Crkvi nužna stalna obnova i jaka osobna svjedočanstva
Katolici u svijetu
Katoličanstvo ili katolicizam (latinski catholicismus, dolazi od grčkog καθολικός, sveopći, univerzalni), kršćanski ogranak čiji je nauk definiran na dvadeset i jednom ekumenskom koncilu; vjeroispovijedni sustav Katoličke Crkve. U nazivu je naznačena univerzalnost kršćanske evanđeoske poruke, namijenjene svakom čovjeku, narodu, jeziku, kulturi, civilizaciji i društvu, što je jedno od četiriju obilježja svake kršćanske Crkve (katolicitet). Ponekad se termin katoličanstvo definira šire, da obuhvaća sve Crkve koje imaju određeni nauk ili se deklariraju katoličkima, iako nisu u zajedništvu s papom.
Duhovnost
Pounutrašnjenje osnovnih vjerskih istina i moralnih načela prema katoličkom se vjerovanju događa na više načina. Liturgijsko-sakramentalna duhovnost namijenjena je svim vjernicima i prvi je i osnovni oblik duhovnosti u katolicizmu. Uz bogoštovnu funkciju liturgija i primanje sakramenata ima i duhovnu, osoban doživljaj vjerskih istina, odgoj savjesti u evanđeoskom duhu, te prosvjetljenje. Pučka pobožnost namijenjena je širim vjerničkim slojevima (hodočašća, postovi, devetnice, križni put, krunica), a svrha joj je da se u pučkoj kulturi i mentalitetu na primjeren način proživi kršćanska vjera. U katolicizmu je posebno naglašen asketsko-mistični put duhovnosti, koji je stoljećima nalazio svoj izraz u redovništvu. U katoličkom je redovništvu prevagnuo tip zajednice, u kojoj se traga za skladom između kontemplacije i akcije, osobnoga duhovnog usavršavanja i djelovanja unutar šire zajednice i društva (fizički i intelektualni rad, misijska djelatnost, školstvo, karitativna djelatnost). Tako se kroz povijest razvila benediktinska, cistercitska, karmelićanska, dominikanska, franjevačka i isusovačka duhovnost, a u novije vrijeme duhovnost raznih kongregacija i svjetovnih instituta. Glavni su katolički mistici i mistični pisci Bernard iz Clairvauxa, sv. Hildegarda, sv. Gertruda Velika, sv. Franjo Asiški, Meister Eckhart, Ivan Tauler, Henrik Suzon, Ivan Gerson, Katarina Sienska, Ivan od Križa, Terezija Avilska. U službi katoličke duhovnosti je bogata i raznolika sakralna umjetnost, duhovna (Toma Kempenac, Marko Marulić, Ignacije Lojolski, Franjo Saleški, P. Berulle, Terezija iz Lisieuxa) i nabožna (M. Divković, J. Habdelić) književnost. Sustavnim proučavanjem duhovnosti bavi se duhovna teologija.
