priznaje gospodin Branko.

Istina je izbila na površinu kada je mladić završio srednju školu za konobara i zaposlio se u ujakovu kafiću. Jedne se večeri kući vratio u groznom stanju. Nije mogao normalno govoriti, nego je nešto nerazumljivo mrmljao. Njegova majka je bila uvjerena kako je pijan. Kada ga je verbalno napala, on se povukao u svoju sobu i zaspao. Ista scena ponovila se sljedeće večeri. Gospođa Ljubica je napokon shvatila, odnosno, kako kaže, tada joj se kao u nekom crtiću upalila žarulja u glavi. Izgledao je kao da je pijan, a nije smrdio na alkohol. Tu nešto nije u redu. „Sine, ti si nadrogiran!“ povikala je. Već je u sljedećem trenutku počela nekontrolirano lupati šakom po njemu. „On nije imao nikakvu reakciju. To vam je bilo kao da sam udarala vreću pijeska“, priznaje. Mladić je napokon kapitulirao i priznao da je već neko vrijeme ovisnik. Božići nikada kasnije nisu saznali koliko se dugo drogirao. Sin joj je ponavljao da se ne brine i ništa ne govori ocu. Uvjeravao ju je kako taj problem može sam riješiti. „Čak mi je priznao kako je počeo uzimati heptanon. Bio je uvjeren kako će se tako skinuti s heroina“, kaže Ljubica.

Branko je tek sljedećeg dana, kada se vratio s noćne smjene, saznao kako mu je sin narkoman. „Osjećao sam se kao da mi je propao čitav svijet. On je bio naš prvi sin. Imali smo velike planove za njega“, objašnjava. Njegova supruga nastavlja: „Najprije smo krivili sebe. Osjećali smo se kao da smo kao roditelji podbacili, kako smo sve u životu promašili. Istovremeno nas je bilo sram. Sljedećih nekoliko dana sam izbjegavala ljude, strahujući da će me netko pitati za njega, a ja nisam voljela lagati.“ Kada su se napokon oporavili od prvog šoka, Božići su krenuli rješavati problem.

Bezuspješni pokušaji skidanja pomoću heptanona

U sljedećih godinu dana obišli su brojne liječnike, većinom psihijatre koji rade s ovisnicima. Bezuspješno su ga pokušali skinuti pomoću heptanona i blokatora, odnosno tableta koje izazivaju mučninu kada ovisnik uzme heroin. „Navečer bih mu dao punu šaku tableta i inzistirao da ih popije preda mnom. On bi me poslušao i nakon toga bih izašao iz sobe. Tek sam nakon nekoliko dana ispod kreveta pronašao bezbroj tabletica blokatora. Ni danas mi nije jasno kako je uspio ne popiti ih“, priznaje Branko. Božići se sada šale kako su se u početku ponašali kao „tutleki“, bili su potpuno neiskusni i naivni. Branko je jednom prilikom u sobi pronašao vrećicu punu žutog praha. Nakon nekoliko minuta je pred kućom začuo galamu. Ispred kuće su se pojavili nepoznati ljudi koji su tražili nekakvu „kazetu“, što im je bila šifra za heroin. Kada se gužva napokon smirila i dečki razišli, Branko je sinu pružio vrećicu s heroinom i rekao: „Nosi tu drogu iz moje kuće.“ Sada ne može vjerovati kako je mogao biti tako „bedast“ i pružiti sinu drogu u ruke.

„Danas bih sadržaj vrećice bacio u WC školjku i nakon toga tri puta pustio vodu“, objašnjava. Roditelji su punih godinu dana pokušavali razgovarati sa svojim sinom i molili ga da se prestane drogirati, ali on je i dalje radio po svome. Kući je dolazio i odlazio kada je htio, ni s kim nije razgovarao, ponašao se sebično, kao da se cijeli svijet vrti samo oko njega, doslovno je bio gazda u kući. Nije se obazirao na četiri godine mlađeg brata, kojemu je, kako kažu Božići, ukrao djetinjstvo. „Bio je bio svjestan da skidanje s heroina podrazumijeva ogromnu patnju. Iako je znao kako mu očajnički treba pomoć, nije imao snage za radikalne poteze“, opisuje njegov otac.