Obnova Crkve
Obnova Crkve najviše se spominje u koncilskim dokumentima kada je riječ o zadaći i odgovornosti cijele Crkve kao Božjeg naroda. Čini se da Sabor ne misli isto pod prilagođenjem i obnovom. Govoreći o ispravnom promicanju kulture, Konstitucija o Crkvi u svijetu ovog vremena uči da Crkva koristi tekovine kulture različitih naroda » da bi svojim propovijedanjem pružila i izložila Kristovu poruku svim narodima«, ali u isto vrijeme ona »nije vezana n i uz koju rasu ili narodnost, ni uz kakav poseban način života ,n’i uz kakav stari ili noviji običaj«. Svjesna svoga univerzalnog poslanja, ona želi i čini da Kristovo evanđelje »nadzemaljskim darovima iznutra oplođuje, učvršćuje, usavršava i u Kristu obnavlja vrline i talente svakog naroda i doba« (GS 58). Ovdje se nazire prilagođenje kao prihvaćanje raznolikog i promjenjivog svijeta kojemu je Crkva poslana i obnova kao unutarnje sazrijevanje Crkve i svijeta. Dogmatski elementi obnove natuknuti su u prvom poglavlju, »Misterij Crkve«, konstitucije Lumen Gentium. Duh Sveti uvodi Crkvu u dublje upoznavanje objavljene istine, zatim: »Snagom evanđelja čini da se Crkva pomlađuje, i neprekidno je obnavlja i vodi k savršenom sjedinjenju s njezinim Zaručnikom« (LG 4). Vidimo da je obnova dugotrajna, neprestana; da je moguća uslijed prisutnosti Duha životvorca koji Crkvu okuplja u Kristu Isusu te da je nadahnuta novini poniranjem u Evanđelje. Sabor povezuje obnovu s historičnošću naroda Božjeg koji se okuplja iz svih naroda svijeta, ulazi u ljudsku povijest i istodobno nadilazi granice naroda u vremenu i prostoru: »U kušnjama i patnjama putovanja nju jača snaga milosti Božje koju joj je Gospodin obećao, da zbog slabosti ljudske ne odstupi od savršene vjernosti, nego da ostane dostojna zaručnica svoga Gospodina, i da ne prestane uz pomoć Duha Svetoga sebe obnavljati, dok po križu ne dođe do svjetlosti koja ne poznaje zapada« (LG 9, 3). Ovdje se kao razlog neprestanog obnavljanja ističe mogućnost nevjernosti naroda Božjega prema svojoj misiji, jer je Crkva poslana da bude sakrament spasenja svima ljudima kroz povijest čovječanstva. Ista je misao pri kraju prethodnog poglavlja (LG 8, 3), gdje se veli da je »Crkva u isti mah sveta i uvijek potrebna čišćenja da neprestano vrši pokoru i obnovu«. Obnova je potrebna radi činjenice i mogućnosti da konkretna Crkva nije dovoljno jasan znak Krista u svijetu i zato potiče sinove da se čiste i obnavljaju, da Kristov znak jasnije sjaji na licu Crkve«. Mato Zovkić, „Reforma, prilagođenje ili obnova Crkve“
Neshvaćene i krivo prezentirana Katolička crkva
Katolička crkva je često krivo predstavljana u medijima. Naši hrvatski medijski moćnici Crkvu u Hrvata predstavljaju po onom što je hijerarhija, a vrlo rijetko kao zajednicu svih vjerujućih, krštenih katolika u RH. Tako se kod neupućenih stječe dojam da je Crkva Kaptol i ništa više. Takva slika Crkve je vjerojatno plod mentalnog sklopa novinara iz razdoblja socijalizma. Razdoblja u kojem je Crkva u Hrvata preko borbenog antiteizma, ateizacije društva često „ dobivala packe“. Po onoj logici: „ Udri pastira i stado će se razbježati“. Plod takvog odnosa prema Crkvi u Hrvata stvorio je kod određenog dijela vjernika vjersku dvoličnost. Zbog posla, napredovanja ljudi, dobivanja stanova mnogi su postajali mimo svog uvjerenja članovi SKH, iako su u duši i dalje ostajali pritajeni vjernici. Na društvenim mrežama neki čak pojedinci Katoličku crkvu doživljavaju, ili im je u svijesti da je ona imperijalna sila ( kolonijalna sila ). Zašto? Ne znam. Vjerojatno im je netko od vrlih profesora nametnuo indoktrinacijom sliku Crkve iz razdoblja kolonijalizma, konkvistadora o osvajanja Sjeverne i Južne Amerike. No, ta slika Crkve je daleka prošlost. Današnja misijska djelatnost nigdje u svijetu ne ide na silu. Lice misija je sasvim drugačije u 20. i 21. stoljeću od onog iz prethodnih razdoblja. Činjenica je da je Crkva griješila djelujući u misijama. Najbolji primjer za to je Kina, gdje se Katolička crkva teško inkulturirala u kinesko društvo. Jedno je sigurno. A to je da svatko od nas treba sebe i svoje stavove mijenjati kada je u pitanju Crkva. Čitati dokumenti II. Vatikanskog koncila kako bi stekli pravu sliku o Crkvi sadašnjosti i budućnosti.