Prvi susret sa Zajednicom Cenacolo

Božići su u veljači 1999. godine, kada su od Brankove sestre doznali za Zajednicu Cenacolo, spoznali da sina mogu spasiti isključivo ako se sami odluče za „radikalne poteze“. Jedne subote su se pojavili na sastanku Zajednice Cenacolo, odnosno pred roditeljima čija su djeca već boravila u Zajednici.

„U tim ljudima sam prepoznala nekoga tko me razumije. Oni su nam dali uputstva za ponašanje. Objasnili su nam da, ako naš sin odbije ući u Zajednicu, onda moramo učiniti nešto strašno bolno, gotovo nezamislivo – izbaciti ga na ulicu“, kaže Ljubica.

Kapela kuće Cenacolo u Vrbovcu/Foto: Luka Marušić (arhivska fotografija)

Neki će možda, nastavlja, kritizirati ovakav pristup. Kakav je to roditelj koji može izbaciti svoje dijete na cestu? Reći mu da odlazi. U njihovoj kući više nema što tražiti. Poslati ga u mrak i zalupiti mu vrata za sobom. „Tek sam kasnije shvatila kako je upravo taj teški čin, koji me je kao majku do kraja slomio, naposljetku spasio mojeg sina“, priznaje Ljubica.

Još su iste večeri sinu predložili odlazak u Zajednicu, ali on je samo odmahnuo rukom. „Optužio nas je da nismo normalni, kako njemu to ne treba, jer se on, da hoće, odmah može skinuti s heroina“, prisjeća se Branko. Božići su mu nakon toga izgovorili uvjete pod kojima može ostati kod kuće. „Morao nam je predati sve svoje dokumente i ključeve od stana. Nadalje, do ulaska u Zajednicu mora ostati zaključan u kući i stalno biti pod našim nadzorom“, nastavlja. Njihov sin ih je odbio. U plastičnu vrećicu je spakirao nekoliko majica i napustio dom. „Osjećali smo se grozno, stravično, ali smo znali da postupamo ispravno. On je do tada s nama neprestano manipulirao i u tada smo mu prvi put pokazali da je dosta. Od sada će on slušati nas. Mi ga volimo i želimo ga spasiti, ali ne na njegov način, koji se svaki put do tada pokazao neuspješnim“, tvrdi njegova majka.

Godinu dana na cesti

Kući se vratio nakon dva mjeseca. Roditeljima je priznao kako je većinu dana skitao, a noću je boravio u jednom zatvorenom kafiću. Početkom kolovoza 1999. godine prvi je put ušao u zajednicu u Ugljanama, gdje se zadržao samo mjesec dana. Gospođa Ljubica kaže kako je od početka imala loš predosjećaj. Jednog subotnjeg jutra, kada su se Božići spremali za redoviti sastanak roditelja Zajednice Cenacolo, primili su telefonski poziv iz Ugljana. Njihov sin je toga jutra napustio Zajednicu. Već se iste večeri pojavio pred kućnim pragom. „Nikada neću zaboraviti taj susret. Bio je toliko lijep. Ipak je mjesec dana boravio na suncu, imao je uredan život, skinuo se s heroina i počeo raditi. Divota od djeteta. Htjela sam ga zagrliti i reći mu koliko mi je nedostajao. Međutim, samo sam mu hladno poručila kako ne može ući. Mora se vratiti u Zajednicu“, prisjeća se gospođa Ljubica. Sin joj je tada odgovorio kako nije lud i kako „na kugli zemaljskoj nema te zajednice u koju bi ušao“.

Sljedećih godinu dana mladić je proveo na cesti. Živio je s jednim narkomanom u kući njegove bake. Kuća se nalazila nedaleko od njegova obiteljskog doma, a bila je bez struje, grijanja i vode. „Njega je uvijek netko sretao. Prilazili su nam ljudi koji su nam govorili kako su ga vidjeli kako spava na klupi u Maksimiru. Nama je bilo jako teško kada bismo ga sreli, ali još gore kada ga danima ne bismo vidjeli“, prisjeća se Branko. Gospođa Ljubica se prisjeća božićnih i uskršnjih ručkova, kada je njegovo mjesto za stolom bilo prazno. U tom razdoblju mu je preminuo djed. Mladić se pojavio na sprovodu i stao uz lijes. Obitelj je kasnije krenula prema Remetama, gdje su bile organizirane karmine, a on je još dugo stajao na autobusnoj stanici. Potpuno sam. Često se vrzmao oko njihove kuće. Ponekad bi, kada mu je otac bio na poslu, došao razgovarati s majkom, koja je do tada uvijek bila slaba na njega i često mu popuštala, misleći valjda kako će je slomiti. Međutim, Ljubica je bila neumoljiva. „Nikada ga nisam pustila u kuću, nego sam ga stalno usmjeravala na Zajednicu“, kaže Ljubica. Premda je od tog stravičnog perioda prošlo gotovo dvadeset godina i u Cenacolu je o ovome već često pričala, u ovome su trenutku njezine oči zasuzile. Priznaje da ne zna kako je sve to uspjela preživjeti. Na životu ju je držala misao kako želi spasiti svojeg sina.