Crkva treba hrabre pastire
Crkva je u tijeku svoje povijesti uvijek bila u znaku prihvaćanja, osporavanja i progona. To troje je vječita pratilja Katoličke crkve. U takvim razdobljima crkvene povijesti Crkva je uvijek imala jakih, hrabrih, Bogu odanih pastira, papa, kardinala, biskupa i laika.
Svijetli primjer pape Leona Velikog
Papa Leon veliki je bio velik i svet. Možda najveći i najbolji govornik na Zapadu u staro doba. Nevolju grada Rima ublažio je nakon što ga je opljačkao Genzerik (455. godine). Papa Leon, spasio je grad Rim od uništenja velikog osvajača Atile. Njegov susret s Atilom (452. godine) ispred Rima postao je legendaran. O tome protestantski povjesničar Gregorovius piše: „Rijetko se u povijesti naše zemlje povjerilo duhovnoj osobi takav posao, takva dužnost. Nastup mirnog i dostojanstvenog pape pred jednim od najstrašnijih uništitelja, koji su se ikada pojavili i koji je išao uništiti središte tadašnje civilizacije, bilo je nešto uzvišeno. To je najveličanstvenija dužnost koju je ikada jedan čovjek poduzeo. To će Leonu osigurati besmrtnost i zahvalnost cijelog čovječanstva. Takva se djela rijetko događaju, kao što se takve katastrofe rijetko spremaju. I zato ostaju vječno slavni oni koji ostvare takva djela.” Od njega su nam sačuvana 173 pisma i 96 govora. Iz njih odsijeva jasnoća, jednostavnost, uravnoteženost i svijest odgovornosti za cijelu Crkvu. Time je ujedno postavio temelj crkvenom učiteljstvu i dao prvu zbirku papinih govora. Kršćanin nije samo individuum. On je član sveopće Crkve, kojoj je glava Krist. On se mora osjećaji, vladati i truditi živjeti povezano sa svim udovima te Kristove zajednice kojoj je papa na čelu. Neka nam zato budu poticajne riječi ovoga velikog pape: „Iako je sveopća Crkva uređena raznolikim stupnjevima da bi iz različitih udova postojala cjelina svetoga tijela, ipak smo svi, kako veli Apostol, jedno u Kristu. Nitko nije službom tako odijeljen od drugoga da ne bi poniznost svakoga dijela pripadala sklopu glave. Prema tome, predragi, jedinstvo vjere i krštenja čini naše zajedništvo nerastavljenim i dostojanstvo općim. Blaženi Petar veli svojom svetom riječi: I sami kao živo kamenje ugradite se u duhovne kuće, sveto svećenstvo, prinoseći duhovne i Bogu ugodne žrtve po Isusu Kristu” (Časoslov, 2. čitanje).
Svijetli lik poljskog primasa i kardinala S. Vyszynskog
Stefan Wyszyński (Zuzela, 3. kolovoza 1901. – Varšava, 28. svibnja 1981.), poljski nadbiskup i kardinal Gniezna i Varšave, primas Poljske, sluga Božji, branitelj ljudskog dostojanstva i prava. Rođen je 1901. Ušao je u sjemenište u Włocławeku 1920. godine i nakon četiri godine studija bio je zaređen za svećenika. Od 1925. do 1929. nastavio je studij na Katoličkom sveučilištu u Lublinu, gdje je položio doktorat. Nakon izbijanja Drugog svjetskog rata bio je u mjestu Laski kraj Varšave, gdje je našao utočište pred progonom Gestapa. Nakon rata vratio se u Włocławek, gdje je reorganizirao sjemenište kao rektor. Godine 1946., papa Pio XII. imenovao ga je biskupom Lublina. U svom biskupskom grbu imao je latinske riječi “Soli Deo” (hrv. “Samo Bog”). Služenje Bogu po Mariji bila je odrednica njegovog čitavog života. Nakon smrti kardinala Augusta Józefa Hlonda u kolovozu 1948., imenovan je metropolitskim nadbiskupom Gniezna i Varšave te primasom Poljske. Godine 1953. papa Pio XII. proglasio ga je kardinalom. U razdoblju napetosti između poljske vlade i Crkve, komunističke su ga vlasti zatvorile 1953., a kasnije poslale u kućni pritvor. Bio je brutalno zlostavljan. U izolaciji je 16. svibnja 1956. godine napisao Jasnogorske zavjete poljskog naroda nazvanih po marijanskom svetištu Jasnoj Gori. Pušten je u listopadu 1956. godine. Organizirao je proslavu 1000. godišnjice pokrštavanja prvog poljskog vladara Mješka I.. Komunističke vlasti su spriječile planirani dolazak pape Pavla VI. na proslavu. Trijumfalno je dočekao papu Ivana Pavla II., kada je posjetio Poljsku 1978. godine nakon što je izabran za papu. U nemirima, koji su doveli do političke krize 1980. godine molio je i vlasti i sindikat Solidarnost, da budu odgovorni u svojim postupcima. Preminuo je u Varšavi 28. svibnja 1981. godine Poljski parlament je proglasio 2001. godinu, godinom Stefana Wyszyńskog. Tada su ga nazvali “velikim Poljakom, kapelanom i državnikom”.
Zanimljivosti
Jednom su prilikom novinari upitali papu Ivana Pavla II., tada još poljskog kardinala, da li je u redu, da on kao kardinal odlazi rekreativno na skijanje. On im je odgovorio, da 40% poljskih kardinala skija. Novinari su bili začuđeni, kako 40%, kada su bila samo dvojica, a Ivan Pavao II. im je obrazložio da kardinal Wyszyński vrijedi više od njega pa je zato rekao 40%.
Svijetli primjer laika i sveca, svetog M. Kolbea
Rodio se pod imenom Rajmund Kolbe u siromašnoj radničkoj obitelji u Zduńskoj Woli, kod Łódźa, u dijelu Poljske koji je tada bio u Ruskom Carstvu. Njegov otac Jozef Kolbe je bio njemačkog podrijetla, majka se zvala Maria Dabrowska; oboje su radili kao prelci. Maksimilijan je imao četvero braće, od kojih su dvojica umrla kao djeca. Maksimilijan i njegov stariji brat Franjo obojica su stupili u samostan franjevaca konventualaca. Rajmund je bio vrlo darovit i pobožan. U ranom djetinjstvu ukazala mu se Djevica Marija s dvjema krunama u ruci: bijelom i crvenom. Zapitala ga je koju želi. Izabrao je oboje. Značile su čistoću i mučeništvo.[1] Zbog siromaštva, nakon završene osnovne škole, nije se mogao odmah dalje školovati. Naknadno su mu pomogli lokalni župnik i apotekar. te je krenuo u trgovačku školu. U 13. godini stupio je u sjemenište. Nakon što ga je završio 1911. godine je položio privremene redovničke zavjete, uzevši redovničko ime Maksimilijan. Poslan je na studije u Rim 1912. godine. 1914. godine daje stalne redovničke zavjete, uzevši uz ime Maksimilijan još i ime “Marija”, u znak osobite privrženosti Svetoj Bogorodici. 1915. godine doktorira iz filozofije na Papinskom sveučilištu Gregoriana. Nakon doktorata dobiva tuberkulozu, koja mu je ubrzo uništila jedno plućno krilo i oslabila preostalo. Ostaje u Rimu, te 1919. brani i doktorat iz teologije, na Papinskom sveučilištu Sv. Bonaventure (“Seraphicum”, sveučilište franjevaca konventualaca u Rimu).