Početkom kolovoza 2000. godine Božići su otputovali na Festival mladih u Međugorje, na kojemu su svjedočili članovi Zajednice Cenacolo. Bilo je to njihovo prvo hodočašće u ovo Gospino svetište. „Dok sam se penjala na Podbrdo, osjećala sam se toliko loše da me je Branko molio da odustanem. Kada smo došli pred Gospin kip, legla sam na kamenje i gorko zaplakala. ‘Gospe, ja te molim, pomozi mojem sinu. Spasi ga’“, kaže. Sutradan je u muškoj kući Zajednice Cenacolo bio organiziran susret sa sestrom Elvirom, osnivačicom Zajednice Cenacolo. Sestra je nakon kateheza upitala okupljene ima li među roditeljima onih čije je dijete već dugo na cesti. Božići su se javili, a sestra Elvira ih je pozvala na razgovor. Kada su joj objasnili da je njihovo dijete već godinu dana na cesti, ona im je rekla da ga potraže i dovedu u Italiju. „To je bilo to. Znak koji smo čekali. Čudo za koje smo se molili. U tom trenutku smo znali da će patnja završiti. Poželjeli smo se odmah stvoriti u Zagrebu. Ali, budući da nismo došli svojim vozilom, nego autobusom, morali smo pričekati da hodočašće završi“, prisjeća se Branko.

Konačni odlazak u Zajednicu Cenacolo

Sljedećih tjedan dana ga nikako nisu mogli pronaći. Premda se njihov sin uvijek motao po kvartu, često bi ga netko vidio, ali ovoga puta nije bilo nikakve informacije o njemu. Kao da je nestao. Srećom, susreli su jednu djevojku i zamolili je da mu poruči kako ga trebaju. Uskoro ih je nazvao. „Ispričali smo mu kako smo u Međugorju doživjeli nešto čudesno i da bismo voljeli razgovarati s njime“, prisjeća se majka. Dogovorili su se da će doći kući sljedećeg dana u 16 sati. Gospođa Ljubica je u međuvremenu kontaktirala brojne prijatelje i rođake, od Vukovara do Dubrovnika, i potaknula ih na molitvu krunice. Svi su se toga dana, u 16 sati, molili za njihova sina. Kada se on napokon pojavio, ali ne u dogovoreno vrijeme, nego u devet sati navečer, roditelji su ga prvi put pustili u kuću. Prepričali su mu što su doživjeli na hodočašću. Ovoga puta se nisu držali rezervirano, nego su pred njim plakali i preklinjali ga da uđe u Zajednicu. Inače će sigurno umrijeti.

Svakodnevni rad u zajednici Cenacolo/Foto: Luka Marušić (arhivska fotografija)

Sin nije htio popustiti. Izjavio je kako njemu Zajednica ne treba, završio s večerom i opet napustio obiteljski dom. Branko se prisjeća riječi koje mu je te večeri uputio kada ga je odvezao do Bukovačke ceste: „Sine, volim te i želim ti sve najbolje na ovom svijetu, ali pod naš krov ćeš ući tek kada izađeš iz Cenacola.“ Otac se zatim vratio kući, gdje ga je dočekala uplakana supruga, ovoga puta uvjerena kako se njezin sin nikada neće spasiti.