U Niepokolanowu pruža utočište za 2 tisuće i Židova izvrgnutih nacističkom progonu. Kad je u jednom broju napisao: “Nitko na svijetu ne može promijeniti istine”, nacisti su ga uhitili i odveli 10. veljače 1941. u varšavski zatvor Paviak. Zlostavljan je i pretučen. Tranportiran je u logor Auschwitz. Dobiva logoraški broj 16770. Kao svećenik, te miran i pobožni čovjek, kod nacističkih stražara je uvijek “zaslužio” najteže poslove i najviše batina; jednom prigodom su ga stražari toliko tukli, da su ga ostavili da leži misleći da je mrtav. Krajem srpnja 1941. pobjegli su iz logora neki zarobljenici, te je zapovjednik logora Karl Fritzsch odredio da će desetorica umrijeti zbog toga, izgladnjivanjem do smrti u „bunkeru gladi“. Izabrao je te ljude. Među njima je bio jedan mladi narednik Fran Gajownieczek, koji je molio za milost, jer ima ženu i djecu. Maksimilijan Kolbe je prisustovao ovim događajima i ponudio se da zamijeni tog mladog narednika. Zapovijednik Fritzsch je pristao, nakon što je od Kolbea najprije saznao da je posrijedi katolički svećenik. Maksimilijan i njegovi supatnici su mučeni glađu i žeđu, a Kolbe je predvodio umiruće zatvorenike u predanoj molitvi Gospi, te se njihovo pjevanje moglo čuti u logoru. Svaki put kada su stražari provjeravali stanje u ćeliji, Kolbe je ili stajao, ili klečao na sredini ćelije, uvijek s mirom gledajući stražare. Nakon dva tjedna, samo je Kolbe ostao živ, te su ga nacisti 14. kolovoza 1941. ubili smrtonosnom injekcijom fenola, kako bi ispraznili ćeliju. Kolbe je samo mirno podigao lijevu ruku, da mu mogu dati injekciju. Sutradan, na sam blagdan Velike Gospe, njegovo je tijelo spaljeno u krematoriju Auschwitza. Njegovi suvremenici se sjećaju da je godinama ranije bio izrekao: “Htio bih da radi Bezgrješne izgorim do pepela, i da se moj prah raznese cijelim svijetom, tako da ništa ne ostane.” Mladi narednik Fran Gajownieczek je preživio rat zahvaljujući svetom Maksimilijanu. U predvečerje blagdana Velike Gospe, Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim 10. listopada 1982. Spomendan sv. Maksimilijanja Kolbea je na dan 14. kolovoza, dan pred najznačajniji marijanski blagdan Velike Gospe.