Dva tjedna poslije, oko dva sata nakon ponoći, Božićima je netko pozvonio na vrata. Gospodin Branko je izašao na balkon, ugledao sina i upitao ga što treba. „Tata, želim ići u Zajednicu“, odgovorio je. Budući da mu Branko nije vjerovao, ponovio je pitanje. „Stvarno želim ići u Zajednicu“, ponovio je sin. U kuću je ušao tek nakon što ga je otac skinuo do gola i provjerio da kojim slučajem nije unio drogu u kuću.  U Italiju su trebali krenuti tek za dva dana, tako da je njihov sin već kod kuće ušao u apstinencijsku krizu. „U jednom trenutku me je zamolio da ga masiram. Kada sam skinula majicu ugledala sam brojne modrice. Netko ga je pošteno izmlatio. Kasnije smo doznali kako je prije ulaska u Cenacolo nabavio ogromnu količinu heroina, koji je konzumirao doslovno svakih 15 minuta. Drogirao se do besvijesti, ali nam se zbog straha ipak obratio za pomoć“, prisjeća se majka.

„Obraćeni roditelji, spašeno dijete“

U Cenacolo je ušao 24. kolovoza 2000. godine i zadržao se sljedeće četiri godine. „Don Ivan Filipović nam je pričao kako se naš sin u Italiji pojavio u toliko teškom stanju da su se oni plašili kako će im umrijeti. Bio je slab, imao je tek 50 kilograma, pa ga je njegov ‘anđeo čuvar’ doslovce nosio po kući. Fizička kriza je bila užasna, ali, srećom, nije trajala jako dugo“, prisjeća se Branko. Sljedećih nekoliko mjeseci roditelji nisu dobili nikakve informacije o njemu, što je bio itekako dobar znak. Naime, nepisano pravilo zajednice glasi: „Ako vam se iz Cenacola nitko ne javlja, znači da je sve u redu“. Viđali su ga isključivo na susretima Zajednice, koji se organiziraju nekoliko puta godišnje. Svakoga puta ih je dočekao u sve boljem stanju. „Prvi put sam ga vidjela nakon pet i pol mjeseci. Gladila sam ga po licu i ponavljala kako je lijep i debeo. Dočekao nas je sa 78 kilograma“, kaže Ljubica. Na prvom susretu su oboje plakali. Sin je tada majci poručio da se ne boji. Nakon svega što je prošao, on više ne može zamisliti život na ulici. „U roditeljima bivših ovisnika uvijek postoji strah od recidiva. Međutim, mi smo kroz molitvu izgubili taj strah. Strah ne dolazi od Boga. Kada je čovjek blizu Boga, onda strah nestaje, a vjera jača “, svjedoči Branko.

Njihov sin je boravio u tri talijanske i dvije hrvatske kuće Zajednice Cenacolo. „Jednom prilikom sam dva tjedna bila kod njega u Zajednici. Vidjela sam ga kako radi u lavanderiji, kako oni nazivaju praonicu rublja. Bio je nasmijan, pjevao je i radio. U tom trenutku sam konačno prihvatila da je moj sin zdrav i ponovno rođen. Cijeli svijet je bio moj“, kaže Ljubica. Božići tvrde kako je Cenacolo ozdravio sina, a njih promijenio. „Bog je dozvolio ovo teško iskustvo kako bi nas promijenio i spasio našu obitelj. Ovo iskustvo nam je donijelo Isusa. Naši odnosi su postali drukčiji, nema više teških svađa i napetosti. Primjerice, ja sam se prije ponašao kao kočijaš i odjednom sam prestao psovati“, svjedoči gospodin Branko.

Sestra Elvira je često ponavljala: „Obraćeni roditelji, spašeno dijete.“ Ljubica vjeruje kako očito nije postojao niti jedan drugi način na koji ih je Gospodin mogao privući k Sebi, osim ovim teškim križem. „Prije toga nas je bezbroj puta zvao, udarao je na sva zvona, ali mi ga nismo čuli. Droga je ušla u našu kuću kako bi cijela naša obitelj dospjela na pravi put, kako bi izborila slobodan život s Isusom“, zaključuje Branko. U toj teškoj borbi Gospodin im je pokazao svu silinu svoje ljubavi. Najprije im je dopustio da padnu, pa ih je kroz muku polako mijenjao. Od roditelja je zatražio da naprave nešto gotovo neshvatljivo: odreknu se vlastitog djeteta i promatraju ga kako pati. Istovremeno im je darovao nadljudsku snagu koja je dvoje nemoćnih roditelja pretvorila u neustrašive vojnike. Neki će možda reći da su se Božići u tom ratu ponijeli okrutno i bezosjećajno. Međutim, oni su bili spremni proliti i zadnju kap krvi kako bi spasili svoje dijete. Upravo onako kako to Ljubav čini.

Rašeljka Zemunović | Bitno.net