Svijetli lik laika i blaženika Ivana Merza
Blaženi Ivan Merz (Banja Luka, 16. prosinca 1896. – Zagreb, 10. svibnja 1928.), istaknuti laik u svjedočenju Evanđelja. Tijekom života Ivan Merz se služio s deset jezika i osposobio za četiri zvanja: profesor, književnik, časnik, a posjedovao je znanje i vrline koje se traže za svećenika. “Istaknuti laik u svjedočenju Evanđelja” – tim je riječima Papa Ivan Pavao II. nazvao Ivana Merza u zagrebačkoj katedrali 10. rujna 1994. godine, prvoga dana svoga pohoda Hrvatskoj, spominjući u svome govoru hrvatske svece i blaženike, te kandidate oltara u hrvatskom narodu. Poput meteora zasvijetlit će na nebu Crkve u Hrvatskoj i ostati trajno svijetliti kao zvijezda vodilja mnogima, napose hrvatskoj mladeži. Veličina čovjeka izvire u prvom redu iz njegova odnosa prema Bogu, a taj se odnos najprije ostvaruje kroz molitvu. Iz Ivanova dnevnika već se od početka zapaža njegova sklonost molitvi. Zapisuje nekad duže nekad kraće zazive i molitve, veoma lijepe, dirljive, sadržajne. Taj život molitve, na koji ga je poticala nevidljiva Milost s vremenom će se sve više razvijati. Široko područje Ivanova zanimanja, njegov veliki i sveti “hobi” bila je liturgija. Za njega je ona mjesto gdje najdublje susreće i doživljava Boga i nadnaravni svijet vjere; ona je vrhunac umjetničkog ostvarenja, područje gdje surađuju sve umjetnosti, dapače liturgija je za nj bila umjetnost i život. Kod Ivana se, od kad je počeo voditi svoj dnevnik, opaža posebna sklonost prema sakramentu Euharistije. Bez skepse i diskusije prihvaća vjeru Crkve u realnu prisutnost Kristovu u Euharistiji. Što je Ivan postajao stariji to je u njemu sve više rasla ljubav prema Euharistiji. Na jednom mjestu u svome dnevniku zabilježit će: “Pričest je izvor života!” Dolaskom u Zagreb Ivan svakodnevno prisustvuje sv.Misi i prima sv.Pričest. “Govorio sam sa žarom koji mi je dala presveta Euharistija”, reći će nakon jednog predavanja koje je održao na velikom Sletu katoličke mladeži u Mariboru 1920. godine. Tim euharistijskim žarom bio je nadahnut sav njegov apostolat. To je bilo očito i u zaporci koju je dao Orlovstvu, a koje je preuzelo i Križarstvo: “Žrtva-Euharistija-Apostolat”. Tri riječi koje danas stoje uklesane na njegovu grobu. Ivan ozbiljno nastoji oko izgradnje svoga duhovnog života. Već od ratnih dana provodi asketski život, koji će sve više dolaziti do izražaja u studentskim danima, a onda i kasnije – u Zagrebu, kad će provoditi pravi pokornički život. Kontrolira svoje strasti i nagone, ozbiljno svladava zle sklonosti, često se svojevoljno odriče i dopuštenih užitaka u jelu. Kao student u Parizu je sastavio svoje “pravilo života”. Radi se o odlukama koje je savjesno provodio u svome duhovnom i asketskom životu. Evo samo nekih: “Na sasvim tvrdom ležati. U petak glad osjećati. Suvišak svojih dobara siromahu pokloniti. Svaki dan bar jednom se posvema Bogu pomoliti. Ići u neugodne situacije. Poniženje pred ljudima s veseljem primiti. Ne odati se nikada odviše jednostrano znanosti. Biti sa životom u najužem kontaktu.” Blažena Djevica Marija imala je posve određenu ulogu u Ivanovu životu; i to doznajemo iz njegova dnevnika. Upravlja joj iskrene i dirljive molitve i zazive da ga čuva, štiti, da mu pomaže u životu, da ga očuva od moralnog zla, da mu sačuva čistoću duše. Malo-pomalo će ideal žene naći potpuno ostvaren u Mariji, u kojoj nalazi usredotočenje svega uzvišenoga. Već u devetnaestoj godini Ivan zavjetuje čistoću do ženidbe. O tome bilježi 12. prosinca 1915. godine u svome dnevniku: “Neki dan sam zavjetovao Bl.Djevici čistoću do ženidbe. Možda će to trajati i do smrti.” Bilo je to za blagdan Bezgrešnog Začeća 8. prosinca. Ivan se nije prevario u svojoj slutnji. Osam godina kasnije stvarno će zavjetovati vječnu čistoću također na blagdan Bezgrešnog Začeća i time cijelo svoje biće posvetiti božanskoj ljubavi, a kroz nju će se darovati tolikoj braći i sestrama u vjeri. Najznačajnija karakteristika Ivanove osobe kao izgrađenog katoličkog intelektualca bila je njegova ljubav i odanost prema Katoličkoj Crkvi. “Ljubav prema Crkvi govorila je iz svake njegove riječi” reći će za njega kardinal Franjo Šeper, koji ga je osobno poznavao. Kod mnogih katolika pobudio je zanimanje, štovanje i odanost prema Crkvi i Papinstvu. Probudio je svijest što znači Papa u Crkvi, Papa za kršćanina, Papa za hrvatski narod. Kad su Ivanu postavili pitanje zašto ljubi Katoličku Crkvu i Svetog Oca Papu, Ivan je odgovorio: “Jer u njoj vidim jasnu sliku preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa sa svim njegovim savršenstvima, a u Svetom Ocu Papi pod prilikama čovjeka vidim Boga svoga i Gospoda svog.” Ove riječi odaju upravo Pavlovsko shvaćanje otajstva Crkve i njezine ustroja kako ju je odredio Krist Gospodin.
Zaključak
Namjerno sam za ovu kolumnu odabrao jednog papu, kardinala, redovnika i laika. Razlog je dakako da sa time želim pokazati da je Katolička crkva Mistično tijelo Kristovo i da svatko unutar univerzalne i partikularne Crkve ima svoje obaveze i poslanje. Svi smo pozvani na svetost, svatko u svom pozivu. Svatko sa svojim talentima, i milosnim darovima koje nam daje Bog u našem životnom vremenu i prostoru. Papa Leon Veliki se suprotstavlja moćnom osvajaču Atili da ne dođe do razaranja Rima. Kardinal i primas Poljske Stefan Wyszynski zbog hrabrog svjedočenja vjere biva zatočen od poljskih komunističkih vlasti. Nakon izlaska iz zatvora i brutalnog ophođenja u zatvoru nastoji živjeti „ jasnogorske zavjete“. Vrlo brzo postaje znak otpora poljskom komunizmu i velika podrška Lechu Walenskom, „Solidarsti“. Time gestama jasno pokazuje na čijoj je strani i što očekuje od poljskog katoličkog naroda. U kolumni nije bez razloga redovnik, svećenik i svetac Maksimilijan Kolbe i naš blaženi profesor, laik Ivan Merz. Njegov moto bio je „ Žrtva – Euharistija – Apostolat“. Predivan moto za laike naše domovinske Crkve i univerzalne Katoličke crkve. Predivna je rečenica i misao blaženog Ivana Merza: „ Dan što ga čovjek posveti drugome nije nipošto gubitak već dobitak. Dani u kojima ne učinimo ništa za druge, već samo za se, to su izgubljeni dani.“ Tako govore i žive sveci. Ne samo za sebe, nego i za druge. Obnova kao stalni zadatak Katoličke crkve treba biti u duhu gesla bl. Ivana Merza: „ Žrtva – Euharistija – Apostolat“. Imamo pravo očekivati da papa Franjo jasno kaže NE Novom svjetskom poretku, stvaranjima virusa u laboratorijima, čipiranju, jednoj svjetskoj vladi i jednoj svjetskoj vjeri. Ist Ne razaranju kojeg je sv. Papa Leon Veliki rekao Atili. Imamo pravo očekivati u partikularnim crkvama, biskupijama, od biskupa da jasno kažu „ NE“ politici straha, ukidanju svetih misa, liberalizaciji svih područja čovjekovog života. Pošto smo kao Katolička crkva jedno mistično Tijelo Kristovo, biskupi od laika imaju pravo očekivati više zauzetosti od laika u crkvenom životu. Za tako nešto imaju uzor u blaženom Ivanu Merzu i drugim Bogu odanim duhovnim velikanima hrvatskog podneblja. Takva obnovljena Crkva u Duhu Svetom može biti orijentir budućim generacijama vjernika. A to sve može biti u duhu životno biskupskog mota kardinala A. Stepinca: „ In Te Domine speravi“.
www.medjugorje-news.com/duhovnost.net Autor:vlč. Vladimir Trkmić
